Amor fati

gost 391595

Buduća legenda
Poruka
35.177
Hipoteza: sve je prisutno istovremeno, ali je naša percepcija ograničena na jedan momenat, koga prati sledeći, bez mogućnosti kretanja unazad, dakle linearni manir percepcije.

Nevezano od ideje večnog vraćanja svega, pa i vašeg života (sve se ponavlja jer je materija konačna, a broj njenih varijanti iscrpan, nužno će se u svemu tome ponoviti i vaš život na identičan način kao sad), kada biste znali da će se predodređeno desiti, da li biste svejedno odabrali da živite svoj život? Da li biste ga živeli baš zbog te nesvesnosti koju pruža linearni manir doživljavanja života? Da li biste ga živeli zbog "sadašnjih trenutaka"?

Ili:
„Šta, ako jednog dana ili noći demon odluči da vam se prikrade u vašoj najusamljenijoj samoći i kaže: ’Ovaj život kako ga sada živiš i živeo si, moraćeš živeti još jednom i nebrojeno mnogo puta još; i neće da bude ništa novo u njemu, a svaki bol i svaka radost i svaka misao i pogled i sve nesagledivo malo ili veliko u tvom životu vratiće ti se, sve istim redosledom i sekvencom…’ Ne biste li se bacili dole i škrgutali zubima i proklinjali demona koji je ovo izgovorio? Ili biste još jednom doživeli ovaj neverovatan momenat kada biste mu odgovorili: ’Ti si bog i nisam nikada čuo ništa uzvišenije.’”

„Moja formula za ljudsku veličanstvenost je amor fati: da pojedinac ne želi da ima ništa drugačije, ni u budućnosti, ni u prošlosti, ni u svoj večnosti. Ne samo puko prihvatanje {tereta} neophodnosti, i dalje manje nego ga prikrivati — sav idealizam je lažljivost ispred neophodnosti — već da ga se voli.”
- Niče

Nisam sigurna, ali čini mi se da je Niče amor fati suprotstavio Šopenhauerovoj negaciji volje, jer je amor fati, iskazana na taj način, zapravo njena afirmacija.
 
Juce sam o tome razmisljao , niz slika koji cini film u realnom vremenu, nano rolna spakovana na nepoznatim mestima ganglija koje se iznenada mogu da odmotaju ponove ali ne i realno dozive. Sadasnjost kao trenutak koji kao da ne postoji , pritisak tastera na tastaturi koji je vec otisao u proslost, slovo na ekranu kao dokaz naseg delanja , namera kao budiucnost novog pritiska , novog slova.
0cffc30cfb3bcb983cecf9475a65551c.jpg
 
Ne ponavlja se, nema na kraju zivota dugme replay i ne ide sve ponovo. Zasto bi neko to uradio sve i da ima opciju? Sta je sa napretkom, otklanjanjem proslih gresaka, usavrsavanjem, evoluiranjem? :D
 
Volja je samo jedan mali djelic sudbine u kojoj se sve desava onako kako je svemir predvidio. Vec sam postovao video sa Todorom Vulicem. Mislite li da je ijedan od onih vladara koji su se radjali, vladali i umirali u strogo odredjenim ciklusima imao neku "slobodnu" ili neslobodnu volju ili je prosto jahao na talasima sudbine?

Tako isto moderne zene koje htjele ili ne htjele pojavljuju se iskljucivo u demokratiji i negiraju kompletnu proslost, ukljucujuci i vlastito rodjenje i nastajanje, time samo dokazuju da nemaju volju nizasta i da u sustini predstavljaju negacije samih sebe.
 
Hipoteza: sve je prisutno istovremeno, ali je naša percepcija ograničena na jedan momenat, koga prati sledeći, bez mogućnosti kretanja unazad, dakle linearni manir percepcije.

