Tokom jedne veoma ružne i prljave svađe, Fitzpatrick joj je bacio u lice da bi, da ima i trunku samopoštovanja i dostojanstva; pala na mestu mrtva istog onog trena kod joj je uopšte došlo na um da živi od novaca Muldoona. Doduše, tačne su mu reči bile: od novaca one bolesne, kopilanske đubradi. Ona mu je odbrusila da je zadnja osoba na svetu koja bi ikog smela da zove ludim, s obzirom da je on poremećen skroz i sasvim; i da mu, uz takvo teatralno psovanje u mantiji, još samo nedostaje naopako raspelo i ***** na oltaru. Za časak je gotovo gorela od paklenog užitka gledajući u Fitzpatrickovo zaprepašteno lice. Bila je to jedna od izuzetno retkih prilika kad ga je uspela ostaviti bez teksta, ili mu makar parirati. Sumnjala je da Fitzpatrick u jezivoj hladnoći svoje utrobe ima i trunku pravog verskog osećaja; ali ako je do nečeg držao, onda je držao do forme. Rekao joj je, zagrobnim glasom, da je upravo ogavna, i da joj je duša izgubljena. Rekao je: ne možeš zamisliti koliko te žalim, sestro. Onda je otišao, i nije dolazio naredna tri meseca.
Da joj se obratio kao čovek; kao što nikad nije; možda bi mu pokušala objasniti dve stvari. Prvo; da joj njeno fino obrazovanje u internatu za gospođice iz dobrih kuća ne pruža posebnu kvalifikaciju ni za šta određeno; osim da u velikom maniru troši novac koji nema i ljupko trepće na neke mamlaze koji je ionako neće oženiti znajući – opet – da novca nema.
I drugo; da je njoj Padma zaista veoma draga.
Fitzpatrick, kog je ona intimno smatrala sumnjivo labilnim; imao je tome, po njenom mišljenju, sasvim odgovarajuću averziju spram mentalnih bolesti bilo koje i kakve vrste. Padmu je smatrao potencijalno opasnom; kao što je takvim smatrao svakog provereno poremećenog; bez obzira imalo to veze s istinom ili ne. Međutim, ako je Padma bila opasna; onda je pre svega bila opasna po sebe samu. Za dvadeset i tri godine njenog života nije se znalo da je prema ma kome ili čemu bila nasilna. Padmu je i najstrašniji i najočigledniji manijak mogao uzeti za ruku, i ona bi ga sledila poslušno poput kučeta; i ne bi imala ni najpribližniju predstavu šta ju je snašlo kad bi je preklao. U ljude je gledala onim svojim prelepim, širom otvorenim očima u obliku badema s verom i pouzdanjem koju, zaista, nije mogao osetiti niko do potpuno ludog čoveka. Kada su rečiti pisci govorili: «slepo poverenje», oni su mislili na Padmu.
U njenoj je glavi vladala neka čudna, misteriozna zbrka. Engleski je govorila besprekorno, s obzirom da jezik svoje majke nikad nije ni dobila priliku čuti; i lakoća s kojom je učila da piše, čita, i uopšte najveći broj stvari koje biste pred nju stavili, sasvim je degradirala mogućnost da se radi o zaostalosti. Niko ko je poznavao Padmu nije mogao reći da je retardirana. Ali, ona je svakako bila prostodušna i naivna kao petogodišnje dete. Bila je devojčica koja je čitala Shakespeara u originalu onako kako Morgana nikad u životu nije čula; razumevajući pročitano bolje i od nje i terajući je da se zapita postoji li kakva intuitivna, van poimanja razuma veza između umetnosti i psihičke zbrke i haosa. Padma je zaista neverovatno dobro prozirala umetnost ma koje vrste. Imala je ukus izbrušen poput filigrana i čovek se čiste savesti mogao pouzdati u njen sud kad se radilo o slikama, knjigama ili muzici. Umevala je ono za šta je najvećem broju ljudi na planeti trebalo godina i godina školovanja; a ponekad još i pravilan odgoj, nasleđe i, svakako, titula.
Ali nije umela ništa drugo.
