Arsen Dedić

[Zar nije torta hladna]

Arsenije Arsen Dedić (Šibenik, 28

. jul 1938 — Zagreb, 17. avgust 2015) bio je jugoslovenski i hrvatski pevač srpske nacionalnosti, kompozitor, pjesnik, aranžer, tekstopisac, kantautor i muzičar.

Autor je i izvođač više desetina šansona i pobjednik mnogih muzičkih festivala. Napisao je, komponovao i izveo brojne živopisne ljubavne i misaone pjesme, a svojim izvornim muzičkim stilom stekao mnogobrojne poklonike.

Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz muziku, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonjere i autore, među njima Đina Paolija, Serđija Endriga, s kojima je često sarađivao, i Žaka Brela, koji je svojim likom i djelom snažno uticao na njegovu karijeru.

Osnovno određenje mu je muzika, ali u spoju sa poezijom, istakao je vlastiti kantautorski govor, koji ga je najviše i obilježio. Napisao je muziku za stihove Miroslava Krleže, Dobriše Cesarića, Tina Ujevića, Zvonimira Goloba i mnogih drugih. NJegove pjesme suprevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, među kojima se ističu Gabi Novak, klape i Ibrica Jusić.

Veliki dio njegova opusa čini primijenjena muzika za televiziju, film i pozorište. Bio je član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima „pjesmar, akademski težak” i „pjesnik opće prakse”. Smatra se najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u istoriji hrvatske popularne muzike.
..............................................................................................
Pogledajte ostatak serije umetnika ovde (kliknite na link ispod)
https://forum.krstarica.com/tags/zivot-i-rad/

Kao i uvek, vaši komentari i utisli su dobrodošli. Ukoliko postavljate video klipove, upišite ime izvodjača i naslov dela

 

[kentaur Nesh]

i naravno - Srbin....

 

[Zar nije torta hladna]

Djetinjstvo i mladost​

Arsenija Dedić je rođen 28. jula 1938. godine u Šibeniku, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Bio je drugo dijete u porodici Jovana (†1983) i Veronike (djevojačko Miković; 1904—1995). Sa očeve strane svi su bili Srbi pravoslavci koji su poticali iz okoline Drniša,dok je majka bila Hrvatica iz Rupa, kod Skradina i u pravoslavlje je prešla prilikom udaje za Jovana. Jedna baka je bila italijanskog porijekla.Arsen je odrastao u siromašnoj, seljačkoj porodici, a majka (nadimak Jelka) je bila nepismena, veoma pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio. Majku je često isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio.Iako je majka htjela dati mu ime Igor, na nagovor sveštenika dala mu je ime Arsenije, po patrijarhu srpskom Arseniju III. Otac Jovan je bio zidar i vatrogasac dobrovoljac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom preduzeću „PomGrad”, a pored posla se bavio i poljoprivredom. Jovan je bio i muzički nadaren i u Šibenskoj narodnoj glazbi i hotelskoj kapeli je svirao više instrumenata — trubu, tubu i timpane.

Tokom italijanske okupacije (1941—1943) i ustaške vlasti (1943—1944) u Šibeniku tokom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnom periodu koji je obilježen manjom hrane i nemaštinom, neka vrijeme je proveo sa majčinom rodbinom u Rupama i Dubravicama, uz rijeku Krku u zaleđu Šibenika.Djetinstvo je proveo u šibeničkoj četvrti Varoš, u kući sa brojem 41. u današnjoj ulici Nikole Tesle, u kojoj je rođen Igor Mandić, a neko vrijeme su živjeli i Vice Vukov i Mišo Kovač. Dedić je bio u veoma dobrim prijateljskim odnosima sa Vukovim.Život u Šibeniku, motivi grada i njegovo stanovništvo, kao i mediteraski ugođaj, obilježili su veliki dio Dedićevog opusa.U djetinstvu, Arsen je posjećivao i pravoslavnu i rimokatoličku crkvu.

U limenu muziku Arsena od njegove trinaeste godine, i njegovog starijeg brata Milutina, uveo je otac Jovan. Arsen je svirao prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tokom sporovoda. Prvi učitelj flaute bio mu je njemački vojnik koji je ostao u Šibeniku poslije rata. Na radiju, kojeg mu je poklonio ujak, slušao je italijanske izvođače (među kojima se ističe Domeniko Modunjo), kojima se divio.Na nagovor Lovre Matačića, koji je tada boravio u Šibeniku, petnaestogodišnji Arsen je počeo svirati u pozorišnom orkestru. Šibenik je sredinom pedesetih godina 20. vijeka imao operu pod vodstvom Jakova Gotovca, a Arsen se sve više počinje zanimati za muziku.Kao dječak, a ni u kasnijem dobu, nije volio fudbal. Pohađao je šibensku gimnaziju, bio je jedan od najboljih učenik i član košarkaške ekipe, a uporedo je pohao i srednju muzičku školu.Svoju sklonost prema muzici ispoljio je i osnivanjem klape tokom gimnazijskih dana, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.

