Prastara kuća stajala je na visoravni. Bila je toliko stara, da se po drevnosti mogla meriti jedino s porodicom u čijem je vlasništvu postojala već vekovima. Pre samo stotinu godina, sva okolna zemlja na milje daleko, zajedno s kućom, pripadala je Reillyevima. Porodični dom, Oak Manor, nalazio se ka severu, u prostranoj kotlini okruženoj šumom. Njegovi zabati ogledali su se u zelenoj vodi jezera poput kakve krune paganskih vladara na postanku sveta; a krovovi propinjali u nebo nadvišavajući stabla po kojima je dobio ime. Stari su ljudi govorili da Oak Manor nikada neće propasti. Nebrojene generacije njihovih dedova odrastale su u senci hladne i veličanstvene lepote doma Reillyevih; i svojoj su deci s genima prenosili svest o tome kako je on uvek postojao i uvek će biti. Danas u celoj grofoviji više nije bilo nikoga ko je još pamtio onu strašnu noć kad je Oak Manor izgoreo do temelja.
Bila je strašna oluja, jedna od onih koje dođu s čudnim vetrom s pučine. Danima se ranije osećala u vazduhu, i životinje su bile uznemirene a ljudi razdražljivi i svadljivi. Kad se najzad svalila na zemlju s besom moćnijim od gneva zaboravljenih bogova, do jutra se niko nije usudio da izađe iz kuće, iako su gromovi zapalili ceo jedan ćošak šume i nebrojene stogove opasno blizu selu. Jutro je došlo u savršenoj tišini kakva se može čuti samo posle velikih pogroma i pokolja. Starom Ashu grad je utukao ovce koje su, poplašene pred nevremenom, provalile iz obora; udovici Cavanaugh mahniti je vetar odneo krov s njene sirote straćare na kraju sela i u jednom su jarku pronašli lokalnu ludu i prosjaka, dobroćudnog, večito nasmijanog Svirača kog je grom ubio na mestu. Ali, najveći je šok izazvala vest da je Oak Manor spaljen do temelja.
Mesecima kasnije istina je isplivavala na površinu. Saznalo se da je gospodar Emmet pre nekako prokockao i zadnji deo imanja Reillyevih, zajedno s kućom. Gospodar Emmet nikad nije bio omiljen. Ljudi u kraju bili su starog kova, i nadasve verovali u poštenje, porodicu i Crkvu. Gospodar Emmet nije verovao ni u šta. Provodio je najveći deo godine u Londonu, pijančeći i kockajući se; mada mi nijedno od to dvoje nije baš polazilo za rukom. Prema legendi, te je noći potpalio vatru u Oak Manoru i potom prislonio čelo na cev svoje lovačke puške – ni dana prerano. Sutradan su trebali doći verovnici i preuzeti imanje koje je Reillyevima pripadalo još od srednjeg veka.
Ali ljudi ne bi uzeli za zlo gospodaru Emmetu ni dugove, ni prokockana drevna imanja; niti bi ga još i danas, nakon više od sto godina, pominjali s gnušanjem; da se iste noći kad je odlučio spaliti dom svojih predaka i presuditi grešnoj duši, u Oak Manoru nije nalazila i njegova nežna, bolno mlada supruga, i troje dece.
Odluka da se životom isplati neprikosnoveni kockarski dug časti, što se čestitih ljudi grofovije ticalo; bila je jedini pošten način da se tako nešto uradi. Međutim, niko nije mogao oprostiti gospodaru Emmetu što je taj dug umalo isplatio nevinom krvlju svoje žene i dece, od koje je najmlađe još bilo u povojima. Da li je bio do te mere iskvaren, da više uopšte nije mario; ili je naprosto posve izgubio pamet, i učinio to u nastupu slepog ludila; tajna je otišla u pakao s njim. Što se tiče lady Reilly, ona je bosonoga, u okrvavljenoj spavaćici, s dvoje dece u svojim slabim, lomljivim rukama i bebom koju je u kecelji nosila verna služavka; uspela pobeći iz ognjenog ždrela zveri baš pre nego se tavanica sručila u jaru. Prekonoć poharana, i sirotija od jadnog Svirača koji je sad posedovao celo carstvo nebesko; lady Reilly je otišla svojoj porodici u susednu grofoviju da kusa gorki hleb aristokratskih rođaka. Nije dugo ostala. Nekadašnja osamnaestogodišnja devojka koja je u venecijanskoj čipki došla u Oak Manor; dok joj se nekoliko stopa dugački, šećernobeli šlep vukao po crvenom tepihu prebačenom preko stepeništa u čast venčanja; s očima plavim kao različak i prozirnim rukama; te olujne noći nije izgubila samo svoj dom, muža i dostojanstvo. Uzela je svoju decu i otišla u posetu lordu Muldoonu, čoveku koji je sad bio vlasnik imanja Reillyevih; obavivši s njim razgovor koji nikad nije napustio debele zidove lordove radne sobe. Već sutradan se uselila u malu kuću na visoravni, s lordovim dopuštenjem. Odande više nigde nije otišla. Viđali su je veoma retko, u njenim strogim, do grla zakopčanim crnim udovičkim haljinama koje nije skinula do groba. Malom rentom nasleđenom od svoje visoko plemenite i siromašne majke u srodstvu s kraljevima; odgojila je decu na spartanski, ledeno čvrst način u kom nije bilo pesme, šale i dokolice; i onda zgasla, jedva sredovečna, ne dočekavši unuke.