„Šta, ako jednog dana ili noći demon odluči da vam se prikrade u vašoj najusamljenijoj samoći i kaže: ’Ovaj život kako ga sada živiš i živeo si, moraćeš živeti još jednom i nebrojeno mnogo puta još; i neće da bude ništa novo u njemu, a svaki bol i svaka radost i svaka misao i pogled i sve nesagledivo malo ili veliko u tvom životu vratiće ti se, sve istim redosledom i sekvencom…’ Ne biste li se bacili dole i škrgutali zubima i proklinjali demona koji je ovo izgovorio? Ili biste još jednom doživeli ovaj neverovatan momenat kada biste mu odgovorili: ’Ti si bog i nisam nikada čuo ništa uzvišenije.’”

Nevezano od ideje večnog vraćanja svega, pa i vašeg života (sve se ponavlja jer je materija konačna, a broj njenih varijanti iscrpan, nužno će se u svemu tome ponoviti i vaš život na identičan način kao sad), kada biste znali da će se predodređeno desiti, da li biste svejedno odabrali da živite svoj život? Da li biste ga živeli baš zbog te nesvesnosti koju pruža linearni manir doživljavanja života? Da li biste ga živeli zbog "sadašnjih trenutaka"?

Болдовано, та реченица из Ничеове "Веселе науке" често се погрешно схвата. На теми о "Вечном враћању" један дискутант ме питао управо о њој овим речима:
Ok, da jasno mi je da moze da bude stravicno - ali ako je stravicno - zasto onda Nice kaze da bi nekome mozda i prijala cinjenica vecnog vracanja kada kaze : "Ti si moj Bog i nikada nisam cuo nesto bozanskije"?

Оно што сам њему одговорио, одговорићу и овде:

Ниче ту поставља питање да ли би пред могућношћу вечног понављања једног истог очајавао, или си искусио у животу нешто што је толико величанствено да би пожелео да га искушаваш опет и опет безброј пута. Па би се том обећању радовао?

Šta bi rekao kada bi se jednog dana ili noći u tvoju najdublju usamljenost došunjao neki demon i rekao ti: ‘Ovakav život kakvim sada živiš i kakvim si do sada živeo moraćeš da proživiš još jednom i još nebrojeno puta; a u njemu neće biti ničeg novog, nego će ti se vratiti svaki bol i svako uživanje, svaka misao i svaki uzdah, i sve ono neizrecivo malo i veliko u tvom životu, sve po istom redosledu – i ovaj pauk, isto tako, i ova mesečina što se probija kroz granje, i ovaj trenutak, i ja sâm. Večni peščanik postojanja neprestano se iznova okreće – i ti s njim, o zrno praha među prahom!’ Zar se ne bi bacio na tlo i počeo da škrgućeš zubima, proklinjući demona koji ti se obratio sličnim rečima? Ili si jednom iskusio veličanstveni trenutak kada si bio u stanju da mu odgovoriš: ‘Ti si bog i nikada još nisam čuo nešto božanstvenije!’

Можда би неко на прву лопту гоњен нагоном за животом одговорио ово друго. Али ако боље размислиш схватиш стравичност тога.
Схватиш да ту не говоримо о месецима и годинама него о трилионима, квадралионима, безброј година, безброј понављања. Када си рецимо милијарду пута поновио једно исто, после тога не чека те још милијарду пута, него још милијарду милијарди понављања, па не ни толико. Него бесконачно пута поновити!
Тек када то имаш на уму запитај се да ли би пред таквим обећањем одговорио радујући се : " Ti si bog i nikada još nisam čuo nešto božanstvenije!’

А ти се запитај да ли постоји садашњи тренутак који би следећи "Аmor fati", желела да се понавља гулон гулона година. Заправо не ни толико, него вечно. Без краја. Икада..

Остави то верницима, који се управо за то моле свом пријатељу на небесима, несвесни шта тиме заправо желе.

Нама остаје обећање "негације воље". Да није тога, а имајући на уму знања идеализма која нам уклањају ништавило као перспективу, били бисмо у великој невољи.
 