 

[Zar nije torta hladna]

Počeci​

Nakon mature 1957. godin

e odlazi u Zagreb, gdje mu je živio ujak. Upisuje Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu sa namjerom sticanja „solidnog znanja”, ali ga ubrzo počinje sve više privlačiti umjetnost, od vajarstva do slikarstva. Kako je napočetku stanovao u Muzičkom internatu, sa sedam drugih studenata prava koji su svirali instrumente, on ostaje vezan za muziku. Uporedo sa prve dvije godine prava, ponovo pohađa i završava posljednja dva razreda srednje muzičke škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati pjesme. NJegov cimer, Mario Boljuni, svirao je klavir i već je imao svoj orkestar s kojim je nastupao u plesnim dvoranama u Ribnjaku.Zbog toga je angažovao Arsena kao vokalistu. Pjevao je pjesme Domenika Modunja, The Platters-a, Pola Anke i ostalih u to vrijeme popularnih izvođača. Istovremeno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu Prisutnosti Dedić je 1958. godine objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Zbog pjesama sa religijskim motivima, „Gospodinu Isuskrstu” i „Svetom Nikolu”, doveden je pred povjereništvo i otpušten kao stalni spoljašnji hororarni saradnik sa Radija Zagreb.Pogođen zabranom, nego vrijeme provodi u okolini Zagreba. Nakon toga prekida pisanje pjesama i započinje period autorske pauze. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima.

Ja sam studirao na Akademiji glazbu, bio sam uvjeren da ću bit’ skladatelj isključivo klasične glazbe. I onda sam napisao tri minijature za flautu i klavir, dosta modernistički napisano, a onda s vremenom... Znali su kolege da pišem stihove, onda sam pisao svakome, Kalođeri, Kabilju, jednome, drugome, Vučeru, više ne znam kome...
Dedić, 2006.

Tokom pravnih studija počinje pjevati u akademskom horu „Ivan Goran Kovačić”. Sklonost ka muzici je na kraju prevagnula i n

akon završene tri godine prava prekida studije 1959. godine. Iste godine upisuje Muzičku akademiju. Kako bi došli do novca potrebnog za kupovinu flaute, njegovi roditelji su prodali svinju.Za festival „Zagreb ’59” Boljuni poslao kompoziciju „Mornarev ča-ča-ča”, a Arsena je zamolio za pisanje stihova, na šta je on pristao i napisao ih pod pseudonimom Igor Krimov, jer je pisanje tekstova smatrao epizodom „koje ću se ja kasnije lišiti. Dat’ ću svoje ime onda kad budem pisao pravu poeziju i pravu glazbu”.Kako nije imao prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije prisustvovao. Kompozicija je osvojila nagradu, a Arsenu je kao tekstopiscu pripala nagrada od 15.000 dinara, što je studenta bio priličan iznos. Ubrzo počinje sa pisanjem tekstova za još Boljunijevih kompozicija, od kojih „Poslije ljubavi” na festivalu „Sarajevo ’60” dobija nagradu za najbolji tekst. Sa Boljunijem osniva 1960. godine osniva vokalni kvartet „Prima”. Iako je i sam pomalo komponovao, pažnju usmjerava na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su Alfi Kabiljo i Nikica Kalođera. Sastav „Prima” prolazi na audiciji za mlade pjevače Televizije Zagreb „Prvi put pred mikrofonom” i dobija sigurne nastupe i honorar. To utiče i na Arsena i ostale, koji muziku počinje shvatati sve ozbiljnije i profesinalnije, izdvajajući za nju sve više vremena. Sa ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve kompozicija Let's twist again od Čabija Čekera i Nata per me od Adrijana Čelentana. Kada je čuo Đina Paolija 1961. godine, pronalazi se u novom žanru. Nastavlja sa objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu Vidici i časopisu Polet, što primjećuje Zlatko Tomičić. Dubravko Horvat od Arsena, a u ime Antuna Šoljana, traži pjesmu za novi Šoljanov časopis Književnik, na šta Arsen pristaje.Krajem 1961. vjenčava se sa Vesnom Matoš, nećakinjom Antuna Gustava Matoša, sa kojom u decembru 1962. dobija ćerku Sandru.

 

[dlugomir]

i naravno - Srbin....

Koga je briga šta je? Ja ga pamtim po lepim pesmama koje doduše nisu ono najbliže mom ukusu, ali opet, i lep tekst o nečemu što bi učinilo svet lepšim me inspiriše. Nema veze što je dečija pesma, meni je najdraža njegova:

Arsen Dedic - Kad bi svi ljudi na svijetu - (Audio 1967) HD

 

[kentaur Nesh]

Koga je briga šta je? Ja ga pamtim po lepim pesmama koje doduše nisu ono najbliže mom ukusu, ali opet, i lep tekst o nečemu što bi učinilo svet lepšim me inspiriše. Nema veze što je dečija pesma, meni je najdraža njegova:

naravno da nije vazno da li je Srbin ili ne....ali kad se vec pokrece ovakva tema, bilo bi pristojno to reci...

 

[kentaur Nesh]

meni je ova mozda i najbolja....

ARSEN DEDIĆ - Djevojka za jedan dan

 

[Zar nije torta hladna]

Festivali 1964 - 1969​

U febru

aru 1964. godine diplomirao je flautu na Muzičkoj akademiji, a u aprilu odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Tokom boravka u Gospiću upoznaje Rada Šerbedžiju, u to vrijeme glumca amatera, i razrađuje neke kompozicije. Odlazi na turneju sa vojnim sastavima po zemljama Varšavskog sporazuma. Na turneji piše i razrađuje pjesme i kompozicije, a tokom putovanja u vozu od Odese do Kišinjeva susreće francuske filozofe, bračni par Žan-Pol Sartr i Simon de Bovoar, sa kojima razgovara.

