Naravno, nije otišla u dvorac da se igra ni s Padmom ni s njim još mnogo vremena; međutim, to nije sprečavalo njenog malog druga da joj ugovara sastanke na visoravni skoro svakog dana tokom svojih poseta lordu. Nekoliko je godina dolazio zaredom, ali su se sprijateljili još tokom prvog leta. Zaista, bilo je pomalo licemerno reći lordu Muldoonu da pozdravi «gospodina» Liama; s obzirom da se nije sećala da ga je u životu tako oslovila. Međutim, nekoliko zadnjih godina njegove su se posete na jug proredile; što zbog promenjenih interesovanja; što zbog internata i, kasnije, univerziteta na koji su ga poslali; a kako se to dogodilo baš u najosetljivijem periodu, tokom adolescencije; Morgana je izgubila osećaj da ga još uvek ima pravo zvati imenom. Zaista, Liam joj je na mnogo načina bio brat više nego bi Fitzpatrick ikad mogao biti; i u svom životu uopšte nije imala prijatelja koji su joj ostali u dražem i lepšem sećanju. Ali, kako se njegov deda-stric podsmehnuo; mnogo je vremena prošlo, i deca rastu.
Ponekad se pitala kako Liam izgleda danas; i priznavala je sebi da strepi od ponovnog susreta. Hugo je rekao: ne diraj idole… Možda se i za prijatelje iz detinjstva moglo reći: ne diraj uspomene jer bi ti njihova pozlata mogla ostati na rukama. Šta ako je, što je veoma verovatno, Liam izrastao u uobraženog, blaziranog i podlog Muldoona, kakvih ih je bilo sijaset u njegovoj porodici (u jednom se slagala sa svojim ocem i Fitzpatrickom: kod Muldoona je oduvek postojala jedna mračna struja; što je i lord priznavao, bez mnogo stida)..? Šta ako se ispostavi da su ga bogatstvo i monden život sasvim promenili? Znala je da se ljudi, u principu, ne menjaju. Ali titula i novac združeni zajedno mogu biti veliko iskušenje. Lord je retko pominjao Liama, što je uvek uzimala kao ohrabrenje; s obzirom da je on reči trošio na grdnje budalastih rođaka; ne na pohvalu onima koje smatra u redu. Lord nikad nije propustio da učini ciničan komentar samo ako je mogao; ali nije bio čovek za komplimente.
Njegova jutrošnja upadica, propraćena panovskim osmehom; na uvrnut ju je način oraspoložila. Mnogo se češće sećala Liama nego bilo kog svog poznanika; i sad je odjednom uhvatila sebe kako je veoma željna da čuje hoće li, i kada, ponovo doći. Rekla je sebi: ako je izrastao u kopile, najbolje da s tim odmah budem načisto. Čovek strepi od nepoznatog.
Htela se pobrinuti za Padmu pre nego ode; ali isprva je nigde nije mogla naći. Posluga se uznemirila, i gospođa Gallagher, dvorkinja, došla je da pita treba li joj pomoć. Niko nije hteo ni misliti o tome šta bi moglo biti ako bi Padma nestala. Međutim, ona nije osećala nikakvu zebnju. Obično je umela namirisati nevolju, i zato je sad poslala gospođu Gallagher nazad njenim zaduženjima; odlučivši da prođe dvorcem, sama. Padma nije volela boraviti unutra, ali iz nekog je razloga bila sigurna kako je ne mora tražiti napolju.
Zaista, ugledala ju je čim se uspela stepeništem do galerije. Bela joj je haljina mutno sijala pod umirućim svetlom večeri; i činilo se da igra. Vrtela se po podu od glatkih crvenih ploča, veselo pevušeći. Ona zausti da je pozove, međutim, tad shvati da Padma peva onu staru pesmu iz kraja koja joj, iz razumljivih razloga, nikad nije bila naročito omiljena. Dok je bila dete, u školi su joj se ponekad rugali pevajući tu pesmu; ali već je godinama nije čula.
Padma je pevala:
Morgana, Morgana, Crvena Morgana
Koliko voliš sina svog?
