dragon x
Legenda
- Poruka
- 52.991
Masakr srpskih civila na Ilidži od strane tzv. ARBiH
Autobuska stanica prekrivena krvlju, raskomadana tela i povici upomoć - scene su to koje stanovnici Ilidže nikada ne mogu obrisati iz svoga sećanja. Svakog 26. oktobra ožive bolna sećanja na stravičan zločin koji su počinili pripadnici tzv. Armije BiH
https://4.***************/-YN8hmz9mb7g/W9A52O8myxI/AAAAAAAAB1w/oUaLC8BVe2gpiA9nfJjWD_MbsHvAsp7GwCLcBGAs/s640/zorica.png
Danas se navršava tačno 27 godina od kako su pripadnici tzv. Armije BiH ispalili nekoliko granata iz pravca Butmira i Hrasnice na autobusku stanicu na Ilidži i tom prilikom počinili stravičan masakr nad srpskim civilima. Najmlađa žrtva ovog svirepog masakra bio je Slađan Grgić, dečak od samo trinaest godina. U istom napadu teško je ranjena Slađanova sestra Sanja koja i danas trpi brojne psihičke i fizičke bolove. Ljudi su kao i obično obavljali svoje svakodnevne aktivnosti, neki su išli na posao, neki u kupovinu…Ipak neprijateljske granate su tragično prekinule živote nevinih civila a mnoge Sarajlije ostale su trajni invalidi nakon ovog napada.
Tog krvavog 26. oktobra brutalno je ubijeno 17 civila, dok je teže ranjeno njih četrdeset. Među poginulima su bili Žarko Kreštalica (27), Milojka Tambur (38), Ružica Martinović (25), Slađan Grgić (13), Branka Milošević (40), Uroš Krtolina (57), Nataša Kvesić (24), Tomislav Milanović (34), Zdravko Šutalo, Mira Delić, Radovanović Petko i mnogi drugi.
Pokojna Branka Milošević bila je supruga istaknutog sarajevskog profesora matematike Pere Miloševića koji je na put izveo brojne generacije. Učio je i vaspitavao sve, bez obzira na veru i naciju. Nažalost, Bošnjaci su ubrzo ubili i Peru ali i njegove stare i bespomoćne roditelje. Valjda je to bio njihov način "zahvalnosti".
Svedok događaja, lekar Milan Pejić priseća se tog dana.
“Možda nije prošlo ni 5 minuta od kako sam ušao u zgradu opštine, bio sam u hodniku i čekao prijem kod predsjednika opštine. Kada je pala prva granata iz svoje kancelarije je izašao Slobodan Marilović tadašnji predsednik izvršnog odbora opštine Ilidža i rekao mi je da brzo uđem u njegovu kancelariju da se zaklonimo, jer obično nakon jedne ide i sljedeća granata. U kancelariji kod Slobodana Marilovića je bio moj komšija Ratko Maksimović , inače kapetan broda. U tom momentu, dok smo tražili zaklon, pale su još dvije granate, od ukupno tri. To su bile minobacačke granate. Jedna granata je pala blizu dva kioska kraj kojeg su stajali ljudi, dok je druga granata pala na parking. Nisam siguran gdje je pala treća granata. Granata koja je pala kraj dva kioska je svojim gelerima i detonacijom pokidala kioske i nogare na kojim su ti kiosci stajali. Otkinuti metalni delovi su letjeli na sve strane, čime su ti pokidani delovi kioska i geleri granata doprineli da masakr bude još stravičniji. Istrčao sam napolje, vidio sam kako ljudi zapomažu. Neko me je ugledao i povikao „eno doktora u opštini, zovite ga . . .“ Kada sam izašao vidio sam kako žene leže preko žardinjera, kola su bila oštećena, nismo ih mogli upaliti. Trifko Jokanović , moj prijatelj, bio je ranjen u glavu, iza uveta. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. To je bio pravi masakr i svi koji su poginuli ili koji su bili ranjeni su bili civili koji su čekali autobus. Nekako smo uspjeli da organizujemo prevoz i ranjene prebacimo u improvizovnu bolnicu u, odmaralište koje je, kako sam već rekao pripadalo fabrici „Žica“, Blažuju. Mrtvi su odvezeni u Vlakovo.”
