АКЦИЈА СНП 1389 - ПОЧЕТКА БУНЕ НА ДАХИЈЕ!!!

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Milenko Stojković

Junak koji je uživao u haremu

• Milenko Stojković je u leto 1804. sa 50 ljudi upao u Adakale i pobio zloglasne dahije • Rđa bio ako ti se uklonio! - čuvena je izjava vojvode Milenka Hafiz-paši, pred bitku kod Ivankovca u kojoj je izvojevao sjajnu pobedu • Zarobljene Turkinje vodio u svoj harem
Izgleda da je Srbija osuđena da uvek živi u burnim vremenima, kako bi to narodni pripovedač rekao: usud joj je dodelio takvu sudbinu. Previranja pred Prvi srpski ustanak donela su joj mnogo nevolja, ali ono što je bilo pozitivno svakako je buđenje nacionalne svesti i sve jače uverenje da srpski narod, sa svojom prebogatom istorijom i tradicijom, mora imati ponovo, kao u vreme Nemanjića, samostalnu državu.

Jedan od onih koji je umnogome doprineo ostvarenju državne nezavisnosti je i vojvoda Milenko Stojković, možda najkontroverzniji od svih vojskovođa tog doba.
Rodio se u selu Klićevcu u nahiji požarevačkoj. Neko vreme držao je dućan u Požarevcu, ali se ipak vratio u selo i živeo kao imućni domaćin. Pred ustanak je već bio na čelu pokreta koji se razvio u njegovoj nahiji.

Kada je u leto 1804. godine doneta odluka da se pogube zloglasne turske dahije, zbog čije je okrutne vladavine i došlo do nezadovoljstva u narodu (Mehmed Fočić-aga, Kučuk Alija, Aganlija i Mula Jusuf), Milenko Stojković je određen od strane srpske i turske carske vlasti (od koje su se dahije odmetnule i vladale samozvano) da izvrši presudu. Sa družinom od oko 50 momaka otišao je u Adakale, gde su se dahije sklonile, a onda prerušen, tokom noći otišao Ibrahimu, upravniku grada i predao mu pismo u kome se objašnjava zašto je došao i ko ga šalje.

Preplašeni Ibrahim odao mu je kuću u kojoj su se dahije krile i iste noći Milenko ih je napao. Posle višečasovne borbe dahije su pobijene, a njihove glave, kao lične trofeje, Milenko je odneo u Beograd.
 
Почетак буне против дахија

Боже мили! Чуда великога!
Кад се ћаше по земљи Србији,
По Србији земљи да преврне
И да друга постане судија,
Ту кнезови нису ради кавзи,;
Нит' су ради Турци изјелице,
Ал' је рада сиротиња раја,

Која глоба давати не може,
Ни трпити Турскога зулума;
И ради су Божји угодници,;
Јер је крвца из земље проврела,
Земан дош'о ваља војевати,
За крст часни крвцу прољевати,
Сваки своје да покаје старе.


dobra pesma, narodna

knezovi ko knezovi, radili mimo raje i interesa raje,i onda i sad
 
Почетак буне против дахија

Боже мили! Чуда великога!
Кад се ћаше по земљи Србији,
По Србији земљи да преврне
И да друга постане судија,
................................................................
"Ми ћемо те пашом учинити,
"Тебе ћемо свагђе послушати."



Kakav haiku , kakav srpski hip/hop nip/tuck !!! Umalo me srcka ne pogodi !!!

A sajt http://www.snp1389.rs/ je ludilo i glasao sam da je odlican.
 
