- Poruka
- 131.170
Aleksandar Tišma (Horgoš, 16. januar 1924. – Novi Sad, 15. februar 2003)
Aleksandar Tišma rodio se u Horgošu, mestu u nekadašnjoj južnoj Ugarskoj, koje je posle Prvog svetskog rata pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Majka Olga Miler poticala je iz jevrejske trgovačke porodice (o kojoj je Terez Miler, Tišmina baka, pisala u svojim sećanjima – Istinita priča, Novi Sad: Akademska knjiga 2012). Olga je volela sve vrste umetnosti, a završila je i građansku školu u Subotici.
Otac Gavra, Srbin, poreklom iz austrougarskog graničarskog sela Visuća kod Gospića, pohađao je, zahvaljujući stipendiji, niže razrede u Sremskim Karlovcima, ali školovanje za bogoslova nije nastavio. Po preporuci humanitarne organizacije Privrednik počeo je šegrtovanje kod segedinskog trgovca Švarca. Prvi svetski rat proveo je u intendanturi, pa se, pošto je rat okončan, na posao vratio u Horgoš (mesto koje je pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), gde će upoznati buduću suprugu Olgu. O braku svojih roditelja, koji su se zbog očevih poslova preselili u Novi Sad, Tišma je govorio kao o zajednici zasnovanoj na suprotnostima. Tako je Aleksandar kao jedinac odrastao uz ekstrovertnog, optimističnog i u društvu omiljenog oca, i uz melanholičnu, introvertnu, umetnosti sklonu majku, koja je insistirala na tome da njen sin odmalena uči strane jezike. (Uz srpski i mađarski Tišma je tečno govorio engleski, nemački i francuski jezik.) I njihova pripadnost, kako je kasnije govorio, „nesaglasnim civilizacijama“, uticala je na to da se od najmlađih dana suoči sa pitanjima identiteta, pri čemu će odabrati kompromis a ne isključivost koja ga je odbijala. Umesto da se privoli jednom kolektivitetu, Tišma je činjenicu dvojnog porekla, udruženu sa umetničkim sklonostima, pretvorio u poziciju izdvojenog pojedinca – posmatrača, koji ne učestvuje u svetu, već ga posmatra i analizira. Već sam taj položaj vodio ga je, uprkos osećanju nesigurnosti, ka tome da se opredeli za poziv pisca, da bi sve ono što drugi ljudi doživljavaju zdravo za gotovo, video i ispričao prelomljeno kroz originalno, lično stanovište. (Da je Tišma bio analitička priroda, svedoči i njegov Dnevnik (2001), u kome je strogoj vivisekciji podvrgnuo svoju bližu i širu okolinu, ali i samog sebe.)
U Dnevniku koji je vodio od rane mladosti (1942–2001), kao i u autobiografiji nastaloj 1992. godine (Sečaj se večkrat na Vali) napisao je Tišma da su mu, početkom Drugog svetskog rata, misli bile upravljene ka individualnom, ličnom a ne ka opštem. U toku okupacije isključen je, zbog banalnog prestupa, iz Srpske gimnazije, a Novosadska racija iz januara 1942. godine, u kojoj su stradali pripadnici oba naroda kojima je po rođenju pripadao – kada je pukim srećnim slučajem njegova baka ostala živa – utisnula je u mladog Tišmu duboki ožiljak. (Svoja lična iskustva iz tog doba ukomponovaće pisac u realistički napisanu priču, roman pod naslovom Knjiga o Blamu.) Sklonivši se zatim u Peštu (gde progoni Jevreja još uvek nisu uzeli maha) kod svoje Majke (bake Terez), Tišma upisuje Ekonomski fakultet da bi ga brzo napustio zamenivši ga Filozofskim – grupom za francuski jezik i književnost. Oduševljen je predavanjima o savremenoj književnosti – o Prustu, Džojsu, Manu, Virdžiniji Vulf, Selinu… Godine 1944, nakon nemačke okupacije Mađarske, upućen je sa stotinama drugih kolega-studenata u radni logor u Transilvaniji, gde je proveo šest meseci i gde je po prvi put, kako je kasnije govorio, osetio blisku pripadnost kolektivu i „zavoleo ljude“. (Ovaj „povratak“ u zajednicu takođe je predstavljao važan preduslov za Tišmu budućeg pisca, koji je morao da upozna ljudsku prirodu, te „goli život”, da bi o njemu pisao na realističan način.) Po povratku u roditeljsku kuću u Novom Sadu oboleo je od žutice, pa je, lečeći se na jednom obližnjem salašu, vreme provodio isključivo u čitanju. Pri kraju rata imao je, kako će kasnije govoriti, najjači čitalački doživljaj – kada mu je u ruke dospela Prustova knjiga U Svanovom kraju na francuskom jeziku. U isto vreme – ona je za budućeg pisca značila i razočaranje – jer je tada shvatio da su sve knjige koje je želeo da napiše „već bile napisane“.