Morgana, Morgana, Crvena Morgana
Je li ti draži od brata tvog?…
Hladan talas iznenada joj zapljusne lice; kao kad iz tople sobe otvorite vrata na mrzlo decembarsko veče. Ali vazdušnu struju kao da je pokrenuo neko ko je protrčao pored nje, očešavši je se u prolazu jedva osetnije od slutnje i šapučući joj na uho reči koje nije uspela da razume… Nije razumela, ali je osetila, pouzdano kao što svoju ruku oseća svojom; da je u tom šapatu bilo ruganja i podsmeha; i poput groba mračnog gneva. Trepnula je, a kad se ponovo pribrala; to je prošlo. Svim se silama terajući da što pre zaboravi, viknula je:
-Padma!..
Devojka zastane i osvrne se; i onda veselo nasmije onim svojim golubijim smehom:
-Morgana, Morgana!.. Pevam pesmu o tebi, Morgana!..
-Da, draga, čujem. Hajdemo dole.
Padma joj pritrči.
-Bila sam ovde, i mislila na tebe, i onda sam smislila pesmu! Morgana, Morgana, Crvena Morgana!.. Ti si Crvena Morgana!..
Poput nestašnog deteta upirala je prstom u njenu kosu i smijala se. I protiv volje, znajući koliko je budalasto, ona se malo povređeno upita ko je pred Padmom pevao tu pesmu. Padma je iz cuga pamtila sve što se rimuje, i vi nikad niste mogli znati kad će i gde ponoviti ono što je čula. Ali, možda je neko baš s tim računao. Posluga je imala sopstveni smisao za šalu; i mada joj nikad ne bi palo na um da bude duhovita nauštrb lorda ili Padme; ona je bila mnogo bespomoćnija lovina. Neki su, kao i Fitzpatrick, smatrali kako je svoje gospodstvo (čuj, gospodstvo!..) unizila stupajući u službu lorda Muldoona; unuka čoveka koji je Reillyevima oduzeo sve što su imali; i ovo je možda bio grubi pučki način da joj daju do znanja šta misle. Sumnjala je da bi ljudi toliko uzdizali Reillyeve da su još uvek gospodari. Mnogo je ugodnije ukazivati poštovanje nekom ko s visoka nisko padne. Bilo je to snishodljivo i licemerno, i možda ništa drugo do gadni užitak u tuđoj patnji; ali i toliko karakteristično za ljudsku vrstu da se nije imalo smisla vređati.
Odmahnula je glavom s mnogo više pomirljivosti. Njen je gnev skakao naglo i do tavanice; ali mu je isto toliko trebalo i da se smiri. Rekla je sebi: to je samo glupa pesma. Sredi se.
I onda više nije o tom mislila.
Ponekad se pitala kako Liam izgleda danas; i priznavala je sebi da strepi od ponovnog susreta. Hugo je rekao: ne diraj idole… Možda se i za prijatelje iz detinjstva moglo reći: ne diraj uspomene jer bi ti njihova pozlata mogla ostati na rukama. Šta ako je, što je veoma verovatno, Liam izrastao u uobraženog, blaziranog i podlog Muldoona, kakvih ih je bilo sijaset u njegovoj porodici (u jednom se slagala sa svojim ocem i Fitzpatrickom: kod Muldoona je oduvek postojala jedna mračna struja; što je i lord priznavao, bez mnogo stida)..? Šta ako se ispostavi da su ga bogatstvo i monden život sasvim promenili? Znala je da se ljudi, u principu, ne menjaju. Ali titula i novac združeni zajedno mogu biti veliko iskušenje. Lord je retko pominjao Liama, što je uvek uzimala kao ohrabrenje; s obzirom da je on reči trošio na grdnje budalastih rođaka; ne na pohvalu onima koje smatra u redu. Lord nikad nije propustio da učini ciničan komentar samo ako je mogao; ali nije bio čovek za komplimente.
Njegova jutrošnja upadica, propraćena panovskim osmehom; na uvrnut ju je način oraspoložila. Mnogo se češće sećala Liama nego bilo kog svog poznanika; i sad je odjednom uhvatila sebe kako je veoma željna da čuje hoće li, i kada, ponovo doći. Rekla je sebi: ako je izrastao u kopile, najbolje da s tim odmah budem načisto. Čovek strepi od nepoznatog.