Prilikom putovanja jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita brodom u egipatski grad Aleksandrija, naređeno mu je da se ukrca na Galeb, gdje je svirao i zabavljao vojnike i goste.Još uvijek kao regrut, u vojnoj uniformi 1964. godine na splitskom festivalu izvodi pjesmu „Kuća pored mora”, koju je napisao tokom služenja vojnog roka u Otoč. Kompozicija je jedva ušla na festival, s obzirom da je već odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu.

Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Sam Dedić je bio iznenađen, jer je do tada uglavnom pisao i komponovao za druge. Postaje senzacija i istovremeno potvrđen kao kantautor i šasonjer, stvarajući potpuno novi muzički žanr u Hrvatskoj. U izboru časopisa „Studio”, čitaoci ga biraju za trećeg najpopularnijeg pjevača zabavne muzike u državi (11% glasova).

Iste godine, u sklopu zagrebačkog festivala okuplja se grupa od desetak kompozitora i književnika pod nazivom „Studio 64”, a sa ciljem popularizacije šansone. Dedić predstavlja kompoziciju „Moderato cantabile”, napisanu još 1961. godine, koju prvi put izvodi na Zagrebfestu ’64 u sklopu koncerta „Studija 64”, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put i svrstava ga među utemeljivačke zagrebačke škole šansone.


Iste godine piše kompozicije „Čovjek kao ja” i „Želim zadržati ljeto”. Izdavačka kuća Jugoton mu izdaje prvu singl ploču. Početkom 1965. godine razvodi se od supruge, nakon tri i po godine braka. Na Zagrebfestu učestvuje sa pjesmom „Čovjek kao ja” i na TV Zagreb upoznaje Serđa Endriga, sa kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i saradnju. Raskida saradnju sa televizijom, kako bi imao više vremena i time postaje slobodni umjetnik i izvođač.

Negdje 1965. godine počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa „Studijem 64” više neće biti.
Dedić, januar 1968.

Iste godine nastupa na splitskom festivalu sa kompozicijom „Stara cura”, koja biva pogrešno shvaćena: umjesto ode usamljeno Šibenčanki, publika je shvata kao ruganje i napad na starije žene i zbog toga Dedić doživljava neprijatnosti. Po zavšetku festivala, odlazi kod rodbine u Dubrovik na neko vrijeme, gdje su se nastavili napadi zbog pjesme.

Za isti festivala 1966. godine piše kompoziciju „Moj brat”, koja osvaja treću nagradu publike, dok su je žiri i struka odbacili, navodeći kao razlog beznačajnost i trivijalnost teksta. Zbog takvog prijema i neslaganja sa politikom festivala, postepeno se udaljava od festivala narednih godina. Izvan festivala objavljuje pjesme „Čovjek i pas”, „Sanjam te”, „Pjevam da mi prođe vrijeme” i druge. Posljednja je izazvala burne reakcije, jer je bila shvaćena kao ironični napad na „društveno angažovane” prorežimske pjesme. Sa Endrigom 1967. godine održava zajednički koncert u Parizu.

Iste godine nastupa na festivalu u Opatiji sa pjesmom „Ni ti, ni ja”, a na festivalu Pjesma ljeta sa pjesmom „Ako si pošla spat”, sa kojom pobjeđuje na festivalima u Zagrebu i Dubrovniku. Na Splitu ’68 nastupa sa pjesmom „To je moj svijet”. Uskoro otpočinje saradnju sa Dragom Mlinarcem i njegovom rok-grupom „Grupa 220”. U tom razdobljuje korigovao uši. Na splitskom festivalu u alternaciji sa italijanskim kanconjerom Paolijem izvodi kompoziciju „Vraćam se”, za koju dobija prvu nagradu žirija. Publika je prilikom proglašenja pogrešno shvatila da je riječ o proglašenju apsolutnog pobjednika festivala, zbog čega je protestovala i zviždala, što je Dediću bio povod za napuštanje festivala na neko vrijeme.

 

[Zar nije torta hladna]

Prva trilogija 1969—1973.​

U novembr

u 1969. godine snima, a u decembru objavljuje, svoj prvi studijski album „Čovjek kao ja”, koji dostiže sami vrh ljestvice prodatih albuma, stiče sertifikat Zlatna ploča (prva za Jugoton) i ukupno se prodaje u oko 60.000 primjeraka. Kasnije je album ocjenjen kao jedan od najboljih debitanskih albuma u hrvatskoj i jugoslovenskoj muzici. Dedić otpočinje saradnju sa pjesnikom Željkom Sabolom, koji za njega piše pjesme „Djevojka za jedan dan”, „Pusti me da spavam”, „Ti se smiješ” i druge.

