Krenula je to veče kući, i Liam je tražio za dozvolu da je isprati deo puta. Upitao je lorda: nadam se da ne zamerate, sir?.. Lord je odmahnuo rukom: posumnjao bih u tvoj razum kad bi pored gospođice Reilly izabrao moje društvo, sinko. Stajala je u ulaznom holu Muldoona i posmatrala ta dva slična, a opet različita muškarca. Jedan je bio star i drugi mlad, i bili su upravo onoliko različiti koliko to nekoliko desetleća i drugačije epohe mogu biti; ali, u isto vreme, u njihovim je očima bilo nekog izraza koji se nije dao objasniti drukčije do srodnošću. Svakako, lord je bio veoma star; i njegovo je telo nosilo znake vremena kojima još uvek nije bilo ni traga na Liamu; međutim, obojica su bili tamni keltski tip, prvi po zastupljenosti u svojoj rasi, po čemu se Muldooni poznaju još pre nego po svojoj građi ili stavu. Koliko je Morgana uspela videti sa portreta u zamku, i po ono nekoliko živih pripadnika te porodice koje je srela; izgleda da su svi Muldooni imali zift crnu, neposlušnu i divlju kosu; i put koja se baš usled te i takve kose čini neprirodno bleda. Fitzpatrick je bio najbelji čovek na svetu, valjda; ali njemu je njegov ten zbog plave kose savšeno prirodno pristajao. Ali Muldooni su zbog svoje kose svi pomalo izgledali kao sablasti. Činilo se da njih nikad i nigde ne hvata sunce, i zaista su od sunca i zazirali. Lord je uvek tražio da se kapci sklapaju i svetla u sobama prigušuju; i nikad nije izlazio po jako sunčanom ili snežnom danu. Govorio je da ga od jarkog svetla, bez obzira radi li se o suncu ili odblesku snega; bole oči; i da to nema nikakve veze sa godinama i starenjem. Govorio je: «To je neka genetska anomalija kod Muldoona, gospođice Reilly. Sva su naša deca na suncu kao goluždravi svračići. Sunce i Muldooni, to ne ide zajedno.»
Dok ih je taj dan posmatrala, Morgana je pomislila kako i Liam izgleda kao da zazire od sunca. I njemu je put bila sablasno bela; kao da se nikad u životu nije osunčao; i one njegove neprirodno svetle modre oči zaista su odavale utisak da bi ih jako svetlo povredilo.
Bio je visok bar koliko sam lord; mnogo višlji od nje i Padme; što ju je iznenadilo više od svega ostalog: prijatelji iz detinjstva koje niste sreli godinama u vašem sećanju ostaju deca čak i kad znate da im je skoro trideset; i vaš se um uvek iznenadi kad ih odraslima zaista ugleda. Nekako kao da je Liam i dan-danas trebao ostati dečak kakvog je pamtila… Ali na ovom sadašnjem Liamu više nije bilo ničeg detinjastog i nedovoljno formiranog.
Tad joj je sinulo da je njen drug iz detinjstva odrastao muškarac. I da se ipak mnogo toga promenilo. Nije ju mogla zavarati ni njegova nonšalantno prerasla kosa; kao hipiku početniku; ni dečački način na koji mu je padala preko lica isto onako kao nekada; ni poznati pokret kojom ju je sklanjao a kog je dobro pamtila od pre. Ni njegova odeća; toliko različita od uvek savršeno doterane, gospodske odeće lorda Muldoona (lord je bio jedan od najformalnije obučenih ljudi koje je ikad srela) i koja je sličila njegovoj tek po očiglednoj kvaliteti i skupoći. Muldooni sa severa su, kao i ovi na jugu, živeli u provinciji; ali se u njoj nikad nisu odevali. Njoj, devojci iz zabačenog kraja grofovije, veoma se obesno činio obučen taj mladi muškarac koji je polovinu svog vremena provodio u Londonu. Bila je žensko, i iako nije marila za odeću onoliko koliko je tom rodu po pravilu svojstveno; opet je jednim delom svog uma uvek i svugde bila svesna trenda, kvaliteta i stila. Njena ju je majka naučila otmenosti propalog plemstva koja se postiže s malo novca i puno ukusa, i oduvek se znala dobro obući.
Ali, ne ovako.
Nekada, dok su se zajedno igrali i lutali po visoravni; Liama je bilo baš briga za odeću. Oblačile su ga majka i dadilje, kao i svakog gospodskog momčića. Međutim, ovaj je sadašnji, odrasli Liam sasvim očigledno o tom vodio brigu sam, i imao sigurno oko i ruku.
Ne, više nije bio dete.
Dok ih je taj dan posmatrala, Morgana je pomislila kako i Liam izgleda kao da zazire od sunca. I njemu je put bila sablasno bela; kao da se nikad u životu nije osunčao; i one njegove neprirodno svetle modre oči zaista su odavale utisak da bi ih jako svetlo povredilo.
Bio je visok bar koliko sam lord; mnogo višlji od nje i Padme; što ju je iznenadilo više od svega ostalog: prijatelji iz detinjstva koje niste sreli godinama u vašem sećanju ostaju deca čak i kad znate da im je skoro trideset; i vaš se um uvek iznenadi kad ih odraslima zaista ugleda. Nekako kao da je Liam i dan-danas trebao ostati dečak kakvog je pamtila… Ali na ovom sadašnjem Liamu više nije bilo ničeg detinjastog i nedovoljno formiranog.
Tad joj je sinulo da je njen drug iz detinjstva odrastao muškarac. I da se ipak mnogo toga promenilo. Nije ju mogla zavarati ni njegova nonšalantno prerasla kosa; kao hipiku početniku; ni dečački način na koji mu je padala preko lica isto onako kao nekada; ni poznati pokret kojom ju je sklanjao a kog je dobro pamtila od pre. Ni njegova odeća; toliko različita od uvek savršeno doterane, gospodske odeće lorda Muldoona (lord je bio jedan od najformalnije obučenih ljudi koje je ikad srela) i koja je sličila njegovoj tek po očiglednoj kvaliteti i skupoći. Muldooni sa severa su, kao i ovi na jugu, živeli u provinciji; ali se u njoj nikad nisu odevali. Njoj, devojci iz zabačenog kraja grofovije, veoma se obesno činio obučen taj mladi muškarac koji je polovinu svog vremena provodio u Londonu. Bila je žensko, i iako nije marila za odeću onoliko koliko je tom rodu po pravilu svojstveno; opet je jednim delom svog uma uvek i svugde bila svesna trenda, kvaliteta i stila. Njena ju je majka naučila otmenosti propalog plemstva koja se postiže s malo novca i puno ukusa, i oduvek se znala dobro obući.
Ali, ne ovako.
Nekada, dok su se zajedno igrali i lutali po visoravni; Liama je bilo baš briga za odeću. Oblačile su ga majka i dadilje, kao i svakog gospodskog momčića. Međutim, ovaj je sadašnji, odrasli Liam sasvim očigledno o tom vodio brigu sam, i imao sigurno oko i ruku.
Ne, više nije bio dete.