Kao devojčica od nekih desetak godina, jednom je pošla u šumu da bere borovnice. Trebalo je pešačiti dobrih pola sata da bi se čovek ispeo na ono mesto gde visoravan malakše i počinje prvo nisko rastinje. Tu je bilo mnogo žbunova divljeg ploda, i ona je tokom sezone često dolazila da ga bere. Zaneta poslom onako kako umeju samo deca kad čine šta vole; nije primetila da više nije sama sve dok jedan glas nije progovorio iz stravične blizine: «Igraš se, mala lady Reilly?» Poplašena, gotovo je ispustila svoju kotaricu. Tu je na stazi poznatoj samo starosedeocima; stajala mršava i neobično uspravna žena od pedesetak godina i gledala je. Kosa, crna kao gar i prošarana širokim sedim pramenovima; poispadala joj je iz nemarne punđe; a njena suknja boje rđe propinjala se na vetru kao jedro. Svi su Campbellovi ličili jedni drugima, bez obzira na pol; tako da se šaputalo kako, u stvari, postoji samo jedan Campbell, drevan i besmrtan; a s obzirom da im je kolibica bila veoma daleko u šumi i da niko nije imao pojma šta se u njoj, zapravo, dešava; to je možda bilo i tačno. Morgana nije znala da postoji neko drugi osim ove žene, i majka joj je pričala da je u svakoj generaciji samo po jedan Campbell; oduvek. Elizabeth je bila ta koja ju je naučila da prema gospođi Campbell (nije se znalo čak ni da li je gospođa ili gospođica) uvek mora biti učtiva; i da joj se, nađu li se na putu naporedo, obavezno ukloni. Nije postojao čovek u kraju koji ne bi sišao sa staze kad se sretne s gospođom Campbell.
Poslušna i pristojna devojčica kao pravi Reilly; ona se verno držala majčinog učenja. Učtivo je rekla: «Dobar dan, gospođo.» Žena ju je gledala potpuno tamnim očima u kojima se zenice nisu razaznavale; netremice. Imala je veoma fine, uske krilate obrve; šokantno crne na licu belom poput sablasti. Na nemaran je, nonšalantan način bila vrlo lepa; onako kako su već lepe žene koje se nikad ne šminkaju, nikad ne seku kosu i ne mare za odeću. Lepota takvih žena je prirodna i apsolutno zanemarena. Gledajući je, malo se osmehnula, a onda rekla: »Dođi ovamo, Gospođice Plavokrvna. Hoću da te vidim.» To je, verovatno, bilo zadnje što je želela učiniti; ali ni u kasnijim godinama nije upoznala nikog ko nije činio šta od njega traži gospođa Campbell. Campbellovi nikom ne naređuju i nikad ne traže novac i usluge; i, po pravilu, gotovo se nikom i ne obraćaju; čak ni kad ih sretnete i pozdravite. Međutim, ako bi ikad zinuli da vam nešto nalože; morali ste biti poslednji idiot pa da se na to oglušite.
Ni danas nije umevala uobličiti u reči strahotni autoritet gospođe Campbell; a pogotovo tome nije bila vična onda, s deset godina. Sve što je pamtila, to je da su je noge mahinalno i revno ponele prema ženi koja je stajala i ćutke je posmatrala; kao da je vuče tim strašnim, precrnim i predubokim pogledom. Kad joj je došla nadohvat, ispružila je ruku i stavila je na njeno čelo. Dlan joj je bio suv i topao; i ona se stresla. Gospođa Campbell je rekla: «To je lepa kosa, draga. Još nisam videla riđokosog Reillya. Svi su Reillyevi zlatni kao vilenjaci. Da li znaš otkud ti ta crvena kosa, mrkvice?» Onda je neočekivano prasnula u smeh; promukao i raskošan; i njenim se zaprepaštenim i uplašenim očima činilo da je ludo zabavljena… Možda još više luda nego?… Stajale su tu na rubu šume; sitna i mršava devojčica koščatih kolena; i visoka žena kojoj je kičma bila prava kao strela i ramena ohola na jedan savršeno prirodan način – tako da se odmah videlo kako to nije naučeno držanje; i žena se smijala kao da gleda najslađi prizor u svom veku. Kad je smeh najzad zamro, rekla je još uvek se hihoćući: «Ništa ti ne znaš, Gospođice Plavokrvna. Ko zna hoćeš li ikad znati? Ali čuj me nešto.» Isto onako neočekivano kako se počela smijati, sad se nagnula ka njoj; prinevši joj lice toliko da su se gotovo doticale. Oči su joj bile još veće iz takve blizine, upravo nezamislivo velike; kao da su pojele celo lice – više nije mogla videti ništa osim tih očiju… Nosnice joj zapahne slab i opor miris neke trave, kad gospođa Campbel razgovetno i tiho reče: «Ako se nisam prevarila, a obično se ne varam, mrkvice… Jednog ćeš dana da razumeš o čemu Campbell priča. Stari dvorci i stare porodice i promajni hodnici; šarena laža. Ti si jedini zaista plavokrvan Reilly koji se ikad rodio Seme ponekad nikne gde mu se niko ne nada.» Polako se uspravila, ne skidajući oči s nje. «Idi sad, mrkvice. Hajde, idi!..» Ali kad je ona poletela, olakšana; žena je zgrabi za rame i reče glasom od čije se grobne ozbiljnosti smrznula: «Ne boj ga se. Nikad se ne boj. Stvari ti naude ako im dopustiš.» Ruka joj spade, i ona pobeže kao da je gone svi psi pakla. Nikad pre nije bila toliko uplašena i trčala je celim putem do kuće. Još dugo posle nije imala pojma o čemu je ta žena pričala, a nije posve razumela ni danas. Na jakom svetlu dana; pod žutim suncem; bilo joj je lako da se pokoleba i svoja osećanja proglasi za tlapnje; i zaista je veoma dugo to i činila. Ali događaji su se karikali jedan na drugi kao lanci i došlo je do momenta kad je sebe morala pošteno upitati: kad sam, zapravo, shvatila da je atmosfera u dvorcu Muldoon nešto više?..