Padma ne bi ujutro ustala ako niste došli da joj kažete kako je vreme za buđenje; i hodala bi po zamku celu noć ako je za ruku ne bi odveli u postelju. Umrla bi od gladi pored prepune trpeze ako je neko ne bi poseo za nju. Istrčala bi na sneg gola; zakoračila sa ivice ambisa i stavila ruku u otvoren plamen nemajući ni najdalju predstavu o pogubnosti, povredi ili smrti. Jedino što je Padma, zapravo, znala; bile su emocije. Njen je svet bio sastavljen od neizdrživih ushita pred lepotom sunčevog zalaska, neke melodije ili pesme; boja, mirisa i dragosti. Ceo je svet bio lep, svi su ljudi bili dobri. Nedelju je dana provela plačući kad je slučajno nabasala na jednog od štalskih momaka koji je zakopavao slepi mačji okot (lord je mrzeo mačke, i svi su u dvorcu dobro pazili da mu niko tog roda ne izađe na oči). Ali kako nije bila u stanju pamtiti gadosti, čim je ustala iz kreveta i srela tog istog momka; veselo ga je pratila po štali i brbljala s njim.
Čula je strogu i odrešitu dvorkinju Muldoonovih kako priča s kuvaricom o nekim siročićima u selu, i onda je nestala na celo poslepodne. Lord je izderao grlo urlajući i švickajući svojim bičem od kog se nikad nije odvajao, kako kakav jenkijevski plantažer s Juga; sve dok je nisu našli u selu, u kući siročadi, kako im peva. Najmlađoj je devojčici poklonila ogrlicu koju je skinula sa svog vrata, i koju joj je lord naručio u Londonu po sopstvenom nacrtu. Umela je da prepozna tuđu tugu i nesreću, ne razumevajući sasvim da se o tuzi i nesreći radi; pomalo kao da je hvatala valove koje su ljudi odašiljali, ili im uspevala videti auru. Padma je začela mnoga čudna i uznemirujuća pitanja u Morganinoj glavi. Nekad je gotovo počinjala da veruje da su svi ljudi međusobno povezani na način koji samo ekstremno senzibilne osobe poput Padme mogu da pojme; i da to nije ništa što bi hladan razum uspeo prozreti; čim nije bio potreban njoj. Onda se zapitala da li je Padma, zapravo, luda; ili su ludi svi drugi; i šta, uopšte, biti lud znači. Padma je imala upravo genijalnu crtu za umetnost; nije umela da laže; nikom nije smerala ni želela zla pa bio on beo kao morska pena ili crnji od crnog đavola i vezivala se za drage ljude na način koji je bio upravo potresan.
Da li je to značilo da je luda? Ili je lud bio ceo preostali svet ogrezao u mizeriju, prokletinju i komercijalnost?
Da joj se obratio kao čovek; kao što nikad nije; možda bi mu pokušala objasniti dve stvari. Prvo; da joj njeno fino obrazovanje u internatu za gospođice iz dobrih kuća ne pruža posebnu kvalifikaciju ni za šta određeno; osim da u velikom maniru troši novac koji nema i ljupko trepće na neke mamlaze koji je ionako neće oženiti znajući – opet – da novca nema.
I drugo; da je njoj Padma zaista veoma draga.
Fitzpatrick, kog je ona intimno smatrala sumnjivo labilnim; imao je tome, po njenom mišljenju, sasvim odgovarajuću averziju spram mentalnih bolesti bilo koje i kakve vrste. Padmu je smatrao potencijalno opasnom; kao što je takvim smatrao svakog provereno poremećenog; bez obzira imalo to veze s istinom ili ne. Međutim, ako je Padma bila opasna; onda je pre svega bila opasna po sebe samu. Za dvadeset i tri godine njenog života nije se znalo da je prema ma kome ili čemu bila nasilna. Padmu je i najstrašniji i najočigledniji manijak mogao uzeti za ruku, i ona bi ga sledila poslušno poput kučeta; i ne bi imala ni najpribližniju predstavu šta ju je snašlo kad bi je preklao. U ljude je gledala onim svojim prelepim, širom otvorenim očima u obliku badema s verom i pouzdanjem koju, zaista, nije mogao osetiti niko do potpuno ludog čoveka. Kada su rečiti pisci govorili: «slepo poverenje», oni su mislili na Padmu.