Ali, otada su svi Reillyevi, nekadašnji gospodari, živeli na visoravni.
Bila je strašna oluja, jedna od onih koje dođu s čudnim vetrom s pučine. Danima se ranije osećala u vazduhu, i životinje su bile uznemirene a ljudi razdražljivi i svadljivi. Kad se najzad svalila na zemlju s besom moćnijim od gneva zaboravljenih bogova, do jutra se niko nije usudio da izađe iz kuće, iako su gromovi zapalili ceo jedan ćošak šume i nebrojene stogove opasno blizu selu. Jutro je došlo u savršenoj tišini kakva se može čuti samo posle velikih pogroma i pokolja. Starom Ashu grad je utukao ovce koje su, poplašene pred nevremenom, provalile iz obora; udovici Cavanaugh mahniti je vetar odneo krov s njene sirote straćare na kraju sela i u jednom su jarku pronašli lokalnu ludu i prosjaka, dobroćudnog, večito nasmijanog Svirača kog je grom ubio na mestu. Ali, najveći je šok izazvala vest da je Oak Manor spaljen do temelja.
Mesecima kasnije istina je isplivavala na površinu. Saznalo se da je gospodar Emmet pre nekako prokockao i zadnji deo imanja Reillyevih, zajedno s kućom. Gospodar Emmet nikad nije bio omiljen. Ljudi u kraju bili su starog kova, i nadasve verovali u poštenje, porodicu i Crkvu. Gospodar Emmet nije verovao ni u šta. Provodio je najveći deo godine u Londonu, pijančeći i kockajući se; mada mi nijedno od to dvoje nije baš polazilo za rukom. Prema legendi, te je noći potpalio vatru u Oak Manoru i potom prislonio čelo na cev svoje lovačke puške – ni dana prerano. Sutradan su trebali doći verovnici i preuzeti imanje koje je Reillyevima pripadalo još od srednjeg veka.
Ali ljudi ne bi uzeli za zlo gospodaru Emmetu ni dugove, ni prokockana drevna imanja; niti bi ga još i danas, nakon više od sto godina, pominjali s gnušanjem; da se iste noći kad je odlučio spaliti dom svojih predaka i presuditi grešnoj duši, u Oak Manoru nije nalazila i njegova nežna, bolno mlada supruga, i troje dece.
Odluka da se životom isplati neprikosnoveni kockarski dug časti, što se čestitih ljudi grofovije ticalo; bila je jedini pošten način da se tako nešto uradi. Međutim, niko nije mogao oprostiti gospodaru Emmetu što je taj dug umalo isplatio nevinom krvlju svoje žene i dece, od koje je najmlađe još bilo u povojima. Da li je bio do te mere iskvaren, da više uopšte nije mario; ili je naprosto posve izgubio pamet, i učinio to u nastupu slepog ludila; tajna je otišla u pakao s njim. Što se tiče lady Reilly, ona je bosonoga, u okrvavljenoj spavaćici, s dvoje dece u svojim slabim, lomljivim rukama i bebom koju je u kecelji nosila verna služavka; uspela pobeći iz ognjenog ždrela zveri baš pre nego se tavanica sručila u jaru. Prekonoć poharana, i sirotija od jadnog Svirača koji je sad posedovao celo carstvo nebesko; lady Reilly je otišla svojoj porodici u susednu grofoviju da kusa gorki hleb aristokratskih rođaka. Nije dugo ostala. Nekadašnja osamnaestogodišnja devojka koja je u venecijanskoj čipki došla u Oak Manor; dok joj se nekoliko stopa dugački, šećernobeli šlep vukao po crvenom tepihu prebačenom preko stepeništa u čast venčanja; s očima plavim kao različak i prozirnim rukama; te olujne noći nije izgubila samo svoj dom, muža i dostojanstvo. Uzela je svoju decu i otišla u posetu lordu Muldoonu, čoveku koji je sad bio vlasnik imanja Reillyevih; obavivši s njim razgovor koji nikad nije napustio debele zidove lordove radne sobe. Već sutradan se uselila u malu kuću na visoravni, s lordovim dopuštenjem. Odande više nigde nije otišla. Viđali su je veoma retko, u njenim strogim, do grla zakopčanim crnim udovičkim haljinama koje nije skinula do groba. Malom rentom nasleđenom od svoje visoko plemenite i siromašne majke u srodstvu s kraljevima; odgojila je decu na spartanski, ledeno čvrst način u kom nije bilo pesme, šale i dokolice; i onda zgasla, jedva sredovečna, ne dočekavši unuke.
Ali, otada su svi Reillyevi, nekadašnji gospodari, živeli na visoravni.