Na festivalima izvodi svoje nove kompozicije, „Ono sve što znaš o meni”, „Prazna obećanja”, „Sve bilo je muzika”. Izalazak njegove zbirke pjesama „Brod u boci” 1971. godine u biblioteci Griot, u izdanju Kroacija kocenrta Zvonimira Goloba, bio je šok i novo iznenađenje za publiku i kritičare. Iako je publika očekivala knjigu sabranih tekstova njegovih već izvedenih pjesama, Dedić je objavio novo umjetničko djelo i široj publici se predstavio kao pjesnik. Knjiga se prodala u osam izdanja i više od 80.000 primjeraka. Obavljena na Golobovo insistiranje, zbirku je propratio njegov komentar „zahvaljujući Arsenu zabavna glazba je primila velik’ broj novih slušatelja iz redova intelektualaca”.


Iste godine povodom velikog Marijanskog kongresa, koji se održavao u Mariji Bistrici, Dedić je napisao tekst i muziku za pjesmu „Majka Marija” i dao je veliki intervju za Glas Koncila u kojem je govori o svom odnosu prema vjeri i crkvi.Zbog toga je više mjeseci bio izložen cenzuri u državnim medijima.Godine 1971. objavljuje album „Arsen 2”, sa antologijskim kompozicijama „Ne plači”, „O, mladosti” i obradom Brelove „Ne me quitte pas” (srp. Nemoj poći sad). Album je sadržio niz šansona humorističkog i kabaretskog ugođaja i bio je manje komercijalan od prethodnog. Pjesma „Gazela”, primjera radi, emitovana je samo jedanput u godini dana na svim radio-stanicima.Kako je istovremeno radio saundtrek za film Živa istina Tomislava Radića, nastaju pjesme „Takvim sjajem može sjati” i „Balada o prolaznosti”, koje su takođe uvrštene na album „Arsen 2”.Zbog stihova pjesme „Takvim sjajem može sjati” i konteksta u filmu (prikaz Drugog svjetskog rata) izbio je skandal. Godine 1973. rodio mu se sin Matija, nakon čega se vjenčao sa Gabi Novak, sa kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka, dok im je kum bio italijanski kantatur Đino Paoli.

Postaje suzdržaniji, sklon ironiji i satiti, a naduhnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Eksperimentisajući sa zvukom, u jesen 1973. snima, a pred kraj godine objavljuje, dvostruki album „Homo volans”, prvi dvostruki album u hrvatskoj i jugoslovensoj diskografiji. „Homo volans” bio ujedno bio i prvi konceptualni album na navedenom prostoru. Smatra se „kamenom međašem autorova iskoraka iz tradicionalnog zabavno-glazbenog okvira”.Velimir Cindrić je izjavio kako kompozicije sa albuma zvuče „razvijenije, produbljenije i iskusnije” i da je Dedić sa njima napravio „veliki skok i stvorio svojevrstan amalgam avangardnoga, klasika i hitova”.

Primjećeni su atonalni zvukovi i uticaj džeza.Na albumu je ipak prevagnula kantautorska crta kroz pjesme „Tvoje nježne godine”, „Laku noć, muzičari” i „Modra rijeka” (po poeziji Maka Dizdara.Značajni komercijalni uspijeh među pjesmama sa albuma zabilježila je kompozicija „Tvoje nježne godine”, ali Nenad Polimac smatra da je „album bio krcat pjesmama koje su bile dosta pretenciozne i jako autorske uopće nisu pretendirale na bilo kakva mjesta na radijskim top listama”.Odlično kritički primljen, kasnije je smatran „jednim od najboljih i najambicioznijih Dedićevih albuma”. U maju 1974. godine dospio je na osmo mjesto ljestvice deset najprodavanijih albuma.

 

[Zar nije torta hladna]

1973 - 1980​

Na albumu „Porodično stablo” u saradnji sa producentom Kornelijem Kovačom 1976. godine se približava rok muzici pod uticajem talasa jugoslovenskog progresivnog roka. Na „Porodičnom stablom” svoje pjesme je „smjesto u pomalo kičaste i tendeciozno supermoderne aranžmane”. Iste godine je sa Goranom Bregovićem objavio pjesmu „Loše vino”. Godine 1976. objavljuje album „Otisak autora”.

Sredinom sedamdesetih godina namjeravao je snimiti album obrada pjesama Lenarda Koena, koje je za njega prepjevao pjesnik Nikica Petrak. Zbog tehničke greške, album je tokom postprodukcije u Jugotonu izbrisan pa je Arsen obustavio projekat. Sačuvane su četiri pjesme na demo-snimcima njegovog nastupka u jednoj muzičkoj emisiji na TV Beogradu uz gitaru i aranžman Marijana Mokara („Stories of the Street” — „Ulične priče”, „Seems So Long Ago, Nancy” — „To sve je davno sad”, „The Stranger Song” — „Strančeva pjesma” i „The Partisan” — „Partizan”).

Sve više piše za druge, pa i za Gabi Novak, a počinje pisati muziku i za pjesnička djela (albumi „Dedić-Golub” 1977. godine, EP „Snijeg u maju” sa stihovima Gorana Babića 1979. i Pjevam pjesnika 1980. godine, na kojem je Arsen između ostalog pjevao pjesme Krleže, Kaštelana, Ujevića i Kovačića). Do izražaja dolazi njegova sklonost scenskoj muzici i piše muziku za pozorišta, film i televiziju. Autorska pjesma ostaje njegov osnovni izraz, ali piše i primjenjenu muziku, pjesme za dalmatinske klape, muziku za reklamne spotove.

