Rekapitulacija: Dijete sam, predškolske dobi, ležim u mraku. Po uglovima plešu crne sjene, bojim se, oni su loši, naudit će mi. ˝Mama upali svjetlo, nešto je u mraku.˝
Upali.˝Eto vidiš, nema ničeg, to se tebi samo čini, spavaj sine.˝ Ugasi. Drhtim od straha, uvlačim glavu pod pokrivač, diže mi se kosa od čistog užasa.
Rekapitulacija: Sedam godina, spavam, nešto tamno i zlo pada na mene, pritišće mi prsi, ne mogu doći do daha. Paraliziran sam, žestoko se borim da se pokrenem. Tamna sjena odlazi, vrištim, teško dišem. Otac skače, pali svjetlo.˝Šta je bilo sine?˝˝Nešto mi je sjedilo na prsima i gušilo me.˝
˝Vidiš da nema nikoga, to je bila samo noćna mora, sinoć si previše jeo. Ajde, sad spavaj.˝
Više puta, prošlih godina: Spavam, tamna sjena mi sjeda na prsa, ledim se od užasa, ne da mi da dišem, čupa mi energiju, borim se da se pokrenem, udaram ga, odlazi. Kasno, pojeden sam.
Prošla noć: Opet je tu, nema pritiska, nema užasa, ojačao sam. Oči su mi zatvorene, ali sam potpuno svjestan, vidim sobu i prekrivač. Povlači prekrivač s mene (to tako percipiram, ustvari, pokušava mi usisati energiju), prekrivač mi je došao do prsa, ne mičem se, ali ga snagom volje zadržavam, odlazi, prekrivač mi u trenu vraća do vrata. Otvaram oči. Sve je na svom mjestu, potpuno sam miran, ovaj put nije uspio.
Vratit će se.
Eto šta imaju, Terze. Naš strah i neznanje. I one koji nesvjesno podvode za njih.