Dvorac Muldoona nikao je, pre svega, iz osionog prkosa. On nije bio prvo stecište Muldoona u Irskoj; i dugo vremena niko nije ni pomišljao da će to postati. Međutim, kako je gradnja napredovala; i tadašnji, prvi lord Muldoon u ovom kraju, sve češće dolazio da posmatra radove i imanje; činilo se da se zaljubio. Ubrzo nakon što je dvorac, zamišljen pre svega da ide uz nos nabusitom stanovništvu u kraju koje je otvoreno preziralo uzurpatore; završen; deda današnjeg lorda odlučio je preseliti svoju porodicu i prvi dom Muldoona na severu prepustiti mlađem batu. Tako se dogodilo da prva rezidencija postane nasledno pravo bočne linije u porodici; a ova druga sedište. Muldooni sa severa nisu nosili titulu i uopšteno se uzimalo da su nižeg roda. Naslov je prenet na jug posle paljevine Emmeta Reillya i tako je ostalo sve do danas.
Mizantrop kakvim ga je bog dao, lord nije bio mnogo vezan za svoju rodbinu na severu, ali je održavao redovne kontakte i ponekad ih ugošćavao. Kako Padmu nije vodio sa sobom, izbegavao je uzvratne posete što je više mogao; međutim, u nekim je slučajevima to bilo neizvodivo. Kad je to jutro stigla u zamak, lord se upravo spremao na put. Sin njegovog najbližeg rođaka upravo je preminuo posle kraće bolesti, i valjalo je prisustvovati sahrani. Dok su hitre služavke iznosile njegove kofere iz sobe (lord nije podnosio lenjivce); rekao joj je:
-Pa, tako vas ostavljam na dužnosti, gospođice Reilly. Imate li kakav pozdrav da isporučite?
Oči su mu svetlucale. Lorda se smrt nikad nije mnogo doticala. Govorio je da svi umiremo i da oko tog nema potrebe dizati galamu. Ovaj je odlazak smatrao gnjavažom; i kao što nikakav događaj ne bi uspeo da utiče na njegovu satirsku prirodu i cinizam; zašto bi prokleta sahrana tamo nekog nećaka?… U mnogo čem je lord Muldoon bio nastran i blasfemičan; ali nikad u njemu nije primetila stvarnog zla. Istini za volju, činilo se da je lord veoma ceni, a i on je njoj bio simpatičan.
Rekla je:
-Bilo bi mi drago ako biste pozdravili gospodina Liama, sir. Ali pretpostavljam da mu u času očeve smrti nije do toga.
Lord je podigao obrve.
-Zašto, do vraga, ne bi? Mislite li da ga se više tiče ona nacifrana mrtva budala nego pozdrav ljupke mlade dame?
Blago crveneći zbog tih reči, ona se priseti kako lord nema nema nikakvog poštovanja spram pokojnika ukoliko ga nije poštovao za života – što je bio slučaj sada; i da se uvek podsmevao posmrtnim obredima i običajima. O pokojniku sve najlepše, bila je stvar na koju je obično urlao od smeha.
Otac gospodina Liama bio je –ah, neka joj bog oprosti! – upravo savršeno opisan rečima «nacifrana budala». Koliko je pamtila iz onog jednog do dva kratka susreta, sećala ga se kao pompeznog i sasvim budalastog snoba. Lord ga nije mogao očima videti, iako se radilo o sinu njegovog najbližeg rođaka; i nije imao ni najosnovnije samilosti za situaciju u kojoj je sada.
Kako mu nije odgovorila, dodao je lupeški:
-Hvala bogu što je Liam povukao na majku. Ona je jedna od vas, Irkinja.
-Vaša porodica nikad nije oskudevala u pameti, milorde.
-Veoma zahvaljujem. Razmenili smo komplimente, kako gospodi i dolikuje, i sad ćemo se razići sa sopstvenim skrivenim mislima.
Ne odolevši, ona mu reče glasom u kom je titrao smeh:
-Slabo verujem da vi imate kakvih skrivenih misli, sir.
-Je li zaista tako? Moj je razum na jeziku kao i uvek.
-Oh, ali i meni moj, takođe.
On reče suvo:
-Sigurno. Verovatno ste iz tog razloga Liama nazvali gospodinom.