Idealizam zato sto si u ne-volji? A zbog cega su ti volja i stvarnost u sukobu? Da si za-voljio sudbinu ne bi bio u ne-volji. Dakle, nagonski gonjen covjek upada u ne-volju na svom putu, sem kad um drzi uzde i odluci da ide putem vrline. Putem se brze putuje nego stranputicom. A tamo ako si animalac brzo se pretvoris u crvenu fleku. Da li idealizujes dok vozis?
 
Vecina vas ne vozi. Zamisljam voze se Eurus i oziman putem vrline, i naidju na drakceta koji je tu noc bio na turneji, ali ga je pregazio pijani Turcin, i sad lezi u lokvi krvi jos uvijek ziv ali vec zavidi mrtvima. Drakce je bio svjestan da je put bio pun animalaca i da ce upravo oni jednog dana uciniti kraj njegovom idealizmu. Eurus posto ionako nije imala volju da ide putem vrline sazali se na pijanog Turcina i iskoci iz auta da mu pomogne, a oziman vidjevsi drakcetovu nevolju odluci da proda auto i da ubuduce izbjegava puteve vrline. Na taj nacin je zamrzio sudbinu.
 
Заволети судбину, "Аmor fati". Као да је то могуће. Као да имамо моћ над својом вољом па да одлучујемо шта ћемо волети а шта не.
Ми немамо слободу воље у деловању.

Како сам раније то објаснио на примеру:

Узмимо неку представу која код већине људи делује као мотив који покреће њихову вољу.
Ово на пример:
kolac.jpg


Ова слика побуђује вољу привлачењем. Воља виче... "хоћу!" (ако је неко гладовао неколико дана тај вапај би надкрилио све остало, тако да не потцењујмо овај пример).

Сада. Ако би човек имао слободу над својом вољом он би могао да то "хоћу" промени тек тако у "нећу", а то је оно што је немогуће.
Јер та воља остаје недодирљива таква каква је, а једино неки противмотив може зауставити човеково деловање у смеру њеног задовољења не промене. Значи, ако неко сазна рецимо да је ова торта штетна за његово здравље,то ће можда спречити да је једе али неће спречити да делује као мотив на његову вољу која и даље после тога виче..."хоћу".
Мотиви су они који ту воде коло а не промена нечије воље.


Ниче је немогућу промену "хоћу" у "нећу", изокренуо у још више немогућу промену "нећу" у "хоћу".

Вољу није могуће мењати тек тако, "velle non discitur" (воља се не да учити, Аристотел)
Вољу можемо негирати само у целини, негирањем њених патњи и задовољстава заједно! И њених "хоћу" и њених "нећу".
А претварати задовољство у патњу (и обрнуто) тек тако следећи некакве максиме.....жао ми је, али није могуће.
 
Poslednja izmena:
Kolac ne pobudjuje volju, nego nagon, i tu je bitna razlika. Volja je ono sto izglasa parlament kad svi poslanici-nagoni glasaju za odredjeni prijedlog. Um je vlada koja sprovodi odluke parlamenta. Vlada moze da daje feedback parlamentu i tako utice na njihove buduce odluke, znaci, vlada moze da utice na volju naroda. Posebno ako se radi o narodu koji je robovlasnik i vecinu svojih potreba moze da zadovolji individualno, bez stegnutosti i stiske unutar parlamenta, nego na svom imanju.
Tad su odluke u parlamentima duhovne prirode, a ne materijalisticke. Dakle, onaj ko se navukao na kolace, a ima dovoljno vlastitih sredstava da ih sebi nabavi, taj ce vremenom poceti i sam da odlucuje za ili protiv kolaca, sve u zavisnosti da li zeli da postigne ono sto mu kolaci dozvoljavaju ili zeli nesto vise u cemu mu kolaci samo smetaju.

Volja je apstraktna, a nagon konkretan. E sad, da li ces ti to napokon, nakon decenija na ovom forumu shvatiti ostaje da se sumnja.
 