U Štab Treće narodnooslobodilačke armije dospeo je, po preporuci druga, po oslobođenju, što ga je odvelo u Sombor gde je radio u redakciji Biltena. Živeći među pobednicima – vojnicima koji su pripadali tzv. gorštačkom mentalitetu – tako različitom od njegovog „panonskog“, osetio je Tišma draž „neposrednog” i „elementarnog” načina života. Taj rad pri vojsci, u kojoj je ubrzo angažovan kao cenzor u Armijskoj pošti, spasao ga je, kako je verovao, od sigurne pogibije na Sremskom frontu, na koji su upućivani neiskusni i oružju nevični mladići poput njega. Ocu Gavri oduzeta je radnja, a u njihovu kuću smešteni su, po direktivi novih vlasti, nepoznati sustanari.
Nada da će uspeti da ode u Francusku, gde su mu živeli rođaci, brzo se izjalovila – nije prošao na konkursu za studije u toj zemlji, a svaki sledeći pokušaj da u socijalističkoj Jugoslaviji dobije pasoš, bio je neuspešan. Počeo je da radi kao novinar Slobodne Vojvodine, u ograncima u Sremskoj Mitrovici i Subotici, osetivši svu težinu i muku dirigovanog novinarstva. U Novom Sadu, gde se nalazila centralna redakcija u koju je konačno upućen, utehu su mu doneli ljudi sa kojima je radio kao novinar privredne rubrike. U leto 1947. godine boravio je na radnoj akciji u Bosni, da bi zatim bio pozvan na dosluženje vojnog roka u Sarajevo i Mostar.
U redakciju beogradske Borbe, zvaničnog glasila Komunističke partije sa misijom vaspitavanja masa, novina koje, kako će kasnije govoriti, niko nije čitao ni kupovao, dospeo je 1948. godine, gde je postao kandidat za učlanjenje u Partiju. U vreme Titovog sukoba sa Informbiroom Tišma je izbegao etiketiranje, te moguće kažnjavanje i deportaciju na Goli otok, samo zahvaljujući svojoj prirodnoj izmeštenosti iz društvene zajednice i suštinskoj nezainteresovanosti za politiku. Upisuje tada Istoriju umetnosti i brzo je napušta u korist Germanistike, koja mu je kao studij više odgovarala.
Godine 1949. ponovo je dobio zaposlenje u Novom Sadu, gde je postao administrativni sekretar Matice srpske (u kojoj će ostati do penzionisanja, radeći kasnije kao urednik u njenom Izdavačkom preduzeću) i gde je upoznao Boška Petrovića i Mladena Leskovca. Sledeće godine, za Letopis Matice srpske, počinje da piše prikaze periodičnih publikacija na stranim jezicima iz oblasti književnosti. Takođe, prevodi sa mađarskog, kasnije i sa nemačkog, a u Letopisu objavljuje i prvu originalnu priču „Ibikina kuća“. Ohrabren hvalama i prijateljskom naklonošću pisca Boška Petrovića, zreliji i u sebe sigurniji Aleksandar Tišma piše i poeziju i drame. (Tada su ga komunistički kadrovici već ostavili na miru pošto je isključen iz Partije.) Početkom 1952. godine venčao se sa koleginicom upečatljive lepote Sonjom Drakulić, sa kojom je iste godine dobio sina Andreja. Hoće da napiše roman sa temom i problematikom koja ga je i samog tištala: o pokušaju mladih ljudi, koji žive u posleratnom socijalističkom društvu, da se domognu inostranstva. Tek dve godine nakon očeve smrti (1955), napunivši 33 godine, Tišma je dobio pasoš i prvi put otputovao na davno željeno putovanje – u Pariz. Iako se u francuskoj prestonici dobro snašao, vratio se porodici i kući, u Maticu, gde je sledeće 1958. godine objavio i prve putopise.