“Mjesto gde su pale prethodno pomenute granate, tu je nije bilo vojnih objekata, to je bilo civilno naselje. Linija razdvajanja je bila daleko nekih 500 m do kilometar. Prema mom saznanju i viđenju tu nije bilo vojske. Iz protokola se može doći do podataka o ovim licima i vidjeti da ranjeni i poginuli nisu bili vojnici, već civili. Granate koje su tog dana pale na Ilidžu došle su ili iz pravca Igmana ili iz pravca Hrasnice, što se vidi i po povredama su nanijete poginulima i ranjenima, kao i po padu granata i usmjerenja gelera. Planina Igman je bila pod kontrolom snaga ABiH, dok je samo jedan mali dio Igmana – Golo Brdo, u periodu od 1992. godine i 1993. godine bio pod kontrolom VRS, preostali deo Igmana je bio pod kontrolom ABiH kao što su Veliko Polje, Brezovača itd. Hrasnica je takođe bila pod kontrolom ABiH, a u selu Kovači nadomak Hrasnice je bila smještena minobacačka jedinica ABiH. Poznato mi je da su više kote oko Sarajeva držali pripadnici ABiH. Mi smo gađani sa tih kota, poznato mi je da je i bolnica gađana 1995. godine sa tih položaja ABiH. 23. Takođe, poznato mi je da su muslimani imali pogon za proizvodnju granata u podrumu preduzeća fabrike Žica i u željezničkoj radionici odnosno tvornici Vaso Miskin u Sarajevu. To sam saznao od lica sa kojima sam razgovarao, a koja su pobegla iz djela Sarajeva koji je bio pod kontrolom snaga ABiH. ” – izjavio je Pejić.
– Molim vas, znate da ja živim ovdje na Ilidži i ne želim nikakve probleme. Nemojte me fotografisati. Imala sam 14 godina i odlično se sjećam tog dana. Prizore sam posmatrala s distance. I prije i nakon tog događaja, muslimanske granate su padale po Ilidži, ali to je nastrašniji ratni prizor koji pamtim. Krvi je bilo svuda naokolo. Boli me, ne što muslimanski mediji ne govore o tom zločinu, ne što za Slađana na Ilidži danas niko ne zna, već što polako, našu žrtvu zaboravljaju mediji, političari i naš narod u Srpskoj. O Srbiji da ne govorim – ispričala je prošle godine za portal "Info Slavija" gospođa koja je i nakon predaje Ilidže Federaciji Bosne i Hercegovine s porodicom ostala da živi na svom ognjištu.
Za ovaj zločin tzv. armije BiH niko nije odgovarao a opštinske vlasti nedozvoljavaju postavljanje spomen ploče na mestu stradanja ovih nevinih civila.
Tokom rata (1992-1995) samo na području opštine Ilidža od muslimanskih snajpera i granata živote je izgubilo oko 1000 stanovnika a osim Srba, stradali su i Hrvati, Romi i Bošnjaci. Poginulo je i više desetina dece. U znak sećanja na poginulu decu 13. septembra je dvorištu Osnovne škole "Sveti Sava" u Istočnom Sarajevu, svečano otkriveno spomen obeležje posvećeno najmlađim stradalnicima.
https://istinapravda1000.blogspot.c...dina-od-masakra-nad-srpskim.html?spref=fb&m=1
________________________________
Još jedan argument koji jasno govori da nije bilo nikakve opsade Sarajeva, Sarajevo je bilo podijeljen grad gdje su i Srbi bili žrtve. Ilidža je kao dio Sarajeva sa većinskim srpskim stanovništvom bila okružena sa svih strana i prva napadnuta sa samom početku kada još nije bilo ratnih sukoba.