Veliki problem nastaje kada nešto sagledamo delimično, a onda, još manje toga prenesemo drugima, od čega drugi shvate samo deo prenešenog i tako od nekog delića ostane mrvica koja jedva da nešto i kaže.
Naš um ima mogućnost da linearno beleži i slaže događaje, one na koje mi usmerimo svoju pažnju - pogled i sluh.
Pogledajmo to ovako: Nalazimo se u centru grada na nekoj klupi sa novinom u ruci. Oko nas u krugu od 360° događa se bar pedesetak raznovrsnih radnji. Ipak, mi smo odabrali čitati novinu a sve ostalo ignorišemo. Onda, ostavljamo novinu i usmerimo pažnju na susret dvoje zaljubljenih ispred nas i tako redom. Jednostavno, kada bismo sve te događaje iz okruženja mogli beležiti svojim umom to bi izgledalo kao u ludoj kafani gde je sve urnebesno.
Ipak, naš cilj bivanja ovde je da iskustveno, iz događaja u koje se angažujemo izvlačimo pouke, mi kao Biće zarad ekspanzije naše svesti.
Zašto?
Zato što je neophodno da svaka naša akcija, delo, reč ili misao budu u skladu sa Zakonom ljubavi. Otuda, mi ne ponavljamo celokupne živote već samo one radnje, dela ili odnose koji nisu bili učinjeni u skladu sa Zakonm Ljubavi. Naravno, šta će biti ponovljeno i u kojoj meri reguliše Zakon Uzroka i Posledica (ili ono što ovde ljudi zovu Sudbina dok drugi to zovu Zakonom Karme ili samo Karma).
Mnogi veruju da svi životi teku istovremeno, neki dan sam takvu izjavu čuo od izvesnog hipno-terapeuta. U zabludi je jer to ne činimo tako već živimo život za životom i to sa razmakom od nekoliko godina do nekoliko hiljada godina. Zavisi od našeg dosegnutog stanja svesti.
Pa ipak, ima jedan mali broj onih koji uistinu, kao Biće, istovremeno prikupljaju iskustva i podižu svoju svest koristeći dva ili više fizička tela. To omogućuje uistinu visoka svest koja je duhovnog karaktera.
Da li mi imamo slobodnu volju ili ne?
U ovim svetovima imamo slobodnu volju i uvek možemo odlučiti šta ćemo činiti i da li ćemo pojesti kolače ispred nas ili ne. Ta naša slobodna volja nije uslovljena ničim što je izvan nas samih. Ako nam se čini da je uslovljena i da se ne možemo odupreti to je samo znak da nismo dosegli zavidni stupanj duhovnog razvitka. U sebi smo stvorili navike, ono što beleži naš um, i on sada traži ponavljanje navika koje prerastaju u pasije.
Okrenimo se oko sebe i videćemo da neko 'ne može' da odoli flertovanju, ili dobroj porciji hrane, ili punom novčaniku koji je ispao čoveku isprd nas, ili bilo čemu drugom. Ukoliko nismo u mogućnosti da se odupremo ovim izazovima to je znak da moramo još poraditi na ekspanziji svoje svesti preko novih života i novih ponavljanja istih izazova. No, sada ti izazovi daju obrnuta iskustva kada osetimo patnju i bol a patnja i bol uvek jesu nabolji agensi da podižu našu svest.
Otuda, život ovde ima dobre metode da nas uči ljubavi a ljubav kaže da moramo biti umereni i davati svom telu samo zdravu hranu a ne oni koja će ga trovati. Da ono što nismo zaradili nikako nije naše ni pod kojim uslovima...
Otuda, dođemo do razumevanja da život ima svoje lekcije preko kojih nam kaže: "Sve je dozvoljeno, imaš slobodnu volju, ali sve nije ispravno..." Nije ispravno jer moramo voditi računa ne samo o svojim čulima već i o tome da ono što pripada drugima moramo platiti ako ga hoćemo posedovati ili odraditi, ili ni po koju cenu drugima ne nanositi ma kou vrstu patnje i bola...
Ako neko pogleda svoje kauzalno telo, svojim duhovnim očima, videće beskonačno mnogo potencijalnih života, ali, neće biti potrebe da sve njih proživi ovde. Biće ih mnogo manje ili mnogo više a sve u skladu sa brzinom učenja života ili brzinom ekspanzije svesti.
Prosek broja života ovde koje mi proživimo je nekoliko stotina hiljada života, mada ima nas koji prebacimo i brojku od šest nula.
Naravno, teoretičari uvek misle da mogu nadmudriti sami život i otkriti prečicu i bolje sagledavanje. Na žalost, ili na sreću, takvi se još nisu rodili.
Na kraju: svetovi čiste svesti, znanja, ljubavi i mudrosti nemaju vreme niti prostor kao što su svetovi u kojima sada boravimo i posmatrano iz te pozicije nekome se može učiniti da svi životu teku istovremeno.
Umesto daljeg objašnjavanja samo ću ispručati ovu priču koja je iskustvo jedne koleginice od pre nekoliko desetina godina.
Vozila je svog duhovnog učitelja od kuće do aerodroma. Trebalo je da budu u sedam sati na aerodromu, ali, on je bio spreman tek u sedam sati da krene od kuće. Vozila je auto ubeđena da je avion već odavna otišao. Kada su stigli na aerodrom videla je da su stigli tačno u sedam sati.
Gde je nastao kolaps vremena, kako i šta se dogodilo sa vremenom i/ili prostorom?
Vidite, ima pojedinaca koji žive u skladu sa pravilima čisto duhovnih svetova jer oni svojom svešću već jesu tamo. Tek tada možemo razumeti život onakav kakvim on stvarno jeste.
 