Od tada sve više počinje da raste njegova književna karijera. Objavljuje knjige pripovedaka Krivice i Krčma (1961). Iste godine odlazi u Poljsku, gde je nastao čuveni putopis „Meridijani srednje Evrope“. Na tom putovanju Tišma je doživeo neku vrstu epifanijskog uvida koji je za njega kao pisca značio prekretnicu. Jevrejstvo, kome je i sâm rođenjem pripadao, i Holokaust (iako se nije radilo o proživljenom ličnom iskustvu) postaju dominantne teme u njegovim pripovetkama i romanima. To su dela sa kojima je pisac doživeo svoj književni vrhunac i koja su ovenčana brojnim nagradama. Upravo romani Knjiga o Blamu (1972), Upotreba čoveka (1976), Kapo (1987), te zbirka pripovedaka Škola bezbožništva (1978) – gde se kao dominantne javljaju teme zla u „civilizovanom” čoveku i svetu – prevedene su na 17 jezika, čime je Tišma postao cenjen i čitan i van srpskog i jugoslovenskog kulturnog prostora.
Dopisni član VANU (Vojvođanske akademije nauka) postao je 1979. godine, a redovni 1984. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) izabran je 1991, a za potpredsednika njenog ogranka u Novom Sadu 1992. godine. Akademija umetnosti u Berlinu (Die Akademie der Künste in Berlin) učinila ga je svojim članom 2002. godine. Dobitnik je brojnih nagrada: Brankove nagrade (1957); Oktobarske nagrade Novog Sada (1966); Nolitove nagrade (1977); Ninove nagrade (1977); nagrade Narodne biblioteke Srbije (1978); nagrade Szirmai Karoly (1977, 1979); Andrićeve nagrade (1979); nagrade Lajpciškog sajma za evropsko razumevanje (1995); Državne nagrade Austrije za evropsku književnost (1995); francuskog Ordena viteza nacionalnog reda za zasluge (1997).
U pristupnoj besedi napisanoj povodom prijema u Akademiju, pripovetki sa naslovom Nenapisana priča (1989), dao je Aleksandar Tišma i srž svoje poetike zasnovane na realističkom prosedeu, to jest na uverenju da se može pisati samo o neproživljenim iskustvima, odnosno o onome prema čemu je, u piščevoj radionici, uspostavljena potrebna distanca. Da je na dvojstvu bliskosti i distance između umetnika i sveta zasnovano celokupno njegovo delo, svedoči i autobiografija u kojoj Tišma govori o svom životu do trenutka majčine smrti. O tom događaju iz najintimnijeg registra, koji je svakako izvor ogromnog emotivnog naboja, pisao je Tišma ne prećutkujući njegovu širu društvenu pozadinu, na kojoj se odvijala još jedna tragedija, samo mnogo širih razmera, kojom su bili pogođeni pojedinci ali i čitave zajednice. O uzrocima raspada Jugoslavije, te ratova koji su se 90-ih godina vodili na ovom prostoru, pisao je Tišma upravo u knjizi Sečaj se večkrat na Vali, na najsažetiji ali i najobjektivniji način, što je, u skladu sa čitalačkim pristrasnostima, dovelo i do različitih ocena ove autobiografske proze. Smrt majke i raspad države – koju je Tišma doživljavao sa sebi svojstvenom, uvek prisutnom distancom (ali koja je za njega predstavljala simbol kakve-takve zajednice, iz čega sledi da je mogao osetiti gubitak dvostrukog „okrilja”), bili su neka vrsta druge prekretnice u piščevom životu. Posle 1991. godine, u poslednjoj deceniji 20. veka, polako je nestajalo okruženje koje je – ma koliko neinspirativno ili ispunjeno primerima negativnih vrednosti – bilo jedini i pravi kontekst Tišminog pripovedačkog sveta. Nakon toga – stekavši slavu i u Evropi, za kojom je kao za prostorom slobode uvek žudeo – sa dozom melanholije koja izvire iz svakog njegovog dela u kojem je zlo prisustvo, a čovečnost i zemaljska pravda odsustvo za kojim vapimo – Aleksandar Tišma je svodio račune.
Nakon smrti Aleksandra Tišme 15. februara 2003. godine, zahvaljujući inicijativi njegovog sina Andreja Tišme, takođe uglednog umetnika, kod novosadskog izdavača Akademske knjige počela su da izlaze njegova sabrana dela. Kao prva knjiga ovog projekta pojavio se roman Ženarnik (2010), delo koje je ostalo sačuvano u rukopisu. Na Radio-televiziji Vojvodine 2015. godine snimljena je serija, čiji je scenario napisan prema Tišminom romanu Vere i zavere (1983).
