Pre neki dan razmisljajuci pomislila sam:"Posto je ostavio na mene ogroman trag, zamisli da patis zbog njega ceo zivot?! I kada se sve to jednom zavrsi i prodje, i ja dospem u neku totalno drugu fazu zivota, zapitam se "Gde sam bila, sta sam radila sve ovo vreme unazad? Da li je moguce da sam mesecima patila, nosila u dusi neverovatan bol, da je pored mene prolazio zivot, da sam mnoge stvari propustila i bila slepa kod ociju....a da je sve to bilo bezrazlozno i besmisleno." Mada, mislim da pored mene ne prolazi zivot tek-tako. Pored studiranja bavim se i drugim zivotnim aktivnostima, nisam se povukla u sebe, izlazim, druzim se sa ljudima....zivot posle njega nije stao, ali nista nije isto kao pre. On je i dalje centralna figura u mom zivotu i u mojim mislima ponekad se osecam kao da smo jos uvek zajedno. A da ne pricam koliko mi je tesko sto sam ostavljena strana (mada to neko u ljubavnoj prici uvek i mora da bude), ali zbog gluposti-to stvarno ume da boli

Da li zato sto sam ja takva ili sto ga toliko volim da to prosto ponekad i boli, ja sam spremna da krenem dalje. Ako bi me se ikada setio i pitao me da obnovimo vezu, pristala bih.Tacno je da nisam cak ni pokusala da mu napisem SMS, a o telefonskom pozivu i da ne govorim.Prvo, nemam hrabrosti za tako nesto, mada dobro znam onu cuvenu frazu da "sreca prati hrabre". A drugo, kao sto sam napisala, ja sam bila ta koja ga je prva startovala i "trcala" za njim.Zamislite da to opet uradim?!Cini mi se da bi pomislio da sam stvarno neka bezmozgasica, neki zaludjenik i da nisam normalna.Mada to onda i ne bi bilo startovanje, vec interesovanje za njega-eto cisto da vidim kako je,sta radi...jer ipak smo mi bili nesto...
Secam se da mi je govorio da sam fina, da sam jedna od retkih osoba sa kojom je uspeo da nadje zajednicki jezik-i to ne samo kad se ljubimo

, da sam tolerantna.....da je sve to on imao u vidu "ali, ja sam trenutno u takvoj fazi da nisam ni tamo ni ovamo, situacija je malo komplikovana-nisam pametan, nije mi svejedno da li cu studirati jos 3 godine ili sad nagaziti i zavrsiti faks"-njegove su reci.Takodje vrlo interesantna cinjenica glasi:"Nismo mi u vezi 5 godina, pa da sam mogu malo da te zapostavim, malo stavim u stranu i posvetim se vise fakultetu.Mi smo tri meseca u vezi koja je pocela da lici na nesto, a ovo se sad desilo."
Postoji sigurno mnogo nacina za izlazak iz ovog kriznog stanja koje kod mene traje mesecima.Drustvo mi kaze da mu sto cesce budem u vidokrugu, sto donekle i jesam jer nam je fakultet prakticno mesto neminovnog visenedeljnog susreta.Savetuju mi da ce se on na taj nacin podsetiti vremena kada smo bili zajedno, setiti da mu nisam nikad pravila probleme zbog njegovih brojnih obaveza, da ce se probuditi osecanja koja je imao prema meni i da ce skladno tome pozeleti da opet budemo zajedno.
Ali, meni se cini kako vreme sve vise odmice da tu mozda, mozda postoji jos neka sansa.Da li zato sto bih ja to volela ili ono cuveno "zenska intuicija"- ne znam.Vreme ce pokazati.
Jos jednom hvala svim forumasima.Zaista mi dosta koriste saveti i iskustva i navode na brojna razmisljanja i neke nove mogucnosti.
Srdacan pozdrav!