Pošto kasnim sa Prokopijevim izveštajem o Slovenima, a dobio sam molbu privatnom porukom da navedem neki citat Iz Tajne istorije u kome Prokopije opisuje Justinijanovu ženu Teodoru kao bludnici evo navešću jedan citat. Ovde takodje možete videti da Prokopije pomalo preteruje, posebno molim one koji su uključeni u raspravu o Slovenima u izvorima zvanične istoriografije da obrate pažnju na to, jer je to značajno za raspravu o Prokopijevoj ličnosti, o kojoj ćemo takođe voditi raspravu kad objavim tekst.
Dakle:
“…….Sa svojim ljubavnicima je orgijala i izazivala njihovu pohotu uvek pronalazeći nove načine polnog opštenja. Tako joj je uvek uspevalo da pridobije razuzdane ljude. Ona čak nije smatrala potrbnim da to čeka da urade ljudi sa kojima je bila nego je naprotiv sama razuzdanim šalama i grubim pokretima kukova izazivala sve prolaznike, naročito ako su to bili golobradi mladići. Zaista, gori rob strasti u svim oblicima se nikad nije rodio. Često je odlazila na zajedničke ručkove sa deset ili više veoma snažnih mladića, koji su se kurvali s njom; ona je ležala sa svima čitavu noć, a kad bi svi klonuli i više nisu mogli da vrše taj posao, odlazila bi njihovim slugama kojih je bilo oko tridesetak i sa svakim od njih spavala, ali se nikako nije mogla zasititi u bludu.
Jednom prilikom je ušla u kuću jednog od uglednih ljudi za vreme gozbe. Kako pričaju, ona se pred svima popela na onaj deo sofe na kojoj su uzvanici ležali, gde se nalaze njihove noge, podigla je pred svima haljinu, ne oklevajući da pokaže svoju razuzdanost. i mada je uvek radila na sva tri “otvora“ ona je prebacivala prirodi što joj nije podarila I dublje rupe na grudima, kako bi mogla da izmisli neki novi način i da na ovom mestu polno uživa. I mada je više puta ostala trudna uvek je pronalazila i izmišljala neki način kako da izvrši pobačaj……..“
________________________________
Razmislio sam malo, pa resio da ovde dodam detalje iz Prokopijevog zivota koje sam spremio za temu Sloveni u zvanicnoj istoriografiji.
1. Ko je bio Prokopije?
Osnovne podatke od njegovom životu saznajemo upravo iz njegovih knjiga, gde jasno piše o sebi kao bliskom Velizarovom saradniku. Dodatne podatke o njemu saznajemo i iz dela njegovih mladjih savremenika: Evagrija, Agatija Miranejskog, Jovana Epifanijskog, Menandra Protektora i Teofilakta Simokate koji potvrdjuju da je on autor pomenutog dela.
Palestinska Cezareja, poznati lučki grad u istočnom Sredozemlju, sredina u kojoj su se helenski uticaji preplitali sa istočnim, rodno je mesto Prokopijevo. Smatra se da je rođen na kraju V ili na početku VI veka, negde izmedju 490. i 507. godine, u uglednoj i imućnoj porodici. U mladosti je stekao sjajno svestrano obrazovanje, u samoj Cezareji i kasnije u poznatoj retoričkoj školi u Gazi. Pored grčkog i latinskog, odlično je poznavao i sirijski, persijski, gotski, hebrejski i jermenski jezik.
Karijeru je započeo kao advokat, ali je već 527. godine postao sekretar vizantijskog vojskovođe Velizara, što je bilo presudanog značaja za njegovu životnu sudbinu. Kao član štaba velikog vojskovođe, bio je gotovo na svim bojištima kako na Istoku tako i na Zapadu, imajući uvid u najpoverljivije dokumente i posmatrajući izbliza mnoge istorijske događaje. Sve te događaje zabeležio je u svom delu De Bellis.
Istorija ratova (De Bellis), svakako je njegov najznačajniji spis. Ovo delo ne svodi se samo na suvoparno ređanje događaja, već je protkana obiljem podataka iz etnografije, demografije i kulture rane Vizantije kao i sveta koji je okruživao. Glavni junak ovog dela nije Justinijan I, već Velizar, čuveni Justinijanov vojskovođa i predvodnih svih velikih ratova vođenih u Justinijanovo doba. Delo je podeljeno u osam knjiga (poglavlja), međutim tu podelu nije izvršio sam Prokopije, već je podela izvršena veštački u XII veku.