Aleksandar Tišma rodio se u Horgošu, mestu u nekadašnjoj južnoj Ugarskoj, koje je posle Prvog svetskog rata pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Majka Olga Miler poticala je iz jevrejske trgovačke porodice (o kojoj je Terez Miler, Tišmina baka, pisala u svojim sećanjima – Istinita priča, Novi Sad: Akademska knjiga 2012). Olga je volela sve vrste umetnosti, a završila je i građansku školu u Subotici.
Otac Gavra, Srbin, poreklom iz austrougarskog graničarskog sela Visuća kod Gospića, pohađao je, zahvaljujući stipendiji, niže razrede u Sremskim Karlovcima, ali školovanje za bogoslova nije nastavio. Po preporuci humanitarne organizacije Privrednik počeo je šegrtovanje kod segedinskog trgovca Švarca. Prvi svetski rat proveo je u intendanturi, pa se, pošto je rat okončan, na posao vratio u Horgoš (mesto koje je pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), gde će upoznati buduću suprugu Olgu. O braku svojih roditelja, koji su se zbog očevih poslova preselili u Novi Sad, Tišma je govorio kao o zajednici zasnovanoj na suprotnostima. Tako je Aleksandar kao jedinac odrastao uz ekstrovertnog, optimističnog i u društvu omiljenog oca, i uz melanholičnu, introvertnu, umetnosti sklonu majku, koja je insistirala na tome da njen sin odmalena uči strane jezike. (Uz srpski i mađarski Tišma je tečno govorio engleski, nemački i francuski jezik.) I njihova pripadnost, kako je kasnije govorio, „nesaglasnim civilizacijama“, uticala je na to da se od najmlađih dana suoči sa pitanjima identiteta, pri čemu će odabrati kompromis a ne isključivost koja ga je odbijala. Umesto da se privoli jednom kolektivitetu, Tišma je činjenicu dvojnog porekla, udruženu sa umetničkim sklonostima, pretvorio u poziciju izdvojenog pojedinca – posmatrača, koji ne učestvuje u svetu, već ga posmatra i analizira. Već sam taj položaj vodio ga je, uprkos osećanju nesigurnosti, ka tome da se opredeli za poziv pisca, da bi sve ono što drugi ljudi doživljavaju zdravo za gotovo, video i ispričao prelomljeno kroz originalno, lično stanovište. (Da je Tišma bio analitička priroda, svedoči i njegov Dnevnik (2001), u kome je strogoj vivisekciji podvrgnuo svoju bližu i širu okolinu, ali i samog sebe.)
U Dnevniku koji je vodio od rane mladosti (1942–2001), kao i u autobiografiji nastaloj 1992. godine (Sečaj se večkrat na Vali) napisao je Tišma da su mu, početkom Drugog svetskog rata, misli bile upravljene ka individualnom, ličnom a ne ka opštem. U toku okupacije isključen je, zbog banalnog prestupa, iz Srpske gimnazije, a Novosadska racija iz januara 1942. godine, u kojoj su stradali pripadnici oba naroda kojima je po rođenju pripadao – kada je pukim srećnim slučajem njegova baka ostala živa – utisnula je u mladog Tišmu duboki ožiljak. (Svoja lična iskustva iz tog doba ukomponovaće pisac u realistički napisanu priču, roman pod naslovom Knjiga o Blamu.) Sklonivši se zatim u Peštu (gde progoni Jevreja još uvek nisu uzeli maha) kod svoje Majke (bake Terez), Tišma upisuje Ekonomski fakultet da bi ga brzo napustio zamenivši ga Filozofskim – grupom za francuski jezik i književnost. Oduševljen je predavanjima o savremenoj književnosti – o Prustu, Džojsu, Manu, Virdžiniji Vulf, Selinu… Godine 1944, nakon nemačke okupacije Mađarske, upućen je sa stotinama drugih kolega-studenata u radni logor u Transilvaniji, gde je proveo šest meseci i gde je po prvi put, kako je kasnije govorio, osetio blisku pripadnost kolektivu i „zavoleo ljude“. (Ovaj „povratak“ u zajednicu takođe je predstavljao važan preduslov za Tišmu budućeg pisca, koji je morao da upozna ljudsku prirodu, te „goli život”, da bi o njemu pisao na realističan način.) Po povratku u roditeljsku kuću u Novom Sadu oboleo je od žutice, pa je, lečeći se na jednom obližnjem salašu, vreme provodio isključivo u čitanju. Pri kraju rata imao je, kako će kasnije govoriti, najjači čitalački doživljaj – kada mu je u ruke dospela Prustova knjiga U Svanovom kraju na francuskom jeziku. U isto vreme – ona je za budućeg pisca značila i razočaranje – jer je tada shvatio da su sve knjige koje je želeo da napiše „već bile napisane“.
