"Pratim ovu diskusiju o Kastanedi i ne mogu da se iznova ne začudim nevjerovatnoj ljudskoj osobini da se prosuđuje i presuđuje o stvarima samo na osnovu rekla-kazala.
Kastaneda ovo, Kastaneda ono... Zamislite nekoga ko nikada nije vozio bicikli ali je o tome pročitao literaturu koju su uglavnom napisali oni koji također nikada nisu vozili bicikli, pa je nakon dubokoumnog razmišljanja doneo genijalne zaključke: 'Biciklizam je najveća glupost!' - ili - 'Biciklizam je najbolja stvar na svijetu!'
Sam Kastaneda na više mesta govori da su stvari koje opisuje u svojim knjigama potpuno razumljive jedino kada se praktično iskuse - jednostavno radi toga što direktno opažanje energije ('viđenje') nema paralelu u našem svakodnevnom iskustvu te ga sa njim ne možemo porediti a upravo to čine svi ovi bajni kritičari, i pozitivni i negativni.
Dakle, ako npr. netko nikada u životu nije video boje jer je daltonista kako taj može biti siguran da zna nešto o tome na osnovu onoga što mu pričaju oni koji ih vide? Takvome možete do kraja vremena opisivati predivan svijet boja uzalud.
Eto, ja sam čitao Kastanedine knjige preko 15 god. i bio ubeđen da sam sve shvatio i da sam poseban. Međutim u svijetu svakodnevice sam bio isti šupak kao i ranije a možda čak i gori.
Jednoga dana sam šetajuci ulicom naišao na uličnog prodavača knjiga i spazio Kastanedinu knjigu 'Magija Pokreta.' Kupio sam je i pročitao i bio sam fasciniran i naravno, nisam mrdnuo ni malim prstom da makar pokušam sa izvođenjem nekog od pokreta (najzad da 'uzjašem taj bicikli' he, he, he...)
Poslje nekog vremena dogodile su mi se velike nesreće u privatnom životu, razvod, gubitak posla,depresija, svi mogući problemi... Sada, sa ove vremenske distance, znam da je to bio pravi blagoslov sudbine (ili Duha) jer su me te nevolje naterale da se setim knjige i iz nje u očajanju započnem učiti pokrete tenzegriteta ne bih li sakupio snagu da izađem na kraj sa naizgled nepremostivim preprekama.
Svakako, na početku je to išlo veoma teško i mučno, ali nakon kraćeg vremena vježbanja, iznenada sam počeo da osjećam kako cjelo moje telo vibrira,kako kroz njega struji nekakva sila nalik elektricitetu ili kao kad lišće sušti u krošnji drveta pod naletima vjetra.Ta sila je prosto isijavala iz mene - u početku slabašno,a kako sam nastavio sa redovnim vežbanjem, to zračenje je bivalo sve intezivnije dok napokon nisam postao potpuno sposoban da jasno doživim sebe i svijet kao energetska polja.
Zaista, magijski pokreti su me doveli do spektakularnih stanja svjesti i snage tako da sam mogao da se uvjerim kako Kastaneda i don Huan ne pričaju izmišljotine.Ta praksa mi je donela neophodnu energiju pomoću koje su se srušile barijere koje nas sprečavaju da doživimo sebe kao čistu energiju, kao jedno malo sunce. Mogu da kažem da sam došao do lične potvrde kako je ključ za buđenje ove svijesti naša pažnja koja je nasilno, od strane Letača, žestoko usredsređena na usko područje kosmičke vibracije koju zovemo ovaj svijet svakodnevnog života.Vrijednost tenzegriteta je u tome što on na čudesan način ruši tu usredsređenost i preusmerava našu totalnu pažnju u područje gdje smo sposobni da primjećujemo energiju i - Letače.
Tako sam, sa jačanjem te percepcije, počeo da ih primečujem i mogu reći da je to bilo najjezivije iskustvo u mom dotadašnjem životu,gore od najstrašnijeg horor filma. Na sreću , poslje kraćeg vremena sam postao sposoban da vidim kako je sve to zastrašivanje samo iluzija.
Naime, jedne večeri, kada sam legao da spavam i već bio u polusnu, začuo sam jezive i neljudske zvuke od kojih se ledi krv u žilama. Odmah potom sam ga ugledao: crna amorfna senka Letača koja se preteči ustremljuje ka meni.
Bilo je to već po ko zna koji put da mi se to dešava i ja bih uvijek cvileo i uvijao se kao crv umirući od straha, ali tog puta mi je iznenada sve preselo i pomislio sam da je bolje i umreti nego da skoro svake večeri trpim takvo maltretiranju. Naljutio sam se i okrenuo prema Letaču usmerivši svu svoju pažnju na njega spreman da umirem. Osetivši moj bjes i rešenost da se suočim sa njim, Letač se zaustavio na trenutak a onda je ispustio neopisivo zastrasujući urlik. Ja sam ga oponašao pa sam i ja urlikao na isti način, nemilosrdno ga gledajući pun gnjeva. Onda sam osetio da se Letač totalno zbunio i čak uplašio, i odjednom je postao samo bljeda i bezopasna sjenka bez ikakve snage. Tada sam spoznao da oni u našem umu samo vješto stvaraju iluziju, tako što uzimaju oblik naših najgorih strahova. Obrt situacije mi je postao veoma smješan: prvo sam ja
bio prestravljen pa sam urlao kao budala, a onda je on postao preplašen i počeo da se povlači. To je bilo veoma slično psu koji laje i juri za nama dokle god bježimo, a kada se mi okrenemo i pojurimo njega on podvije rep pa bježi. Misleći o tome počeo sam da se smijem i smijao sam se dok me nije zaboljeo stomak i dok mi suze nisu krenule na oči. Kad sam se smirio, osvrnuo sam se: Letača nije bilo nigdje na vidiku.
Susret i okršaj sa Letacima ocekuje svakoga ko ozbiljno počne da se bavi tenzegritetom ili bilo kojom drugom disciplinom koja povećava svijest i percepciju, zato što Letači odmah primjete da ih čovjek vidi pa onda navale na njega kako bi ga preplašili strahom naterali da odustane od povećavanja svijesti.To rade zbog toga što oni znaju da kada čovjek postane sposoban da ih vidi, onda on može i da se zaštiti od njih i otera ih. Ne možemo se braniti od onoga sto ne vidimo.
Zbog ovakvih neprijatnih iskustava, Kastaneda kaže da 'staza ratnika nije za svakoga' i da je potrebno imati 'muda od čelika' da bi se tom stazom išlo.
Stalker
