Tokom onog kratkog razdoblja vremena koliko je Liamu trebalo da se u zamku odomaći; Morgana je po prvi put u svom životu počela osećati da je svet u redu. Ona nikad nije bila nesretna; osim ako se, možda, otuđeno i usamljeničko življenje ne smatra nesrećom; ali, s druge strane, nikad nije upoznala ni suprotni kraj te skale. Njeni su dani bili tihi i mirni, neometeni ljudskim prisustvom; i još pre nego je dorasla do punoletstva privikla se na mišljenje da za drugačije nije ni sposobna. Godinama je posmatrala majku kako voli oca slepom, beskompromisnom, infantilnom ljubavlju koja od predmeta pravi idole; ali njena majka nije bila strasna žena. Njena su osećanja bila nema i sakata. Takve žene ne umeju uobličiti u reči ili dela silinu koju su sposobne pojmiti. Morgana je mislila da je to, u neku ruku, pravo: ljudi mogu podneti samo određen intenzitet patnje i sreće; sve iznad tog bi ih ubilo. Možda Alfred Reilly ne bi živ napustio svoju bračnu postelju da je njena majka umela pokazati šta za njeg oseća.
A možda bi mu se čak i gadilo.
Njen je otac bio daleko od takvih stvari kao što su nežnost ili romantika. Bio je upravo onoliko hladan koliko je Fitzpatrick otišao u ekstrem i nastranost. Kako se kule ne grade u vazduhu, i iz praznog zraka ništa ne postaje; tako je i uvrnut um njenog bešćutnog brata imao svoj temelj, i polazište. Sve ono za šta je njihov otac bio sposoban kao za samo mlake nagoveštaje; u Fitzpatricku se razvilo do nesagledivih, čudovišnih dometa.
Gde je bila ona u toj priči?
U kući na visoravni, mlađe dete Reillyevih bilo je ono koje zahteva stegu. Njena divlja, bujna mašta sapinjana je lancima od najranijih dana, i svaka se burnija reakcija anatemisala i sasecala. Danas se više uopšte ne seća kad su je naučili da se stidi svojih osećanja. Mukotrpno je učila da ne ispada iz propisanih kalupa; da naglas govori samo konvencionalne besmislice i prave misli drži za sebe; da joj leđa uvek budu prava i kolena čedno sastavljena… Ako se otela, onda se otela samo u svojoj glavi u kojoj porodične kodekse odavno nije uzimala za univerzalne istine. Otela se tek utoliko što je postala lažov. Radila je šta su od nje tražili i govorila ono što su hteli da čuju – ali njihovi bogovi već dugo nisu bili i njeni; osim na javi.
Nekoliko godina internata tokom kojih se kući vraćala samo na školske raspuste; umnogome su pospešili tu dvostruku igru koju je već dugo vodila. Neposredan kontakt s drugim ljudima naterao ju je da shvati da nije luda ili neotesana. Negde van zidova doma Reillyevih postojao je svet koji je vrveo osećanjima; koji je umeo da bukne do tavanice i propadne u ponor; u kom su ljudi govorili šta misle i živeli ne pitajući za dozvolu. Osione mlade bogatašice koje je posmatrala iz prikrajka na šašav su joj način učinile uslugu kakva im nije bila ni na kraj pameti. Zbog njih je shvatila da postoje ljudi drukčiji od njene porodice, i da ih je na svetu većina.
Međutim, onaj koji joj je usadio najranije zrno sumnje, u stvari je bio Liam.
Sve što je posle videla i shvatila; naprosto se nadogradilo na temelje koje je on postavio. Liam je bio prva osoba u njenom životu koja nije imala nikakve sličnosti s Reillyevima; koja je strogom bratstvu s visoravni bila sasvim suprotna. Nikada se i ništa posle nije moglo meriti s iskustvom koje joj je Liam podario. Bilo je to kao da hodate slepi i gluvi kroz najmagleniju noć veka; a onda se rascepe nebesa i vatrometi vam blesnu pravo u lice. Oh, kako je taj dečak pričao!.. Pričao je sve što mu je padalo na pamet, kao da ne poznaje nikakve taboo-e i anateme, pričao je kao da mu glas ima hiljade boja i kao da u vazduhu stvara slike i muziku… Umeo je da vas upita kako se osećate, ne znajući da bi osećanja trebala biti sramna i gadna; umeo je da stavi ruku na vas a da ne padne istog trena zgrožen od sopstvenog bestida… Na njega bog nije slao svoje munje iako je bio toliko drzak da nepisanim zakonima dobrovoljno pronalazi kompromise.