Iako je još ranih šezdesetih godina pisao za klape, sedamdesetih i kasnije piše i komponuje pjesme koje su danas gotovo postale narodne („Zaludu me svitovala mati”, „Vratija se Šime”, „Sve ti sritno bilo”, „Rodija se sin”, „Dida moj”, „Ni u moru mire” i druge). NJegov rad na šimenskom idionimu značajan je i sa lingvističkog gledišta. Sedamdesete završava albumom „Rimska ploča” (1979), na kome je napisao muziku za pjesme Tina Ujevića „Odlazak” (u saradnji sa Seđiom Endrigom), „Zagrli me” i saundtrek za film „Vlakom prema jugu” Petra Krelje.

 

[Zar nije torta hladna]

1980 - 1990
​

Tokom osamdesetih godina Dedić objavljuje čak 14 nosača zvuka. Na albumu „Naručene pjesme” (1980) sabrao je sve svoje kompozicije koje je napisao drugima, poput „Sve je to od lošeg vina” do „Pamtim samo sretne dane”. Iste godine objavljuje i prvi studijski album sa suprugom Gabi Novak, „Arsen & Gabi”, sa završnom pjesmom „Stara moja, stari moj”. Godine 1981. potpisuje muziku za audio-knjigu za djecu sa pričama Hansa Kristijana Andersena. U tom razdoblju nastavlja sa pisanjem pjesama za djecu i sljedeće godine objavuje album „Arsen pjeva djeci” („Nije lako bubamarcu”, „Čemu služe roditelji”...).

U albumu „Provincija” (1984) objavio je kompozicije koje su kasnije redovno uvrštane u spiskove njegovih boljih pjesama („Djevojaka iz moga kraja”, „Sve te vodilo k meni”, „Razgovor s konobarom”). Godine 1985. potpisuje saundtrek za film „Antikazanova” i u dvostrukom nosaču zvuka ironičnog imena „Kantautor” obrađuje i objavljuje prepjeve Brela, Koena, Lenona, Paolija, Okudžave i drugih, ali izvodi i kompozicije koje su napisali i komponovali drugi (Golob, Diklić, Britvić, Monteno).

Sljedeće godine odlazi u krajeve kajkavske popevke album „Moje popevke” na kojem je sabrao 16 pjesama (uglavnom po tekstu Drage Britvića), koje su Dedić i Novakova izvodili na festivalu u Krapini. Pod uticajem žanra zagrebačkog kabareta prije Drugog svjetskog rata (naročito Vlahe Paljetka) osmišljava i sastavlja ironično-kabaretski program „Cabaret Arsen”, kritički dobro prihvaćen, ali ga zanemaruje kako bi se okruneo muzici za film i pozorište.

Album „Kino sloboda” (1987), u zlatnom izdanju, posveta je trenucima mladosti, filmofiliji i isječcima iz Šibenika, posebno zbog samo naziv albuma u čast kina „Sloboda” koje je postojalo u Dedićevoj četvrti između 1946. i 1965. godine. Na albumu se nalaze kompozicije „Otkako te ne volim”, „Provincijsko kino”, „Tko stoji iza mene”, „Original saundtrek” i druge.

Iste godine nastupa na koncertu sa Borom Đorđevićem u Beogradu, a snimak nastupa nije službeno objavljen, ali se našao na crnom tržištu. Godine 1988. ponovo objavljuje nosač zvuka sa suprugom Gabi Novak, „Hrabri ljudi”, sa podnaslovom „Gabi i Arsen — 30 godina na sceni”. Sljedeće godine svoje stvaralaštvo za film i televiziju objavljuje na albumu „Glazba za film i TV” i objavljuje uglavnom prerade svojih ranijih pjesama zajedno sa slovenačkim kantautorom Zoranom Predinom na ploči „Svjedoci priče”.

 

[Zar nije torta hladna]

Ratne godine 1991—1997.​

U septembru 1991. godine zajedno sa Novakovom pridružio se „Hrvatskom bendu Eid” na snimanju hrvatske patriotske pjesme „Moja domovina”, u kojoj pjevaju stih „nemir je u srcima, a ljubav u nama” i kasnije ponovo „ima oči boje mora”.Iako nepotpisan, koautor je dijela teksta pjesme. Na tekst Krsta Jurasa komponuje pjesmu Vice Vukova „Kad raziđe se dim”. Bio je dio projekta „Kroacija art fors” (Hrvatske umjetničke snage). Napisao je muziku za humnu 101. brigade Hrvatske vojske. Godine 1993. objavljuje album „Tihi obrt” u kojem se dotiče ratnih dešavanja i napada na njegov rodni Šibenik, u kojem je tada još uvijek živjela njegova majka. Među poznatije kompozicije sa albuma ubrajaju se „Mocartova godina 1991.”, „Majka hrabrost” i „Završit ću kao Hauard Hjuz” (koja nije puštana na radio-stanicama zbog pominjanja Franje Kluza). Svoje kompozicije i pjesme pisane za klape 1996. godine sabire na kompilaciji „Ko to more platit”.