Stanoje Glavaš prvi među hajducima


• Uoči Prvog srpskog ustanka, najpoznatiji među hajducima bio je Stanoje Glavaš • Na skupu u Orašcu odbio da stane na čelo ustanika, smatrajući da "nisu sav narod 'ajduci, pa da za 'ajducima idu" • Ubili su ga Turci posle sloma Hadži-Prodanove bune



Stanoje Glavaš


Zamislite zemlju čiji stanovnici moraju da saviju glavu i sklone se s puta, makar i u blato do pasa, svaki put kada prođe pokoji Turčin, bio on paša, ili najobičniji zanatlija, da plaćaju deseti deo od svoga prinosa spahiji, deveti čitluksahibiji, carev harač, porez, globu i uz to da hrane i poje svoje zlotvore svaki put kada im svrate u kuću, a da ni sami nemaju dovoljno da se ishrane. Kada pijani Turci, posle obilate večere požele da se malo zabave domaćinovo je samo da se skloni i ne gleda kako mu obljubljuju kćer, sestru ili rođenu ženu. U protivnom - leti glava.

Turčin ima pravo da udari čoveka bez objašnjenja, a katkada i da ga ubije, može da ima sve što poželi, jer kadija (sudija) i muselim (slično šefu policije) uvek su na njegovoj strani, kao i sam zakon koji štiti Muhamedove pravovernike. Obična raja nema nikakvih prava, sem da radi od jutra do mraka u pokušaju da namiri sve poreze koji se od nje traže i da pritom preživi, ukoliko može. Ako se, pak, poturči i promeni veru, istoga časa dobija prava kao i svaki Turčin.

Tako su Srbi živeli gotovo puna četiri veka.



Hajduk


Hajduci - srpski ponos


Najponosniji među njima, oni koji nisu mogli da se pomire sa ulogom potlačenih, odmetali su se u hajduke. Iz svojih gorskih staništa, dobro naoružani i neustrašivi, napadali su Turke kad god je za to bilo prilike, otimali im novac, zlato, konje, pa potom blago delili među sobom, ili pomagali svoje porodice, koje su ostale po selima. Ovaj vid otpora turskom zulumu bio je i zametak velikog ustanka koji je kasnije doveo do konačnog oslobođenja Srbije.

Hajduk je povremeno bio i sam vožd Srbije Karađorđe Petrović, pre nego što je izabran za vođu ustanka, a vojevanje po srpskim gorama dobro mu je došlo u savlađivanju ratničke veštine koja je u ono vreme, kada je turska sila bila nebrojeno puta moćnija od srpskih snaga, bila jedino efikasna. Ova veština podrazumevala je brzinu, lukavstvo i izuzetnu hrabrost.

Vođ hajduka koji su preteče narodnog ustanka bio je i znameniti harambaša Stanoje Glavaš. Dugih crnih brkova, tamnih namrštenih veđa, pronicljivih očiju, snažnog glasa i ponositog držanja bio je uzor mnogim mladićima u tome kako bi trebalo da se drži pravi junak. Odelo mu je bilo najbolje: iskićeno tokama i dugmadima, protkano zlatom, utegnuto pojasom, sa obaveznim kuburama zadenutim u njega. Kada bi projahao kroz kakvo selo, mada je to retko činio, jer se uglavnom krio od turskih straža, izazivao bi divljenje i uzdahe devojaka.

Srbija je u to vreme bila mala seljačka zemlja, sa ubogom rajom vazda odevenom u dronjke, od koje poneko nikada u životu nije video nijedan grad. Živelo se u bedi i pod stalnim strahom. Porodični život odvijao se u takozvanoj zadruzi, gde je najstariji - otac, odlučivao o svemu, kada bi ostario prenosio je to pravo ili na najstarijeg, ili na najpametnijeg i najsposobnijeg muškog člana.

Ove porodične zajednice živele su u jednom domaćinstvu koje je imalo centralnu kuću sa samo jednom prostorijom, gde se spremala hrana, u kojoj se jelo i savetovalo o porodičnim pitanjima, gde se slavio svetac i primali se gosti. U njoj su spavali domaćin i domaćica, a ostali, sinovi i snaje sa porodicama, spavali su u odvojenim kućama - vajatima, koji su služili isključivo da se u njima prespava, te nisu imali ognjište i nameštaj.