U Štab Treće narodnooslobodilačke armije dospeo je, po preporuci druga, po oslobođenju, što ga je odvelo u Sombor gde je radio u redakciji Biltena. Živeći među pobednicima – vojnicima koji su pripadali tzv. gorštačkom mentalitetu – tako različitom od njegovog „panonskog“, osetio je Tišma draž „neposrednog” i „elementarnog” načina života. Taj rad pri vojsci, u kojoj je ubrzo angažovan kao cenzor u Armijskoj pošti, spasao ga je, kako je verovao, od sigurne pogibije na Sremskom frontu, na koji su upućivani neiskusni i oružju nevični mladići poput njega. Ocu Gavri oduzeta je radnja, a u njihovu kuću smešteni su, po direktivi novih vlasti, nepoznati sustanari.
Nada da će uspeti da ode u Francusku, gde su mu živeli rođaci, brzo se izjalovila – nije prošao na konkursu za studije u toj zemlji, a svaki sledeći pokušaj da u socijalističkoj Jugoslaviji dobije pasoš, bio je neuspešan. Počeo je da radi kao novinar Slobodne Vojvodine, u ograncima u Sremskoj Mitrovici i Subotici, osetivši svu težinu i muku dirigovanog novinarstva. U Novom Sadu, gde se nalazila centralna redakcija u koju je konačno upućen, utehu su mu doneli ljudi sa kojima je radio kao novinar privredne rubrike. U leto 1947. godine boravio je na radnoj akciji u Bosni, da bi zatim bio pozvan na dosluženje vojnog roka u Sarajevo i Mostar.
U redakciju beogradske Borbe, zvaničnog glasila Komunističke partije sa misijom vaspitavanja masa, novina koje, kako će kasnije govoriti, niko nije čitao ni kupovao, dospeo je 1948. godine, gde je postao kandidat za učlanjenje u Partiju. U vreme Titovog sukoba sa Informbiroom Tišma je izbegao etiketiranje, te moguće kažnjavanje i deportaciju na Goli otok, samo zahvaljujući svojoj prirodnoj izmeštenosti iz društvene zajednice i suštinskoj nezainteresovanosti za politiku. Upisuje tada Istoriju umetnosti i brzo je napušta u korist Germanistike, koja mu je kao studij više odgovarala.
Godine 1949. ponovo je dobio zaposlenje u Novom Sadu, gde je postao administrativni sekretar Matice srpske (u kojoj će ostati do penzionisanja, radeći kasnije kao urednik u njenom Izdavačkom preduzeću) i gde je upoznao Boška Petrovića i Mladena Leskovca. Sledeće godine, za Letopis Matice srpske, počinje da piše prikaze periodičnih publikacija na stranim jezicima iz oblasti književnosti. Takođe, prevodi sa mađarskog, kasnije i sa nemačkog, a u Letopisu objavljuje i prvu originalnu priču „Ibikina kuća“. Ohrabren hvalama i prijateljskom naklonošću pisca Boška Petrovića, zreliji i u sebe sigurniji Aleksandar Tišma piše i poeziju i drame. (Tada su ga komunistički kadrovici već ostavili na miru pošto je isključen iz Partije.) Početkom 1952. godine venčao se sa koleginicom upečatljive lepote Sonjom Drakulić, sa kojom je iste godine dobio sina Andreja. Hoće da napiše roman sa temom i problematikom koja ga je i samog tištala: o pokušaju mladih ljudi, koji žive u posleratnom socijalističkom društvu, da se domognu inostranstva. Tek dve godine nakon očeve smrti (1955), napunivši 33 godine, Tišma je dobio pasoš i prvi put otputovao na davno željeno putovanje – u Pariz. Iako se u francuskoj prestonici dobro snašao, vratio se porodici i kući, u Maticu, gde je sledeće 1958. godine objavio i prve putopise.