„Moja formula za ljudsku veličanstvenost je amor fati: da pojedinac ne želi da ima ništa drugačije, ni u budućnosti, ni u prošlosti, ni u svoj večnosti. Ne samo puko prihvatanje {tereta} neophodnosti, i dalje manje nego ga prikrivati — sav idealizam je lažljivost ispred neophodnosti — već da ga se voli.”

- Niče

Nisam sigurna, ali čini mi se da je Niče amor fati suprotstavio Šopenhauerovoj negaciji volje, jer je amor fati, iskazana na taj način, zapravo njena afirmacija.

Istina je da je Niče u svojoj kasnijoj fazi zauzeo dijametralno suprotan stav od Šopija (afirmacija volje) ali to ne vidim u ovom citatu.

Ne želeti ništa drugačije, prihvatanje neophodnosti... to zvuči kao negacija volje.

Nosiš svoj krst nemajući nikakih prohteva. To je to.

Niče se u početnim radovima potpisivao kao "Raspeti"... u to vreme je bio skroz u okviru Šopijeve filozofije. Na kraju postade Antihrist. :D
 
Opet kazem, tvoja volja, kakva takva da je, samo je jedno zrnce u pjescanoj oluji svemira. Ona je tu, ta volja, ali nije svjesna oluje u kojoj ucestvuje. Ona je samo djelic sudbine. Druga je prica kad neko svojom voljom pokusava da upravlja sudbinom svih volja.

Zasto sam sudbina, Ecce Homo.
 
AMOR FATI: LJUBAV DO SUDBINE

U delu "Ecce homo" je Friedrich Nietzsche napisao da je amor fati njegov moto za večno življenje. S tim je želeo da naglasi da mora svak prihvatiti svoju sudbinu. koja mu je namenjena i onakva kakva je(ste). Nije dovoljno sudbinu samo prihvatiti i podnositi, već je moramo (za)voleti. Ta izjava je jedna od retkih njegovih izjava koja čitaca hrabri da i sam čini sve da nadčovek postane ... Lepo - zar ne?
 
Ciste gluposti. On nije pisao za "citace" niti se interesovao za "svakog". Znao je da je covjecanstvo pola dupe pola glava i sve sto je htio je da se prekine besmisleno mijesanje. Medjutim, dupeglavci su pobijedili.
 
Tvoja je tanka. "Jos jedan vijek citalaca i duh ce poceti da zaudara". Ti ocigledno ne razlikujes novine od knjiga. A i nema vise razlike. Bolje bi ti bilo da kuvas nesto nego sto citas.
 

Back
Top