 

[Zar nije torta hladna]

1998 - 2008​

Godine 1997. Dedić objavljuje nosač zvuka „Ministarstvo straha” (prvobitno „Ministarstvo”), kritički odlično primljen. Po objavljivanju, kritika je album nazvala „remek-djelom”, a profesija mu 1998. godine dodjelia Porin u kategoriji najboljeg albuma zabavne muzike i nagradu Milivoj Kerbler za autorsko stvaralaštvo na polju zabavne muzike. Album sadrži 14 pjesama, među kojima su „Seosko groblje”, „Tvoje tijelo — moja kuća”, „Ratni profiteri”, „Stari vuci”, „Čistim svoj život”, „Ruke”, „Ministarstvo straha” i druge.

Dedić je autor gotovo svih tekstova, osim antiratnih pjesma „Seosko groblje I” i „Seosko groblje II” koje je napisao književnik Antun Šoljan. Kasnije, „brehtijanskog ugođaja, sumorne i anegdotalne” su ocjenjivane i najljepšim pjesmama o ratu. Godine 1998. bio je jedna od pokretača Festivala dalmatinske šansone u Šibeniku. Nakon kompilacije „Herbar”, usljedio je novi album „Kinoteka” 2002. godine, „otmjeno depresivna” prizvuka i sa primjesom tranzicije („Posljednji tango u Đevrskama”). Album sadrži kompozicije „Život se troši kao kreda”, „Nisam ti dospio reći” i džez saradnju sa sastavom „Pun kofer” na pjesmi „Na balkonu”.

Dana 13. marta 2003. godine u Opatiji je održan koncert „Sve što znaš o meni — Počast pjesmama Arsena Dedića” povodom deset godina Porina i četrdesete godišnjice Dedićevog scenskog rada. Na koncertu su brojni izvođači (Nina Badrić, Vice Vukov, Josipa Lisac, Toni Cetinski, DŽiboni, Maja Blagdan i drugi) izvodili Arsenove pjesme. U periodu 2003—2004. godina nalazi se na liječenju u Padovi, gdje mu je presađena jetra. Povodom toga objavljuje knjigu „Padova — uspomene s bolovanja”. U novembru 2004. objavljuje povratnički album „Na zlu putu” sa 19 kompozicija, koji je dobio dva Porina kao album godine i najbolji album pop i zabavne muzike. Album je refleksija Dedićevog poimanja svijeta i ljudi („Ekvilibristi”, „Negve”), isječcima iz svakodnevnog života sa tipičnim ironičnim odmakom („Samo da ti noge nisu hladne”) ili ipak omaž ženama i prijateljima („Pjesma o Gavi Novak”, „Žena koja ne zna što hoće”, „Amigo”).

Godine 2005. u Lisinskom održava koncert „Trokut” sa Đinom Paolijem uz gostovanje Zorana Predina, koji je objavljen u DVD izdanju. Godinu dana kasnije izdao je album „Dueti-dueli” u kojima sabire svoje saradnje, naročito sa mlađim i novim izvođačima, od kojih su neke loče primljene među muzičkom kritikom (saradnja sa Petrom Grašom i M. Burnaćem). U martu 2008. godine usljedio je album „Rebus” sa kompozicijama „Petra”, „Dan kad se pišu razglednice” i druge, u kojem Dedić pjeva o vlastitim mislima i osjećanjima, o Padovi, svojim ljubavima i prijateljima. Kritika je album ocjenila izrazito pozitivno, svrstavši ga uz Arsenov zvuk iz vremena albuma „Homo volans” (1973) i proglasila ga jednim „od najboljih album u Arsenovu ionako ’drsko impresivnom’ autorskom portfelju”. Album „Rebus” bio je 13. najprodavaniji domaći album u 2008. godini.

 

[jolemisa]

Osoba za divljenje i pamcenje.

 

[poluozbiljan]

Meni omiljena njegova

ARSEN DEDIĆ - Sve što znaš o meni

 

[Zar nije torta hladna]

2009—2015​

Godine 2009. K

roacija rekords objavljuje boks-setova sa knjigom „Dobrotvorov dom — antologijaa” sa 94 Dedićeve kompozicije, koji je u sedmoj sedmici 2012. godine bio najprodavaniji domaći album. U septembru iste godine ponovo je održao koncert sa Paolijem, ovaj put u Tvornici kulture u Zagrebu.U periodu 2008—2012. godina reizdanja njegovih albuma u izdanju Kroacija rekordsa („Dedić-Golob”, „Za kino i TV”) i kompilacije („Platinum collection”, „Dobrotvorov dom”) nalazile su se na službenoj ljestvici 40 najprodavanijih domaćih albuma.

U aprilu 2013. godine Dedić je sa Mišom Kovačem snimio duet, pjesmu „Mi smo lišće s iste grane” u produkciji Kroacija rekordsa, za koju je snimljen i spot. Kasnije se Dedić okrenuo saradnji sa mlađim izvođačima (Masimo, Lea Dekleva, Natali Dizdar) i povratku klapama — od saradnje sa Klapom Maslina („Da mi nije moje dice”, „Šibenska bura”) do reizdanja pjesme „Dida moj” sa Klapom Sebeniko. U decembru 2014. godine objavio je svoj posljednji album „Saputnici”, skup reizdanja i kompilacija čiji je temelj album „Kantautor” (1985).