Htela se pobrinuti za Padmu pre nego ode; ali isprva je nigde nije mogla naći. Posluga se uznemirila, i gospođa Gallagher, dvorkinja, došla je da pita treba li joj pomoć. Niko nije hteo ni misliti o tome šta bi moglo biti ako bi Padma nestala. Međutim, ona nije osećala nikakvu zebnju. Obično je umela namirisati nevolju, i zato je sad poslala gospođu Gallagher nazad njenim zaduženjima; odlučivši da prođe dvorcem, sama. Padma nije volela boraviti unutra, ali iz nekog je razloga bila sigurna kako je ne mora tražiti napolju.
Zaista, ugledala ju je čim se uspela stepeništem do galerije. Bela joj je haljina mutno sijala pod umirućim svetlom večeri; i činilo se da igra. Vrtela se po podu od glatkih crvenih ploča, veselo pevušeći. Ona zausti da je pozove, međutim, tad shvati da Padma peva onu staru pesmu iz kraja koja joj, iz razumljivih razloga, nikad nije bila naročito omiljena. Dok je bila dete, u školi su joj se ponekad rugali pevajući tu pesmu; ali već je godinama nije čula.
Padma je pevala:
Morgana, Morgana, Crvena Morgana
Koliko voliš sina svog?
Morgana, Morgana, Crvena Morgana
Je li ti draži od brata tvog?…
Hladan talas iznenada joj zapljusne lice; kao kad iz tople sobe otvorite vrata na mrzlo decembarsko veče. Ali vazdušnu struju kao da je pokrenuo neko ko je protrčao pored nje, očešavši je se u prolazu jedva osetnije od slutnje i šapučući joj na uho reči koje nije uspela da razume… Nije razumela, ali je osetila, pouzdano kao što svoju ruku oseća svojom; da je u tom šapatu bilo ruganja i podsmeha; i poput groba mračnog gneva. Trepnula je, a kad se ponovo pribrala; to je prošlo. Svim se silama terajući da što pre zaboravi, viknula je:
-Padma!..
Devojka zastane i osvrne se; i onda veselo nasmije onim svojim golubijim smehom:
-Morgana, Morgana!.. Pevam pesmu o tebi, Morgana!..
-Da, draga, čujem. Hajdemo dole.
Padma joj pritrči.
-Bila sam ovde, i mislila na tebe, i onda sam smislila pesmu! Morgana, Morgana, Crvena Morgana!.. Ti si Crvena Morgana!..
Poput nestašnog deteta upirala je prstom u njenu kosu i smijala se. I protiv volje, znajući koliko je budalasto, ona se malo povređeno upita ko je pred Padmom pevao tu pesmu. Padma je iz cuga pamtila sve što se rimuje, i vi nikad niste mogli znati kad će i gde ponoviti ono što je čula. Ali, možda je neko baš s tim računao. Posluga je imala sopstveni smisao za šalu; i mada joj nikad ne bi palo na um da bude duhovita nauštrb lorda ili Padme; ona je bila mnogo bespomoćnija lovina. Neki su, kao i Fitzpatrick, smatrali kako je svoje gospodstvo (čuj, gospodstvo!..) unizila stupajući u službu lorda Muldoona; unuka čoveka koji je Reillyevima oduzeo sve što su imali; i ovo je možda bio grubi pučki način da joj daju do znanja šta misle. Sumnjala je da bi ljudi toliko uzdizali Reillyeve da su još uvek gospodari. Mnogo je ugodnije ukazivati poštovanje nekom ko s visoka nisko padne. Bilo je to snishodljivo i licemerno, i možda ništa drugo do gadni užitak u tuđoj patnji; ali i toliko karakteristično za ljudsku vrstu da se nije imalo smisla vređati.
Odmahnula je glavom s mnogo više pomirljivosti. Njen je gnev skakao naglo i do tavanice; ali mu je isto toliko trebalo i da se smiri. Rekla je sebi: to je samo glupa pesma. Sredi se.
I onda više nije o tom mislila.