Nisam ni sanjao
da ću živeti u takvim zlosrećnim vremenima
kada Bog, gospod nad ljudima ponizi ljude toliko,
dopustivši im da čine šta hoće, što god požele, zamisle i usnu
Taj veliki Starac, izumitelj čudesa, neimar visokih kula
iluzionista i pravednik čiste istine, ljubavi nedostižne
Dopustio ljudima da donose zaključke, da iznose svoje misli
da rasprostu ideje i mišljenja o postanku o životu
ne govoreći im ništa, samo ćutanje, večno ćutanje
I dokle je doveo ljude kroz pruhujalo vreme istorije
do njihovog samouništenja, dopuštajući tolike ratove
prolivenu krv po zemlji, u očima strah u duši beznađe
gledajući unezverenu decu kaako dozivaju svoje majke
Dopuštajući Smrti i odbeglom anđelu da u njegovo ime
uništavaju nedužne ljude ritualima paljenja velikih vatri
Nisam ni sanjao
da ću živeti u vremenima olova, teške kiše i crnog snega
da će nas Gospod toliko uniziti svojom dobrotom i verovanjem
stvarajući od nas vertikale otkrovenja zemlje i neba
Umesto da je neumitno presekao oštro , britko, bolno
On je samo ćutao pokazavši nam talog naših misli
blatnjavu vodu pod nama i čađ nad nama.
O Ti koji si prva reč, prva svetlost
Ti koji jesi ljubav i duša naša
Zašto nas ponižavaš verovanjem svojim u nas
Živim u vremenima tako teškim, tako burnim
nad vulkanom ljudskih slabosti i grehova
Ne, ohrabruj nas svojom ćutnjom i ravnodušnim posmatranjem
dok puzimo po prašnjivoj zemnji našeg postanka
O Ti, večita tajno našeg srca uzburkanog
pokaži ljutnju, pokaži bes
vrati nas uzoranim ledinama tvojih misli
lupi nam šamar, otrezni nas pijanstva samoljublja
Nek prozor naših misli bude Tvoje srce
da ću živeti u takvim zlosrećnim vremenima
kada Bog, gospod nad ljudima ponizi ljude toliko,
dopustivši im da čine šta hoće, što god požele, zamisle i usnu
Taj veliki Starac, izumitelj čudesa, neimar visokih kula
iluzionista i pravednik čiste istine, ljubavi nedostižne
Dopustio ljudima da donose zaključke, da iznose svoje misli
da rasprostu ideje i mišljenja o postanku o životu
ne govoreći im ništa, samo ćutanje, večno ćutanje
I dokle je doveo ljude kroz pruhujalo vreme istorije
do njihovog samouništenja, dopuštajući tolike ratove
prolivenu krv po zemlji, u očima strah u duši beznađe
gledajući unezverenu decu kaako dozivaju svoje majke
Dopuštajući Smrti i odbeglom anđelu da u njegovo ime
uništavaju nedužne ljude ritualima paljenja velikih vatri
Nisam ni sanjao
da ću živeti u vremenima olova, teške kiše i crnog snega
da će nas Gospod toliko uniziti svojom dobrotom i verovanjem
stvarajući od nas vertikale otkrovenja zemlje i neba
Umesto da je neumitno presekao oštro , britko, bolno
On je samo ćutao pokazavši nam talog naših misli
blatnjavu vodu pod nama i čađ nad nama.
O Ti koji si prva reč, prva svetlost
Ti koji jesi ljubav i duša naša
Zašto nas ponižavaš verovanjem svojim u nas
Živim u vremenima tako teškim, tako burnim
nad vulkanom ljudskih slabosti i grehova
Ne, ohrabruj nas svojom ćutnjom i ravnodušnim posmatranjem
dok puzimo po prašnjivoj zemnji našeg postanka
O Ti, večita tajno našeg srca uzburkanog
pokaži ljutnju, pokaži bes
vrati nas uzoranim ledinama tvojih misli
lupi nam šamar, otrezni nas pijanstva samoljublja
Nek prozor naših misli bude Tvoje srce