Onda se zapitala da li bog to uopšte i čini. I čak i ako čini; nije li to samo bog Reillyevih; neki njihov lični, osobeni idol.
A od tog su pitanja krenula sva ostala u njenom životu.
Ona je volela Liama ne zato što su bili slični, već upravo iz razloga njihove različitosti. Postoje suprotnosti koje se savršeno dobro uklope, kao delovi slagalice. To gotovo nikad nije slučaj. Ljude povezuje srodnost, ne oprečnost. Međutim, svet je pun čudesa, i ponekad se čak i tlapnje pokažu istinite.
U njen je svet unosio svetlo i toplinu; i zato ga je volela.
Dok su bili deca, odlazila mu je krišom i u strahu; i uvek napola srca strepela da će otac saznati. O tome šta bi onda učinio; nije smela ni misliti. Fitzpatrick, koji je u to vreme bio njena neslužbena (i ogorčena) dadilja, jedini je znao šta se dešava; ali svoju je sebičnost obično vrednovao više od njene sablazni. Uostalom, koja svrha? Otkad se rodila smatrao ju je izgubljenom. Inkvizitorskom su umu ljudske zablude zgodne igračke. Za čoveka kao što je bio njen brat, mnogo je slađe nadmoćno prezirati; nego čak i uspešno menjati. U kog je Fitzpatrick ikad ulagao truda? Njegove su pridike sebično uživanje u tuđoj nelagodi; perverzija. Na jedan krajnje bolesni način, Fitzpatrick nikad ne bi poželeo da bilo koja njegova kritika upali. On je svoju sestru voleo defektnu.
I uplašenu.
Kao dete, bojala se Fitzpatrickove reakcije skoro više nego reakcije svog oca. Sve i jedno njeno leto druženja s Liamom proteklo je u zebnji i nemiru. Strah nikad nije bio dovoljno jak da je spreči; ali ga isto tako nikad nije uspela ni odagnati. Međutim, danas je to sve bilo prošlost. Danas je bila punoletna, i više nije bilo živog čoveka kom je morala odgovarati. Danas je dočekala da, najzad, uživa u svom i Liamovom odnosu puna i laka srca. Da svet konačno bude kako treba.
A možda bi mu se čak i gadilo.
Njen je otac bio daleko od takvih stvari kao što su nežnost ili romantika. Bio je upravo onoliko hladan koliko je Fitzpatrick otišao u ekstrem i nastranost. Kako se kule ne grade u vazduhu, i iz praznog zraka ništa ne postaje; tako je i uvrnut um njenog bešćutnog brata imao svoj temelj, i polazište. Sve ono za šta je njihov otac bio sposoban kao za samo mlake nagoveštaje; u Fitzpatricku se razvilo do nesagledivih, čudovišnih dometa.
Gde je bila ona u toj priči?
U kući na visoravni, mlađe dete Reillyevih bilo je ono koje zahteva stegu. Njena divlja, bujna mašta sapinjana je lancima od najranijih dana, i svaka se burnija reakcija anatemisala i sasecala. Danas se više uopšte ne seća kad su je naučili da se stidi svojih osećanja. Mukotrpno je učila da ne ispada iz propisanih kalupa; da naglas govori samo konvencionalne besmislice i prave misli drži za sebe; da joj leđa uvek budu prava i kolena čedno sastavljena… Ako se otela, onda se otela samo u svojoj glavi u kojoj porodične kodekse odavno nije uzimala za univerzalne istine. Otela se tek utoliko što je postala lažov. Radila je šta su od nje tražili i govorila ono što su hteli da čuju – ali njihovi bogovi već dugo nisu bili i njeni; osim na javi.