Nije zato ni čudo što je u to vreme hajduk bio pravi praznik za oči: kršni plećati momci odeveni u najbolja odela, naoružani dobrim puškama i uvek puni samopouzdanja, ulivali su poverenje svom narodu i izazivali strahopoštovanje kod neprijatelja. Od kako u proleće gora olista do kasno ujesen, vojevali su, napadajući Turke po drumovima, a u zimu bi se sakrivali kod jataka i čekali svoje vreme.

U vreme seče knezova, kojom su turske dahije pokušale da uguše početke ustanka, 1804. godine, u Orašju su se sastale vođe hajduka i kneževi srpski kako bi odlučili šta će se dalje činiti. Doneta je odluka da se ustanak podigne, čime je postavljeno i pitanje njegovog vođe.

- Nijedna kuća ne može bez starešine, a kamoli toliki narod. Valja da se zna koga ćemo pitati i slušati - rečeno je na ovom skupu.

Najveći broj prisutnih počeo je da izvikuje ime Stanoja Glavaša, kao najiskusnijeg i najboljeg ratnika među njima, onoga koji je pobio najviše Turaka i koga hajduci slepo slušaju. Glavaš je na to ustao i odgovorio:

- Dobro, braćo. Ja sam 'ajduk i mene 'ajduci slušaju i slušaće me, ali sav narod nijesu 'ajduci, pak će ljudi sjutra reći: "Kuda ćemo mi za 'ajdukom?" U 'ajduka niti ima kuće ni kućišta, sjutra kad Turci navale on će u šumu, a mi ćemo ostati na mejdanu da nas Turci robe i 'araju. Nego vi postavite starješinu kakoga čoveka između vas, koji je i do sad bio s narodom, a ja ću činiti što mogu, kao i do sad.

Pošto je Stanoje Glavaš odbio predlog da predvodi Prvi srpski ustanak, izabran je Karađorđe koji se takode isprva opirao, braneći se da ne ume upravljati narodom i da je "zao i ljut, pa hoće odmah da ubije", ali je skupština odlučila da je u tom času i potreban takav čovek, pa Crni Đorđije posta vožd Srbije.

Borbe u Toplici

U borbama koje su usledile Glavaš je predvodio deo ustanika i pokazao se kao mudar i nadasve hrabar vojskovođa. Pri osvajanju Batočine bio je teško ranjen, ali boj nije napustio do samog kraja. Po svršenoj borbi seo je na jedan panj, razgolitio krvavo rame i rekao: "Sad idemo da osvajamo Jagodinu. Tamo će nas Turci još žešće dočekati. Neka ima mesta za drugo olovo".

Godine 1806. kada je skadarski Ibrahim-paša udario na Deligrad, Glavaš je sa svojom vosjkom tako branio okolinu Prokuplja da je od puščane vatre i plamena sva Toplica gorela. Pojavio se tamo odakle ga Turci nisu očekivali, jer je preko planina i šuma Jastepca grunuo u grad. Borba je trajala čitavu noć i Ibrahima-paša je na kraju bio prinuđen da se povuče u Niš.

Sa propašću Prvog srpskog ustanka 1813. godine Glavaš je od nove turske uprave koja je tražila način da miroljubivim putem uspostavi saradnju sa ustanicima, postavljen za krsardera, čuvara carigradskog druma, ali je on 1814. godine pomogao novom ustanikuHadži-Prodanu da pobegne iz zemlje, pa beogradski Skopljak-paša naređuje da ga uhvate živa ili mrtva. Opkoljen je u svojoj skromnoj kući, gde je i poginuo, ne želeći da se preda. NJegova glava odnesena je u Beograd, a odatle su je njegovi rođaci, veštinom i otkupom u zlatu, vratili i sahranili u Glavaševom rodnom Glibovcu kod Palanke.
 
Ја док сконтам гд етема..***...

одлична акција

file.php
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top