Još je izdaleka ugledala dim koji je poput perjanice zakitio kameni dimnjak; i odmah je znala da je Fitzpatrick došao. Jedan je tren pogledom obuhvatila pustopoljinu, kao da traži nekakvog zaklona; međutim, dokle se god očima moglo sagledati, bila je gola čistina u kojoj se ni veverica ne bi uspela sakriti. Jedan od Reillyevih, čudak veći nego ostatak porodice, dao je da se sagradi ta kuća što dalje od sela i Oak Manora; i onda ostatak života proveo u njoj odbijajući da prima bilo koje i kakve posete, i terajući čak i rodbinu koja bi mu došla na vrata. Naposletku su ga ostavili s milim bogom; možda iz razloga što je vrlo brzo izobičavao da na kucanje odgovara s puškom u rukama; ili naprosto zato što se u kraju podrazumevalo da su svi Reillyevi pomalo čudni. Dođavola, čak su i oni to mislili jedni za druge. Kako god, stari je osobenjak nastavio da živi kao izgnanik; a kad je najzad umro, prošlo je skoro nedelju dana dok se nisu setili i potražili ga. Nakon toga, kuća je zapečaćena i više nije bila u upotrebi sve do velike paljevine Emmeta Reillya.
Međutim, Morgana je volela svoj dom. Istinu govoreći, nikad nije ni znala za drugačiji; ali nekako je slutila, još kao dete, da bi joj bio drag čak i da Oak Manor još uvek stoji u svem svom ponosu i slavi. Bila je to kamena, pomalo naherena kuća; s golemim dimnjakom nazidanim na pročelje i malih četvrtastih okana usečenih u kamen i zatvorenih crnom rešetkom. Otkad zna za sebe, krov je po sredini bio malčice ulegnut; kao da se kakav div oslonio na nj u predahu svoje šetnje od devet milja; i prošaran mahovinom boje rđe. Njena se majka manijačkom upornošću trsila da uzgoji malu baštu ispred ulaznih vrata; ali naposletku, visoravan ju je pobedila: ništa što nije imalo herkulovsko korenje nekoliko stopa ukopano u zemlju, nije se moglo opreti moćnim i ćudljivim vetrovima koji su šibali pustopoljinom. Sve dok nije otišla u školu, Morgana nije poznavala leto duže od mesec dana i toplo; i trebale su joj nedelje dok se nije privikla na mrtvačku tišinu inetrnata. Urlik se vetra toliko srodio s njom da ju je izostanak učinio dezorjentisanom i zbunjenom; kao da se obrela na drugoj planeti. Mrzela je školu, istrajavši u njoj samo zbog discipliniranosti koju je posisala s majčinim mlekom. U porodici se nikad nije postavljalo pitanje neposluha i prkosa. Te reči nisu postojale za Reillyeve. Njena majka, naravno, nije bila Reilly po krvi; a kako je imala samopouzdanje maslačka i jedinu prilježnost pokazivala spram vrtlarenja; glas joj se nije ni u šta računao čak i da joj je ikad palo na um da ga digne. Elizabeth Reilly je bila ukras u kući na visoravni; poput retkih slika vrhunskih majstora koje je njen otac posedovao; ili belog persijskog mačka kog im je doneo neki rođak. Ona nije imala svrhe do dekorativne. Sve što je Morgana znala o odgovornosti, dužnosti i obavezama, u kosti joj je uterao njen otac, Alfred pl. Reilly. Tata je rekao da ide u internat; i ona je poslušala. Tata je rekao i da se Fitzpatrick treba zarediti; i njen brat je otišao.
Stresla se, iako joj na visoravni nikad nije bilo hladno; usprkos vetru i večito tmurnom nebu okovanom oblacima. Naravno, ona je znala da Fitzpatrick mrzi tatu, čak iako to nikad nije izgovorio; čak iako su svi verovali da je Fitzpatrick neizmerno ponosan na oca, Reillyeve i celu tu zamornu priču o genealogiji. Ali, ona je znala o Fitzpatricku više nego bilo ko na svetu; više od njihovih roditelja; više od boga…
Uzdahnula je i pošla prema kući kad je shvatila da već suviše dugo stoji, i da ju je Fitzpatrick verovatno primetio s prozora. Nije imala pojma da će doći, ali on ju je retko obaveštavao o svojim posetama. Ponekad je mislila da to namerno radi; kako se nikad ne bi mogla stvarno opustiti i, nedajbože, zanemariti. Fitzpatrick je imao veoma rigorozne stavove o tome šta priliči nekom ko nosi prezime Reilly. Stotinu joj je puta bilo na vrhu jezika da se izlane i kaže mu kako njegova aristokratska arogancija nimalo ne priliči odori koju nosi i pozivu kom je posvetio svoj život; međutim, Fitzpatrick nije imao smisla za šalu, još manje sarkazam; a njena je pakost ionako kopnila kad bi mu pogledala u oči. Uvek je osećala malodušje u prisustvu svog brata. Bio je hladan, sterilan i poremećeno čist u svojoj snobovskoj glavi prokrvljenoj žilicama kojima je kolala plemenština Reillyevih. Od njega je postajala umorna i bezvoljna, kao da zrači nekom negativnom, pogubnom energijom; ili se, možda, hrani tuđom. S obzirom da je uvek izgledao besprekorno; to je možda i bilo tačno.
