Depresija je patoloska tuga ali s ozirom da tuga u svojoj nepatvorenosti, kao i drugi oblici energije, moze biti pokretac ili generator ka nekom cinjenju, stvaranju ili prostom osecaju zivosti (ali sa druge strane skale) depresija je mnogo destruktivnije nego sto sugerise koncept tuge (ne govorim o osecaju tuge koja prelazi u ocaj) jer te umrtvljuje. Zelje presusuju, osecanja presusuju... u tebi zivi jedna mrcina koja se razvela od smisla i koja je sebe prikocila ispred znaka na kome pise "Promena" (podsetnik nestalnosti)... Radije bih bila tuzna (ako vec iz nekog razloga ne mogu da iskopam svoju srecu u datom trenutku) neko da se osecam poput suve nule. Nesreca za one koji sa tom tugom ne znaju sta da rade pa se sa njom tuku, nekad budu pobednici ali kao porazeni poprime jos vise modrica nego sa kojima su prvobitno poceli. Meni je tuga podjednako draga kao i sreca jer me uci da osecam i saosecam, da se upijem u trenutak, u nekoga u nesto, sazivim se... i to je podjednako moje mastilo kao i bilo koje drugo i ne bih ga se odrekla ni za sta na svetu. Bez uplitanja pompe i teatralnosti, destruktivnosti ...tuga je zaista nesto posebno, jedan dragulj cija je vrednost omalovazavana.
A sto se tice dosade: masta i dosada su dva poznanika koja se nikad nisu srela...