Nekoliko godina internata tokom kojih se kući vraćala samo na školske raspuste; umnogome su pospešili tu dvostruku igru koju je već dugo vodila. Neposredan kontakt s drugim ljudima naterao ju je da shvati da nije luda ili neotesana. Negde van zidova doma Reillyevih postojao je svet koji je vrveo osećanjima; koji je umeo da bukne do tavanice i propadne u ponor; u kom su ljudi govorili šta misle i živeli ne pitajući za dozvolu. Osione mlade bogatašice koje je posmatrala iz prikrajka na šašav su joj način učinile uslugu kakva im nije bila ni na kraj pameti. Zbog njih je shvatila da postoje ljudi drukčiji od njene porodice, i da ih je na svetu većina.
Međutim, onaj koji joj je usadio najranije zrno sumnje, u stvari je bio Liam.
Sve što je posle videla i shvatila; naprosto se nadogradilo na temelje koje je on postavio. Liam je bio prva osoba u njenom životu koja nije imala nikakve sličnosti s Reillyevima; koja je strogom bratstvu s visoravni bila sasvim suprotna. Nikada se i ništa posle nije moglo meriti s iskustvom koje joj je Liam podario. Bilo je to kao da hodate slepi i gluvi kroz najmagleniju noć veka; a onda se rascepe nebesa i vatrometi vam blesnu pravo u lice. Oh, kako je taj dečak pričao!.. Pričao je sve što mu je padalo na pamet, kao da ne poznaje nikakve taboo-e i anateme, pričao je kao da mu glas ima hiljade boja i kao da u vazduhu stvara slike i muziku… Umeo je da vas upita kako se osećate, ne znajući da bi osećanja trebala biti sramna i gadna; umeo je da stavi ruku na vas a da ne padne istog trena zgrožen od sopstvenog bestida… Na njega bog nije slao svoje munje iako je bio toliko drzak da nepisanim zakonima dobrovoljno pronalazi kompromise.
Onda se zapitala da li bog to uopšte i čini. I čak i ako čini; nije li to samo bog Reillyevih; neki njihov lični, osobeni idol.
A od tog su pitanja krenula sva ostala u njenom životu.
Ona je volela Liama ne zato što su bili slični, već upravo iz razloga njihove različitosti. Postoje suprotnosti koje se savršeno dobro uklope, kao delovi slagalice. To gotovo nikad nije slučaj. Ljude povezuje srodnost, ne oprečnost. Međutim, svet je pun čudesa, i ponekad se čak i tlapnje pokažu istinite.
U njen je svet unosio svetlo i toplinu; i zato ga je volela.
Dok su bili deca, odlazila mu je krišom i u strahu; i uvek napola srca strepela da će otac saznati. O tome šta bi onda učinio; nije smela ni misliti. Fitzpatrick, koji je u to vreme bio njena neslužbena (i ogorčena) dadilja, jedini je znao šta se dešava; ali svoju je sebičnost obično vrednovao više od njene sablazni. Uostalom, koja svrha? Otkad se rodila smatrao ju je izgubljenom. Inkvizitorskom su umu ljudske zablude zgodne igračke. Za čoveka kao što je bio njen brat, mnogo je slađe nadmoćno prezirati; nego čak i uspešno menjati. U kog je Fitzpatrick ikad ulagao truda? Njegove su pridike sebično uživanje u tuđoj nelagodi; perverzija. Na jedan krajnje bolesni način, Fitzpatrick nikad ne bi poželeo da bilo koja njegova kritika upali. On je svoju sestru voleo defektnu.
I uplašenu.
Kao dete, bojala se Fitzpatrickove reakcije skoro više nego reakcije svog oca. Sve i jedno njeno leto druženja s Liamom proteklo je u zebnji i nemiru. Strah nikad nije bio dovoljno jak da je spreči; ali ga isto tako nikad nije uspela ni odagnati. Međutim, danas je to sve bilo prošlost. Danas je bila punoletna, i više nije bilo živog čoveka kom je morala odgovarati. Danas je dočekala da, najzad, uživa u svom i Liamovom odnosu puna i laka srca. Da svet konačno bude kako treba.