Kako je na neki način bio dvorski istoričar, da bi sačuvao glavu na ramenima, morao je da u delu De Bellis veliča Velizara i njegovu ženu Antoninu, kao i Justinijana i Teodoru, iako nije imao baš sjajno mišljenje o njima, posebno o Teodori i Antonini. Međutim i pored toga, prilikom pažljivog čitanja ovog dela može se videti da je u pojedinim rečenicama vrlo suzdržanim, uspeo da ubaci po neku oštriju primedbu na račun Justinijana i Teodore. Medjutim, i pored toga u njemu je tinjala želja da prikaže mračnu stranu ovih ličnosti, što se na kraju i usudio da uradi. Napisao je drugo delo poznato pod nazivom Historia Arcana (Tajna Istorija) gde se obrušio na Velizara i Justinijana, a posebno na njihove žene Antoninu i Teodoru. Uz istinoljubivost i mržnja je naterala Prokopija da napiše ovo delo, pa stoga nije ni čudo što na nekim mestima ima popriličnog preterivanja, a možda i prećutkivanja.
Treće njegov delo De Aedificiis (O građevinama), u kome veliča graditeljsku delatnost Justinijana.
Zbog ovakvih drastičnih razlika prikazivanja Justinijana u svojim delima, razvila se polemika o Prokopijevoj ličnosti. Ta mišljenja su vrlo oprečna: dok neki istraživači smatraju da se zalagao za istinu ali je ipak morao da čuva glavu, drugi smatraju da je bio dvoličan i prevrtljiv, a treći idu u drugu krajnost smatrrajući da je bio podvojena ličnost. Ja lično, nisam toliko drastičan, ali iskreno ne mogu da se odlučim kom mišljenju da se priklonim.Nekako u svakom od njih kao da ima pomalo istine, što ćete uostalom videti u onome što piše o Slovenima. Mnoge stvari, na izgled banalne, govore da nije baš bio načisto sa sobom. Recimo, prezire sujeverje, a sam je više nego sujeveran. Nisam psiholog, pa se ne bih upuštao u nekakvu moju analizu njegove ličnost, ali smatram da nije loše da se neki psiholog upusti malo u proučavanje njegovih dela i iz toga izvuče jednu podrobnu analizu Prkopijeve ličnosti. To bi verovatno dosta pomoglo istoričarima.
NAPOMENA: Sva ova dela (De Bellis, Historia Arcana i De Aedificiis) u originalu pisana su na starogrčkom jeziku, ali je latinski prevod doveo do njihove afirmacije, jer je latinski jezik mnogo više bio zastupljen u srednjovekovnoj Evropi.
Dakle:
“…….Sa svojim ljubavnicima je orgijala i izazivala njihovu pohotu uvek pronalazeći nove načine polnog opštenja. Tako joj je uvek uspevalo da pridobije razuzdane ljude. Ona čak nije smatrala potrbnim da to čeka da urade ljudi sa kojima je bila nego je naprotiv sama razuzdanim šalama i grubim pokretima kukova izazivala sve prolaznike, naročito ako su to bili golobradi mladići. Zaista, gori rob strasti u svim oblicima se nikad nije rodio. Često je odlazila na zajedničke ručkove sa deset ili više veoma snažnih mladića, koji su se kurvali s njom; ona je ležala sa svima čitavu noć, a kad bi svi klonuli i više nisu mogli da vrše taj posao, odlazila bi njihovim slugama kojih je bilo oko tridesetak i sa svakim od njih spavala, ali se nikako nije mogla zasititi u bludu.
Jednom prilikom je ušla u kuću jednog od uglednih ljudi za vreme gozbe. Kako pričaju, ona se pred svima popela na onaj deo sofe na kojoj su uzvanici ležali, gde se nalaze njihove noge, podigla je pred svima haljinu, ne oklevajući da pokaže svoju razuzdanost. i mada je uvek radila na sva tri “otvora“ ona je prebacivala prirodi što joj nije podarila I dublje rupe na grudima, kako bi mogla da izmisli neki novi način i da na ovom mestu polno uživa. I mada je više puta ostala trudna uvek je pronalazila i izmišljala neki način kako da izvrši pobačaj……..“
________________________________
Razmislio sam malo, pa resio da ovde dodam detalje iz Prokopijevog zivota koje sam spremio za temu Sloveni u zvanicnoj istoriografiji.