Poslušna i pristojna devojčica kao pravi Reilly; ona se verno držala majčinog učenja. Učtivo je rekla: «Dobar dan, gospođo.» Žena ju je gledala potpuno tamnim očima u kojima se zenice nisu razaznavale; netremice. Imala je veoma fine, uske krilate obrve; šokantno crne na licu belom poput sablasti. Na nemaran je, nonšalantan način bila vrlo lepa; onako kako su već lepe žene koje se nikad ne šminkaju, nikad ne seku kosu i ne mare za odeću. Lepota takvih žena je prirodna i apsolutno zanemarena. Gledajući je, malo se osmehnula, a onda rekla: »Dođi ovamo, Gospođice Plavokrvna. Hoću da te vidim.» To je, verovatno, bilo zadnje što je želela učiniti; ali ni u kasnijim godinama nije upoznala nikog ko nije činio šta od njega traži gospođa Campbell. Campbellovi nikom ne naređuju i nikad ne traže novac i usluge; i, po pravilu, gotovo se nikom i ne obraćaju; čak ni kad ih sretnete i pozdravite. Međutim, ako bi ikad zinuli da vam nešto nalože; morali ste biti poslednji idiot pa da se na to oglušite.
Ni danas nije umevala uobličiti u reči strahotni autoritet gospođe Campbell; a pogotovo tome nije bila vična onda, s deset godina. Sve što je pamtila, to je da su je noge mahinalno i revno ponele prema ženi koja je stajala i ćutke je posmatrala; kao da je vuče tim strašnim, precrnim i predubokim pogledom. Kad joj je došla nadohvat, ispružila je ruku i stavila je na njeno čelo. Dlan joj je bio suv i topao; i ona se stresla. Gospođa Campbell je rekla: «To je lepa kosa, draga. Još nisam videla riđokosog Reillya. Svi su Reillyevi zlatni kao vilenjaci. Da li znaš otkud ti ta crvena kosa, mrkvice?» Onda je neočekivano prasnula u smeh; promukao i raskošan; i njenim se zaprepaštenim i uplašenim očima činilo da je ludo zabavljena… Možda još više luda nego?… Stajale su tu na rubu šume; sitna i mršava devojčica koščatih kolena; i visoka žena kojoj je kičma bila prava kao strela i ramena ohola na jedan savršeno prirodan način – tako da se odmah videlo kako to nije naučeno držanje; i žena se smijala kao da gleda najslađi prizor u svom veku. Kad je smeh najzad zamro, rekla je još uvek se hihoćući: «Ništa ti ne znaš, Gospođice Plavokrvna. Ko zna hoćeš li ikad znati? Ali čuj me nešto.» Isto onako neočekivano kako se počela smijati, sad se nagnula ka njoj; prinevši joj lice toliko da su se gotovo doticale. Oči su joj bile još veće iz takve blizine, upravo nezamislivo velike; kao da su pojele celo lice – više nije mogla videti ništa osim tih očiju… Nosnice joj zapahne slab i opor miris neke trave, kad gospođa Campbel razgovetno i tiho reče: «Ako se nisam prevarila, a obično se ne varam, mrkvice… Jednog ćeš dana da razumeš o čemu Campbell priča. Stari dvorci i stare porodice i promajni hodnici; šarena laža. Ti si jedini zaista plavokrvan Reilly koji se ikad rodio Seme ponekad nikne gde mu se niko ne nada.» Polako se uspravila, ne skidajući oči s nje. «Idi sad, mrkvice. Hajde, idi!..» Ali kad je ona poletela, olakšana; žena je zgrabi za rame i reče glasom od čije se grobne ozbiljnosti smrznula: «Ne boj ga se. Nikad se ne boj. Stvari ti naude ako im dopustiš.» Ruka joj spade, i ona pobeže kao da je gone svi psi pakla. Nikad pre nije bila toliko uplašena i trčala je celim putem do kuće. Još dugo posle nije imala pojma o čemu je ta žena pričala, a nije posve razumela ni danas. Na jakom svetlu dana; pod žutim suncem; bilo joj je lako da se pokoleba i svoja osećanja proglasi za tlapnje; i zaista je veoma dugo to i činila. Ali događaji su se karikali jedan na drugi kao lanci i došlo je do momenta kad je sebe morala pošteno upitati: kad sam, zapravo, shvatila da je atmosfera u dvorcu Muldoon nešto više?..