Muslimanska propaganda se polako ali sigurno ruši kao kula od karata...
Autobuska stanica prekrivena krvlju, raskomadana tela i povici upomoć - scene su to koje stanovnici Ilidže nikada ne mogu obrisati iz svoga sećanja. Svakog 26. oktobra ožive bolna sećanja na stravičan zločin koji su počinili pripadnici tzv. Armije BiH
https://4.***************/-YN8hmz9mb7g/W9A52O8myxI/AAAAAAAAB1w/oUaLC8BVe2gpiA9nfJjWD_MbsHvAsp7GwCLcBGAs/s640/zorica.png
Danas se navršava tačno 27 godina od kako su pripadnici tzv. Armije BiH ispalili nekoliko granata iz pravca Butmira i Hrasnice na autobusku stanicu na Ilidži i tom prilikom počinili stravičan masakr nad srpskim civilima. Najmlađa žrtva ovog svirepog masakra bio je Slađan Grgić, dečak od samo trinaest godina. U istom napadu teško je ranjena Slađanova sestra Sanja koja i danas trpi brojne psihičke i fizičke bolove. Ljudi su kao i obično obavljali svoje svakodnevne aktivnosti, neki su išli na posao, neki u kupovinu…Ipak neprijateljske granate su tragično prekinule živote nevinih civila a mnoge Sarajlije ostale su trajni invalidi nakon ovog napada.
Tog krvavog 26. oktobra brutalno je ubijeno 17 civila, dok je teže ranjeno njih četrdeset. Među poginulima su bili Žarko Kreštalica (27), Milojka Tambur (38), Ružica Martinović (25), Slađan Grgić (13), Branka Milošević (40), Uroš Krtolina (57), Nataša Kvesić (24), Tomislav Milanović (34), Zdravko Šutalo, Mira Delić, Radovanović Petko i mnogi drugi.
Pokojna Branka Milošević bila je supruga istaknutog sarajevskog profesora matematike Pere Miloševića koji je na put izveo brojne generacije. Učio je i vaspitavao sve, bez obzira na veru i naciju. Nažalost, Bošnjaci su ubrzo ubili i Peru ali i njegove stare i bespomoćne roditelje. Valjda je to bio njihov način "zahvalnosti".
Svedok događaja, lekar Milan Pejić priseća se tog dana.
“Možda nije prošlo ni 5 minuta od kako sam ušao u zgradu opštine, bio sam u hodniku i čekao prijem kod predsjednika opštine. Kada je pala prva granata iz svoje kancelarije je izašao Slobodan Marilović tadašnji predsednik izvršnog odbora opštine Ilidža i rekao mi je da brzo uđem u njegovu kancelariju da se zaklonimo, jer obično nakon jedne ide i sljedeća granata. U kancelariji kod Slobodana Marilovića je bio moj komšija Ratko Maksimović , inače kapetan broda. U tom momentu, dok smo tražili zaklon, pale su još dvije granate, od ukupno tri. To su bile minobacačke granate. Jedna granata je pala blizu dva kioska kraj kojeg su stajali ljudi, dok je druga granata pala na parking. Nisam siguran gdje je pala treća granata. Granata koja je pala kraj dva kioska je svojim gelerima i detonacijom pokidala kioske i nogare na kojim su ti kiosci stajali. Otkinuti metalni delovi su letjeli na sve strane, čime su ti pokidani delovi kioska i geleri granata doprineli da masakr bude još stravičniji. Istrčao sam napolje, vidio sam kako ljudi zapomažu. Neko me je ugledao i povikao „eno doktora u opštini, zovite ga . . .“ Kada sam izašao vidio sam kako žene leže preko žardinjera, kola su bila oštećena, nismo ih mogli upaliti. Trifko Jokanović , moj prijatelj, bio je ranjen u glavu, iza uveta. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. To je bio pravi masakr i svi koji su poginuli ili koji su bili ranjeni su bili civili koji su čekali autobus. Nekako smo uspjeli da organizujemo prevoz i ranjene prebacimo u improvizovnu bolnicu u, odmaralište koje je, kako sam već rekao pripadalo fabrici „Žica“, Blažuju. Mrtvi su odvezeni u Vlakovo.”