-Mi smo stari poznanici, zaista, ali…
-Ali, šta? Sad ćete mi reći: prošlo je mnogo vremena; i: deca rastu… Koliko ima otkad je Liam zadnji put dolazio; tri godine? Pet?
-Tako nekako.
-Možda je vreme da se stara poznanstva obnove.
Namrštio se. Ona ljubazno reče:
-Oprostite, sir?
-Nećemo se praviti nevešti. Otkad je celoj grofoviji jasno kako se neću ženiti, poznato je da je Liam budući lord. Sad kad je onaj magarac, hvala ti bože, mrtav; Liam je odmah iza mene u redu. Pa, pretpostavljam da bi uskoro trebao doći ovamo i motriti da što pre odapnem.
-Ali, gospodine!..
-Ne zgražajte mi se tu, gospođice. Vi, kao Reilly, sasvim dobro znate da je prisustvo naslednika u takvim slučajevima obično veoma stimulativno.
-Pamtim da vam je Liam bio veoma privržen.
-On je svakako bistro derište. Muldooni ga se neće stideti – što nema nikakve veze s ovim što sam maločas govorio, naprotiv.
Collins, lordov lični sobar, stao je na prag.
-Auto je spreman, milorde.
-Vrlo dobro, Collinse.
Pružio je ruku i ona je prihvati.
-Do svidanija, gospođice Reilly. Poželite mi brz povratak i uragane na putu davežima.
-Ako baš insistirate, sir.
-Ne moram posebno naglašavati, ali očekujem da zateknem Padmu upravo onako kako sam je ostavio.
-Budite bez brige.
-Obično jesam, kad se tiče vas.
Onda je klimnuo i otišao.
Padma je rano legala (Padmu ste, u stvari, mogli staviti na spavanje u šest poslepodne ili u ponoć; kad god vam se prohte; njoj je bilo svejedno); a ona se želela vratiti kući pre nego sasvim omrkne. Kad je lord izbivao, boravila je u dvorcu od jutra do mraka. Iako je on gromoglasno najavljivao svoj veoma skori povratak; sumnjala je da čak i lord Muldoon može učiniti da gospodske sahrane traju iole kraće. Otkad je njegov auto zamakao za krivinu u prilaznoj aleji dvorca; osećala je čudno golicanje negde u stomaku; kao dete kom su obećali slatkiš na seoskom vašaru. Naime, svojim je rečima učinio da se ponovo priseti verovatno najugodnijih trenutaka u životu.
Padmu je prvi put srela već kao mlada devojka, međutim, njeno je poznanstvo s Muldoonima bilo, u stvari, mnogo starije.
Mizantrop kakvim ga je bog dao, lord nije bio mnogo vezan za svoju rodbinu na severu, ali je održavao redovne kontakte i ponekad ih ugošćavao. Kako Padmu nije vodio sa sobom, izbegavao je uzvratne posete što je više mogao; međutim, u nekim je slučajevima to bilo neizvodivo. Kad je to jutro stigla u zamak, lord se upravo spremao na put. Sin njegovog najbližeg rođaka upravo je preminuo posle kraće bolesti, i valjalo je prisustvovati sahrani. Dok su hitre služavke iznosile njegove kofere iz sobe (lord nije podnosio lenjivce); rekao joj je:
-Pa, tako vas ostavljam na dužnosti, gospođice Reilly. Imate li kakav pozdrav da isporučite?
Oči su mu svetlucale. Lorda se smrt nikad nije mnogo doticala. Govorio je da svi umiremo i da oko tog nema potrebe dizati galamu. Ovaj je odlazak smatrao gnjavažom; i kao što nikakav događaj ne bi uspeo da utiče na njegovu satirsku prirodu i cinizam; zašto bi prokleta sahrana tamo nekog nećaka?… U mnogo čem je lord Muldoon bio nastran i blasfemičan; ali nikad u njemu nije primetila stvarnog zla. Istini za volju, činilo se da je lord veoma ceni, a i on je njoj bio simpatičan.
Rekla je:
-Bilo bi mi drago ako biste pozdravili gospodina Liama, sir. Ali pretpostavljam da mu u času očeve smrti nije do toga.
Lord je podigao obrve.