Dedić je album definisao kao „jedan omaž sebi. Svojem naporu, želji i ljudima koji su mi bili najbliži”. Za album je snimio samo jednu novu pjesmu, „Rana”, prepjev pjesme „Hurt od DŽonija Keša. Pisao je gotovo do samog kraja. U proljeće 2015. godine, napisao je pjesmu „Snig u Šibeniku” za šibenski dječiji hor Cvrčak. Posljednju pjesmu, džez-obradu kompozicije „1947” Serđija Endriga, snimio je u Rijeci sa sinom Matijom i ansamblom Atma Mundi za tematskom kompakt diska izdanje u italijanskom časopisu „Musica Jazz”, posvjećeno džez-obradama Endrigovih pjesama. Iako je često odbija ponude za koncerte i posvećivao se slikanju i crtanju i porodičnom životu, nastavio je i dalje održavti koncerte, samostalno ili često sa suprugom Gabi Novak i sinom Matijom (ili dugogodišnjim saradnikom Brankom Bulićem) kao pijanistom. Svoj posljednji koncert održao je 4. jula 2015. godine na zagrebačkoj sceni „Amadeo”.

 

[Zar nije torta hladna]

Film i televizija​

Na početku svoje karijere pojavljuje se kao glumac manjih uloga u filmovima, poput uloge pjevača u filmu Višnja na Tašmajdanu (1968), kada izvodi pjesmu Odabrat ćeš gore, ili u filmu Ponedjeljak ili utorak (1966). Uporedo sve više komponuje filmsku muziku. Za film Živa istina Tomislava Radića 1972. godine izrađuje saundtrek i tako nastaju pjesme Takvim sjajem može sjati i Balada o prolaznosti.Potpisuje muziku 34 dugometražna igrana filma, od kojih su najpoznatiji Glembajevi, Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Godišnja doba, Donator, Povratak Katarine Kožul, Put u raj, Ne zaboravi me i Pont Nef.

Više puta ja nagrađivan za rad na filmskoj muzici. Radio je i za animirani film, kao i kratkometražne filmove (Rabuzin, Meštrović, Kravata Kroatika). Dedićeva muzika je često prožeta sjećanjima i utiscima na pojedine filmove i bioskopske dvorane. U svojim pjesmama poimence spominje klasike (Moderato cantabile, Plavi anđeo, Ministarstvo straha) i često se referira na bioskope (naročito šibenska, kao Kino sloboda, Kino Tesla, Kino 20. april itd.).Autorski je sarađivao i tokom stvaranja Filmske enciklopedije.

Veliki dio Dedićevog opusa čini muzika za televiziju. Na početku svoje karijere bio honorarni zaposlenik TV Zagreb, gdje je svirao u orkestru, prepisivao note i pomalo komponovao muziku. Nakon što je otpušten nakon objavljivanje dvije pjesme religijske tematike, postepeno se udaljio od televizije. Ipak, ubrzo se vraća muzici: muziku za prvu TV dramu (Mediteranska klima) komponovao je 1966. godine. Od 1971/72. godine slijede velike serije, kao što su U registraturi, Prosjaci i sinovi, Jelenko, Punom parom, Jedrima oko svijeta, Zlatna nit,Vrijeme za bajku, Zagrljaj, Pustolovina u Hrvatskoj, Male tajne velikih majstora kuhinjeitd. Pisao je i snimao često za dječje emisije. Pored toga, pisao je stihove i muziku za veliki broj komercijalnih, reklamnih poruka.

Početkom sedamdesetih godina imao je svoju muzičku emisiju na TV Zagreb (kasnije s Gabi Novak).U novogodišnjem televizijskom programu za novu 1980. godinu učestvovao je kao voditelj muzičkom-humorističke emisije TV-proljeće.

 

[Zar nije torta hladna]

Pozorište i slikarstvo​

Od početka sedamdesetih godina piše za pozorišta. Radio je na oko stotinu naslova (djela Šekspira, Držića, Vajsa, Begovića, Brešana, Ostrovskog, Turgenjeva, Marinkovića, Kozarca, Horvata, Goldonija, Cesarca itd.). Komponovao je mjuzikl Lejdi Šram, a liberista je bio Nino Škrabe. Sarađivao je sa avangardnim teatrom Arbos u Salcburgu, napisao je muziku za plesni teatar u Diseldorfu. Član je glumačke družine Histrion od njenog osnivanja, autor je za sve njihove predstave, među kojima se ističe Kavanu torzo. Do 2003. godine potpisao je muziku za ukupno 115 pozorišnih predstava.

Dedić je od srednjošloskih dana iskazivao sklonost prema slikarstvu i razmatrao je upisivanje Akademije likovnih umjetnosti. Kasnije je često crtao i slikao, portretirajući porodicu i prijatelje. U mnoge zbirke pjesama je uključivao i vlastite ilustracije.Povremeno je i izlagao svoja djela.