“Mjesto gde su pale prethodno pomenute granate, tu je nije bilo vojnih objekata, to je bilo civilno naselje. Linija razdvajanja je bila daleko nekih 500 m do kilometar. Prema mom saznanju i viđenju tu nije bilo vojske. Iz protokola se može doći do podataka o ovim licima i vidjeti da ranjeni i poginuli nisu bili vojnici, već civili. Granate koje su tog dana pale na Ilidžu došle su ili iz pravca Igmana ili iz pravca Hrasnice, što se vidi i po povredama su nanijete poginulima i ranjenima, kao i po padu granata i usmjerenja gelera. Planina Igman je bila pod kontrolom snaga ABiH, dok je samo jedan mali dio Igmana – Golo Brdo, u periodu od 1992. godine i 1993. godine bio pod kontrolom VRS, preostali deo Igmana je bio pod kontrolom ABiH kao što su Veliko Polje, Brezovača itd. Hrasnica je takođe bila pod kontrolom ABiH, a u selu Kovači nadomak Hrasnice je bila smještena minobacačka jedinica ABiH. Poznato mi je da su više kote oko Sarajeva držali pripadnici ABiH. Mi smo gađani sa tih kota, poznato mi je da je i bolnica gađana 1995. godine sa tih položaja ABiH. 23. Takođe, poznato mi je da su muslimani imali pogon za proizvodnju granata u podrumu preduzeća fabrike Žica i u željezničkoj radionici odnosno tvornici Vaso Miskin u Sarajevu. To sam saznao od lica sa kojima sam razgovarao, a koja su pobegla iz djela Sarajeva koji je bio pod kontrolom snaga ABiH. ” – izjavio je Pejić.
– Molim vas, znate da ja živim ovdje na Ilidži i ne želim nikakve probleme. Nemojte me fotografisati. Imala sam 14 godina i odlično se sjećam tog dana. Prizore sam posmatrala s distance. I prije i nakon tog događaja, muslimanske granate su padale po Ilidži, ali to je nastrašniji ratni prizor koji pamtim. Krvi je bilo svuda naokolo. Boli me, ne što muslimanski mediji ne govore o tom zločinu, ne što za Slađana na Ilidži danas niko ne zna, već što polako, našu žrtvu zaboravljaju mediji, političari i naš narod u Srpskoj. O Srbiji da ne govorim – ispričala je prošle godine za portal "Info Slavija" gospođa koja je i nakon predaje Ilidže Federaciji Bosne i Hercegovine s porodicom ostala da živi na svom ognjištu.
Za ovaj zločin tzv. armije BiH niko nije odgovarao a opštinske vlasti nedozvoljavaju postavljanje spomen ploče na mestu stradanja ovih nevinih civila.
Tokom rata (1992-1995) samo na području opštine Ilidža od muslimanskih snajpera i granata živote je izgubilo oko 1000 stanovnika a osim Srba, stradali su i Hrvati, Romi i Bošnjaci. Poginulo je i više desetina dece. U znak sećanja na poginulu decu 13. septembra je dvorištu Osnovne škole "Sveti Sava" u Istočnom Sarajevu, svečano otkriveno spomen obeležje posvećeno najmlađim stradalnicima.
https://istinapravda1000.blogspot.c...dina-od-masakra-nad-srpskim.html?spref=fb&m=1
________________________________
Još jedan argument koji jasno govori da nije bilo nikakve opsade Sarajeva, Sarajevo je bilo podijeljen grad gdje su i Srbi bili žrtve. Ilidža je kao dio Sarajeva sa većinskim srpskim stanovništvom bila okružena sa svih strana i prva napadnuta sa samom početku kada još nije bilo ratnih sukoba.
Muslimanska propaganda se polako ali sigurno ruši kao kula od karata...