Od tada sve više počinje da raste njegova književna karijera. Objavljuje knjige pripovedaka Krivice i Krčma (1961). Iste godine odlazi u Poljsku, gde je nastao čuveni putopis „Meridijani srednje Evrope“. Na tom putovanju Tišma je doživeo neku vrstu epifanijskog uvida koji je za njega kao pisca značio prekretnicu. Jevrejstvo, kome je i sâm rođenjem pripadao, i Holokaust (iako se nije radilo o proživljenom ličnom iskustvu) postaju dominantne teme u njegovim pripovetkama i romanima. To su dela sa kojima je pisac doživeo svoj književni vrhunac i koja su ovenčana brojnim nagradama. Upravo romani Knjiga o Blamu (1972), Upotreba čoveka (1976), Kapo (1987), te zbirka pripovedaka Škola bezbožništva (1978) – gde se kao dominantne javljaju teme zla u „civilizovanom” čoveku i svetu – prevedene su na 17 jezika, čime je Tišma postao cenjen i čitan i van srpskog i jugoslovenskog kulturnog prostora.
Dopisni član VANU (Vojvođanske akademije nauka) postao je 1979. godine, a redovni 1984. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) izabran je 1991, a za potpredsednika njenog ogranka u Novom Sadu 1992. godine. Akademija umetnosti u Berlinu (Die Akademie der Künste in Berlin) učinila ga je svojim članom 2002. godine. Dobitnik je brojnih nagrada: Brankove nagrade (1957); Oktobarske nagrade Novog Sada (1966); Nolitove nagrade (1977); Ninove nagrade (1977); nagrade Narodne biblioteke Srbije (1978); nagrade Szirmai Karoly (1977, 1979); Andrićeve nagrade (1979); nagrade Lajpciškog sajma za evropsko razumevanje (1995); Državne nagrade Austrije za evropsku književnost (1995); francuskog Ordena viteza nacionalnog reda za zasluge (1997).
U pristupnoj besedi napisanoj povodom prijema u Akademiju, pripovetki sa naslovom Nenapisana priča (1989), dao je Aleksandar Tišma i srž svoje poetike zasnovane na realističkom prosedeu, to jest na uverenju da se može pisati samo o neproživljenim iskustvima, odnosno o onome prema čemu je, u piščevoj radionici, uspostavljena potrebna distanca. Da je na dvojstvu bliskosti i distance između umetnika i sveta zasnovano celokupno njegovo delo, svedoči i autobiografija u kojoj Tišma govori o svom životu do trenutka majčine smrti. O tom događaju iz najintimnijeg registra, koji je svakako izvor ogromnog emotivnog naboja, pisao je Tišma ne prećutkujući njegovu širu društvenu pozadinu, na kojoj se odvijala još jedna tragedija, samo mnogo širih razmera, kojom su bili pogođeni pojedinci ali i čitave zajednice. O uzrocima raspada Jugoslavije, te ratova koji su se 90-ih godina vodili na ovom prostoru, pisao je Tišma upravo u knjizi Sečaj se večkrat na Vali, na najsažetiji ali i najobjektivniji način, što je, u skladu sa čitalačkim pristrasnostima, dovelo i do različitih ocena ove autobiografske proze. Smrt majke i raspad države – koju je Tišma doživljavao sa sebi svojstvenom, uvek prisutnom distancom (ali koja je za njega predstavljala simbol kakve-takve zajednice, iz čega sledi da je mogao osetiti gubitak dvostrukog „okrilja”), bili su neka vrsta druge prekretnice u piščevom životu. Posle 1991. godine, u poslednjoj deceniji 20. veka, polako je nestajalo okruženje koje je – ma koliko neinspirativno ili ispunjeno primerima negativnih vrednosti – bilo jedini i pravi kontekst Tišminog pripovedačkog sveta. Nakon toga – stekavši slavu i u Evropi, za kojom je kao za prostorom slobode uvek žudeo – sa dozom melanholije koja izvire iz svakog njegovog dela u kojem je zlo prisustvo, a čovečnost i zemaljska pravda odsustvo za kojim vapimo – Aleksandar Tišma je svodio račune.
Nakon smrti Aleksandra Tišme 15. februara 2003. godine, zahvaljujući inicijativi njegovog sina Andreja Tišme, takođe uglednog umetnika, kod novosadskog izdavača Akademske knjige počela su da izlaze njegova sabrana dela. Kao prva knjiga ovog projekta pojavio se roman Ženarnik (2010), delo koje je ostalo sačuvano u rukopisu. Na Radio-televiziji Vojvodine 2015. godine snimljena je serija, čiji je scenario napisan prema Tišminom romanu Vere i zavere (1983).