 

[Zar nije torta hladna]

Poslednji dani​

Početkom 20

14. godine Dedić je nezgodno pao i ozljedio kuk, nakon čega je otežano hodao i morao je koristiti štap. Zbog neizdrživih bolova, podvrgnuo se operaciji i 12. jula 2015. godine u ortopedskoj bolnici u Krapinskim Toplicama ugrđena mu je endoproteza kuka, nakon čega su usljedila dvije sedmice rehabilitacije. Na svoj 77. rođendan proveo je u krugu porodice i prijatelja u Zagrebu, da bi ga sutradan 29. jula u prepodnevnim satima supruga pronašla kako leži na podu pored hodalice. Nerazumljivo je govopao i vozilom hitne pomoći je prebačen u Kliničko bolnički centar Zagreb, gdje je primljen na hitnom neurološkim prijemu. S obzirom da mu je 2004. godine presađena jetra i da je redovno uzimao imunosupresive, došlo je do teške upale. Dedić je gotovo bez svesti prebačen na intezivnu njegu interne klinike. Isprva se Dediću stanje poboljšalo, nestala je povišena telesna temperatura i nalazi su bili bolji. Dedić je tražio otpust kući, ali je odbijao hranu i bio je smeten. Dana 8. avgusta mu je javljeno da se upala smirila i da dobro reaguje na lekove, čekajući povratak kući.Stanje se pet dana kasnije, 13. avgusta, drastično pogoršalo i postaje kritično. Sutradan su mu otkazala pluća i bio je priključen na respirator. Uskoro je došlo do otkazivanja ostalih organa. Supruga Gabi Novak je odbila visokorizičnu operaciju. Arsen Dedić je preminuo u KBC Zagreb u 21 čas, 17. avgusta 2015. godine.

Brojni muzičari i umetnici, kao i poklonici, javno su se oprostili od Dedića. Telegrame saučešća uputile su mnoge institucije, uključujući gradonačelnika Šibenika i župana Šibensko-kninske županije. Predsjednik Vlade Hrvatske Zoran Milanović u telegramnu je istakao da je Dedić „pisao stihove koje mnogi od nas znaju napamet, pisao je glazbu koja je nadživjela filmove za koje je stvarana. Unio je svoj umjetnički genij u sve što je radio”.

Hrvatska radio-televizija je televizijskim i radijskim maratonom dokumentaraca, emisija, snimaka razgovora i koncerata i nizom priloga odala počast Dediću, dok su sve nacionalne novine izdašle sa posebnim prilozima i tekstovima. Komemoracija je održana u šibenskom pozorištu i zagrebačkom Hrvastskom glazbenom zavodu. Kremiran je i pokopan, prema vlastitoj želji, u krugu najuže porodice, 25. avgusta 2015. godine na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.

 

[lahor]

 

[Lada]

Arsen Dedic - Zagrli me - (Audio 1979) HD​

 

[Lada]

Kuća Pored Mora​

Composer: Arsen Dedić Author: Arsen Dedić

 

[Lada]

Kad Sam Te Vidio​

Kad Sam Te Vidio · Arsen Dedić Najljepše Ljubavne Pjesme
Composer: Arsen Dedić Author: Arsen Dedić

 

[Duki Lu]

Ratne godine 1991—1997.​

U septembru 1991. godine zajedno sa Novakovom pridružio se „Hrvatskom bendu Eid” na snimanju hrvatske patriotske pjesme „Moja domovina”, u kojoj pjevaju stih „nemir je u srcima, a ljubav u nama” i kasnije ponovo „ima oči boje mora”.Iako nepotpisan, koautor je dijela teksta pjesme. Na tekst Krsta Jurasa komponuje pjesmu Vice Vukova „Kad raziđe se dim”. Bio je dio projekta „Kroacija art fors” (Hrvatske umjetničke snage). Napisao je muziku za humnu 101. brigade Hrvatske vojske. Godine 1993. objavljuje album „Tihi obrt” u kojem se dotiče ratnih dešavanja i napada na njegov rodni Šibenik, u kojem je tada još uvijek živjela njegova majka. Među poznatije kompozicije sa albuma ubrajaju se „Mocartova godina 1991.”, „Majka hrabrost” i „Završit ću kao Hauard Hjuz” (koja nije puštana na radio-stanicama zbog pominjanja Franje Kluza). Svoje kompozicije i pjesme pisane za klape 1996. godine sabire na kompilaciji „Ko to more platit”.

Baš me zanimao podatak koji si preneo, u koji ne verujem. Ceo tekst, sa greškama, preuzet je sa Vikipedije.
Ne volim da guglam i tražim podatke, umorna sam od toga odavno, a ni ne zanima me, ali zbog ovog podatka sam potražila informaciju.
I ne volim komplet tekstove prenete u originalu sa nekog mesta koje svakom dostupno.

Arsenove pesme obožavam otkad znam za sebe.
Arsen je prvi koncet održao u Beogradu, i za vreme dugotrajnog oporavka u toku bolest pevao je u Beogradu gde je bio cenjen , poštovan.
Arsen je bio Srbin, ima brata Milutina koji je beograđanin, tako da mi podatak o pisanju himne u ratnim godinama 'ne pije vodu'.

Pre 5-6 godina gledala sam Arsenov dokumentarni film 'Moj zanat', koji prikizuje manje poznatu stranju, njegov privatni deo života.
I u tom filmu Arsen me je oduševio svojom jednostavnošću i neposrednošću.

Uspeo je da odgleda premijeru u Beogradu pre nego ga je smrt pretekla.

 

[Neozbiljni pesimista]

Arsen Dedić & Drago Mlinarec - Razgovaram s morem

Dva maestra