Shvatila je izraz „psihički vampir“ tek kad je postala dovoljno odrasla da sudi svom bratu.
Međutim, Morgana je volela svoj dom. Istinu govoreći, nikad nije ni znala za drugačiji; ali nekako je slutila, još kao dete, da bi joj bio drag čak i da Oak Manor još uvek stoji u svem svom ponosu i slavi. Bila je to kamena, pomalo naherena kuća; s golemim dimnjakom nazidanim na pročelje i malih četvrtastih okana usečenih u kamen i zatvorenih crnom rešetkom. Otkad zna za sebe, krov je po sredini bio malčice ulegnut; kao da se kakav div oslonio na nj u predahu svoje šetnje od devet milja; i prošaran mahovinom boje rđe. Njena se majka manijačkom upornošću trsila da uzgoji malu baštu ispred ulaznih vrata; ali naposletku, visoravan ju je pobedila: ništa što nije imalo herkulovsko korenje nekoliko stopa ukopano u zemlju, nije se moglo opreti moćnim i ćudljivim vetrovima koji su šibali pustopoljinom. Sve dok nije otišla u školu, Morgana nije poznavala leto duže od mesec dana i toplo; i trebale su joj nedelje dok se nije privikla na mrtvačku tišinu inetrnata. Urlik se vetra toliko srodio s njom da ju je izostanak učinio dezorjentisanom i zbunjenom; kao da se obrela na drugoj planeti. Mrzela je školu, istrajavši u njoj samo zbog discipliniranosti koju je posisala s majčinim mlekom. U porodici se nikad nije postavljalo pitanje neposluha i prkosa. Te reči nisu postojale za Reillyeve. Njena majka, naravno, nije bila Reilly po krvi; a kako je imala samopouzdanje maslačka i jedinu prilježnost pokazivala spram vrtlarenja; glas joj se nije ni u šta računao čak i da joj je ikad palo na um da ga digne. Elizabeth Reilly je bila ukras u kući na visoravni; poput retkih slika vrhunskih majstora koje je njen otac posedovao; ili belog persijskog mačka kog im je doneo neki rođak. Ona nije imala svrhe do dekorativne. Sve što je Morgana znala o odgovornosti, dužnosti i obavezama, u kosti joj je uterao njen otac, Alfred pl. Reilly. Tata je rekao da ide u internat; i ona je poslušala. Tata je rekao i da se Fitzpatrick treba zarediti; i njen brat je otišao.
Stresla se, iako joj na visoravni nikad nije bilo hladno; usprkos vetru i večito tmurnom nebu okovanom oblacima. Naravno, ona je znala da Fitzpatrick mrzi tatu, čak iako to nikad nije izgovorio; čak iako su svi verovali da je Fitzpatrick neizmerno ponosan na oca, Reillyeve i celu tu zamornu priču o genealogiji. Ali, ona je znala o Fitzpatricku više nego bilo ko na svetu; više od njihovih roditelja; više od boga…
Uzdahnula je i pošla prema kući kad je shvatila da već suviše dugo stoji, i da ju je Fitzpatrick verovatno primetio s prozora. Nije imala pojma da će doći, ali on ju je retko obaveštavao o svojim posetama. Ponekad je mislila da to namerno radi; kako se nikad ne bi mogla stvarno opustiti i, nedajbože, zanemariti. Fitzpatrick je imao veoma rigorozne stavove o tome šta priliči nekom ko nosi prezime Reilly. Stotinu joj je puta bilo na vrhu jezika da se izlane i kaže mu kako njegova aristokratska arogancija nimalo ne priliči odori koju nosi i pozivu kom je posvetio svoj život; međutim, Fitzpatrick nije imao smisla za šalu, još manje sarkazam; a njena je pakost ionako kopnila kad bi mu pogledala u oči. Uvek je osećala malodušje u prisustvu svog brata. Bio je hladan, sterilan i poremećeno čist u svojoj snobovskoj glavi prokrvljenoj žilicama kojima je kolala plemenština Reillyevih. Od njega je postajala umorna i bezvoljna, kao da zrači nekom negativnom, pogubnom energijom; ili se, možda, hrani tuđom. S obzirom da je uvek izgledao besprekorno; to je možda i bilo tačno.
Shvatila je izraz „psihički vampir“ tek kad je postala dovoljno odrasla da sudi svom bratu.