-Zašto, do vraga, ne bi? Mislite li da ga se više tiče ona nacifrana mrtva budala nego pozdrav ljupke mlade dame?
Blago crveneći zbog tih reči, ona se priseti kako lord nema nema nikakvog poštovanja spram pokojnika ukoliko ga nije poštovao za života – što je bio slučaj sada; i da se uvek podsmevao posmrtnim obredima i običajima. O pokojniku sve najlepše, bila je stvar na koju je obično urlao od smeha.
Otac gospodina Liama bio je –ah, neka joj bog oprosti! – upravo savršeno opisan rečima «nacifrana budala». Koliko je pamtila iz onog jednog do dva kratka susreta, sećala ga se kao pompeznog i sasvim budalastog snoba. Lord ga nije mogao očima videti, iako se radilo o sinu njegovog najbližeg rođaka; i nije imao ni najosnovnije samilosti za situaciju u kojoj je sada.
Kako mu nije odgovorila, dodao je lupeški:
-Hvala bogu što je Liam povukao na majku. Ona je jedna od vas, Irkinja.
-Vaša porodica nikad nije oskudevala u pameti, milorde.
-Veoma zahvaljujem. Razmenili smo komplimente, kako gospodi i dolikuje, i sad ćemo se razići sa sopstvenim skrivenim mislima.
Ne odolevši, ona mu reče glasom u kom je titrao smeh:
-Slabo verujem da vi imate kakvih skrivenih misli, sir.
-Je li zaista tako? Moj je razum na jeziku kao i uvek.
-Oh, ali i meni moj, takođe.
On reče suvo:
-Sigurno. Verovatno ste iz tog razloga Liama nazvali gospodinom.
-Mi smo stari poznanici, zaista, ali…
-Ali, šta? Sad ćete mi reći: prošlo je mnogo vremena; i: deca rastu… Koliko ima otkad je Liam zadnji put dolazio; tri godine? Pet?
-Tako nekako.
-Možda je vreme da se stara poznanstva obnove.
Namrštio se. Ona ljubazno reče:
-Oprostite, sir?
-Nećemo se praviti nevešti. Otkad je celoj grofoviji jasno kako se neću ženiti, poznato je da je Liam budući lord. Sad kad je onaj magarac, hvala ti bože, mrtav; Liam je odmah iza mene u redu. Pa, pretpostavljam da bi uskoro trebao doći ovamo i motriti da što pre odapnem.
-Ali, gospodine!..
-Ne zgražajte mi se tu, gospođice. Vi, kao Reilly, sasvim dobro znate da je prisustvo naslednika u takvim slučajevima obično veoma stimulativno.
-Pamtim da vam je Liam bio veoma privržen.
-On je svakako bistro derište. Muldooni ga se neće stideti – što nema nikakve veze s ovim što sam maločas govorio, naprotiv.
Collins, lordov lični sobar, stao je na prag.
-Auto je spreman, milorde.
-Vrlo dobro, Collinse.
Pružio je ruku i ona je prihvati.
-Do svidanija, gospođice Reilly. Poželite mi brz povratak i uragane na putu davežima.
-Ako baš insistirate, sir.
-Ne moram posebno naglašavati, ali očekujem da zateknem Padmu upravo onako kako sam je ostavio.
-Budite bez brige.
-Obično jesam, kad se tiče vas.
Onda je klimnuo i otišao.
Padma je rano legala (Padmu ste, u stvari, mogli staviti na spavanje u šest poslepodne ili u ponoć; kad god vam se prohte; njoj je bilo svejedno); a ona se želela vratiti kući pre nego sasvim omrkne. Kad je lord izbivao, boravila je u dvorcu od jutra do mraka. Iako je on gromoglasno najavljivao svoj veoma skori povratak; sumnjala je da čak i lord Muldoon može učiniti da gospodske sahrane traju iole kraće. Otkad je njegov auto zamakao za krivinu u prilaznoj aleji dvorca; osećala je čudno golicanje negde u stomaku; kao dete kom su obećali slatkiš na seoskom vašaru. Naime, svojim je rečima učinio da se ponovo priseti verovatno najugodnijih trenutaka u životu.
Padmu je prvi put srela već kao mlada devojka, međutim, njeno je poznanstvo s Muldoonima bilo, u stvari, mnogo starije.