U njenoj je glavi vladala neka čudna, misteriozna zbrka. Engleski je govorila besprekorno, s obzirom da jezik svoje majke nikad nije ni dobila priliku čuti; i lakoća s kojom je učila da piše, čita, i uopšte najveći broj stvari koje biste pred nju stavili, sasvim je degradirala mogućnost da se radi o zaostalosti. Niko ko je poznavao Padmu nije mogao reći da je retardirana. Ali, ona je svakako bila prostodušna i naivna kao petogodišnje dete. Bila je devojčica koja je čitala Shakespeara u originalu onako kako Morgana nikad u životu nije čula; razumevajući pročitano bolje i od nje i terajući je da se zapita postoji li kakva intuitivna, van poimanja razuma veza između umetnosti i psihičke zbrke i haosa. Padma je zaista neverovatno dobro prozirala umetnost ma koje vrste. Imala je ukus izbrušen poput filigrana i čovek se čiste savesti mogao pouzdati u njen sud kad se radilo o slikama, knjigama ili muzici. Umevala je ono za šta je najvećem broju ljudi na planeti trebalo godina i godina školovanja; a ponekad još i pravilan odgoj, nasleđe i, svakako, titula.
Ali nije umela ništa drugo.
Padma ne bi ujutro ustala ako niste došli da joj kažete kako je vreme za buđenje; i hodala bi po zamku celu noć ako je za ruku ne bi odveli u postelju. Umrla bi od gladi pored prepune trpeze ako je neko ne bi poseo za nju. Istrčala bi na sneg gola; zakoračila sa ivice ambisa i stavila ruku u otvoren plamen nemajući ni najdalju predstavu o pogubnosti, povredi ili smrti. Jedino što je Padma, zapravo, znala; bile su emocije. Njen je svet bio sastavljen od neizdrživih ushita pred lepotom sunčevog zalaska, neke melodije ili pesme; boja, mirisa i dragosti. Ceo je svet bio lep, svi su ljudi bili dobri. Nedelju je dana provela plačući kad je slučajno nabasala na jednog od štalskih momaka koji je zakopavao slepi mačji okot (lord je mrzeo mačke, i svi su u dvorcu dobro pazili da mu niko tog roda ne izađe na oči). Ali kako nije bila u stanju pamtiti gadosti, čim je ustala iz kreveta i srela tog istog momka; veselo ga je pratila po štali i brbljala s njim.
Čula je strogu i odrešitu dvorkinju Muldoonovih kako priča s kuvaricom o nekim siročićima u selu, i onda je nestala na celo poslepodne. Lord je izderao grlo urlajući i švickajući svojim bičem od kog se nikad nije odvajao, kako kakav jenkijevski plantažer s Juga; sve dok je nisu našli u selu, u kući siročadi, kako im peva. Najmlađoj je devojčici poklonila ogrlicu koju je skinula sa svog vrata, i koju joj je lord naručio u Londonu po sopstvenom nacrtu. Umela je da prepozna tuđu tugu i nesreću, ne razumevajući sasvim da se o tuzi i nesreći radi; pomalo kao da je hvatala valove koje su ljudi odašiljali, ili im uspevala videti auru. Padma je začela mnoga čudna i uznemirujuća pitanja u Morganinoj glavi. Nekad je gotovo počinjala da veruje da su svi ljudi međusobno povezani na način koji samo ekstremno senzibilne osobe poput Padme mogu da pojme; i da to nije ništa što bi hladan razum uspeo prozreti; čim nije bio potreban njoj. Onda se zapitala da li je Padma, zapravo, luda; ili su ludi svi drugi; i šta, uopšte, biti lud znači. Padma je imala upravo genijalnu crtu za umetnost; nije umela da laže; nikom nije smerala ni želela zla pa bio on beo kao morska pena ili crnji od crnog đavola i vezivala se za drage ljude na način koji je bio upravo potresan.
Da li je to značilo da je luda? Ili je lud bio ceo preostali svet ogrezao u mizeriju, prokletinju i komercijalnost?