1. Ko je bio Prokopije?
Osnovne podatke od njegovom životu saznajemo upravo iz njegovih knjiga, gde jasno piše o sebi kao bliskom Velizarovom saradniku. Dodatne podatke o njemu saznajemo i iz dela njegovih mladjih savremenika: Evagrija, Agatija Miranejskog, Jovana Epifanijskog, Menandra Protektora i Teofilakta Simokate koji potvrdjuju da je on autor pomenutog dela.
Palestinska Cezareja, poznati lučki grad u istočnom Sredozemlju, sredina u kojoj su se helenski uticaji preplitali sa istočnim, rodno je mesto Prokopijevo. Smatra se da je rođen na kraju V ili na početku VI veka, negde izmedju 490. i 507. godine, u uglednoj i imućnoj porodici. U mladosti je stekao sjajno svestrano obrazovanje, u samoj Cezareji i kasnije u poznatoj retoričkoj školi u Gazi. Pored grčkog i latinskog, odlično je poznavao i sirijski, persijski, gotski, hebrejski i jermenski jezik.
Karijeru je započeo kao advokat, ali je već 527. godine postao sekretar vizantijskog vojskovođe Velizara, što je bilo presudanog značaja za njegovu životnu sudbinu. Kao član štaba velikog vojskovođe, bio je gotovo na svim bojištima kako na Istoku tako i na Zapadu, imajući uvid u najpoverljivije dokumente i posmatrajući izbliza mnoge istorijske događaje. Sve te događaje zabeležio je u svom delu De Bellis.
Istorija ratova (De Bellis), svakako je njegov najznačajniji spis. Ovo delo ne svodi se samo na suvoparno ređanje događaja, već je protkana obiljem podataka iz etnografije, demografije i kulture rane Vizantije kao i sveta koji je okruživao. Glavni junak ovog dela nije Justinijan I, već Velizar, čuveni Justinijanov vojskovođa i predvodnih svih velikih ratova vođenih u Justinijanovo doba. Delo je podeljeno u osam knjiga (poglavlja), međutim tu podelu nije izvršio sam Prokopije, već je podela izvršena veštački u XII veku.
Kako je na neki način bio dvorski istoričar, da bi sačuvao glavu na ramenima, morao je da u delu De Bellis veliča Velizara i njegovu ženu Antoninu, kao i Justinijana i Teodoru, iako nije imao baš sjajno mišljenje o njima, posebno o Teodori i Antonini. Međutim i pored toga, prilikom pažljivog čitanja ovog dela može se videti da je u pojedinim rečenicama vrlo suzdržanim, uspeo da ubaci po neku oštriju primedbu na račun Justinijana i Teodore. Medjutim, i pored toga u njemu je tinjala želja da prikaže mračnu stranu ovih ličnosti, što se na kraju i usudio da uradi. Napisao je drugo delo poznato pod nazivom Historia Arcana (Tajna Istorija) gde se obrušio na Velizara i Justinijana, a posebno na njihove žene Antoninu i Teodoru. Uz istinoljubivost i mržnja je naterala Prokopija da napiše ovo delo, pa stoga nije ni čudo što na nekim mestima ima popriličnog preterivanja, a možda i prećutkivanja.
Treće njegov delo De Aedificiis (O građevinama), u kome veliča graditeljsku delatnost Justinijana.
Zbog ovakvih drastičnih razlika prikazivanja Justinijana u svojim delima, razvila se polemika o Prokopijevoj ličnosti. Ta mišljenja su vrlo oprečna: dok neki istraživači smatraju da se zalagao za istinu ali je ipak morao da čuva glavu, drugi smatraju da je bio dvoličan i prevrtljiv, a treći idu u drugu krajnost smatrrajući da je bio podvojena ličnost. Ja lično, nisam toliko drastičan, ali iskreno ne mogu da se odlučim kom mišljenju da se priklonim.Nekako u svakom od njih kao da ima pomalo istine, što ćete uostalom videti u onome što piše o Slovenima. Mnoge stvari, na izgled banalne, govore da nije baš bio načisto sa sobom. Recimo, prezire sujeverje, a sam je više nego sujeveran. Nisam psiholog, pa se ne bih upuštao u nekakvu moju analizu njegove ličnost, ali smatram da nije loše da se neki psiholog upusti malo u proučavanje njegovih dela i iz toga izvuče jednu podrobnu analizu Prkopijeve ličnosti. To bi verovatno dosta pomoglo istoričarima.
NAPOMENA: Sva ova dela (De Bellis, Historia Arcana i De Aedificiis) u originalu pisana su na starogrčkom jeziku, ali je latinski prevod doveo do njihove afirmacije, jer je latinski jezik mnogo više bio zastupljen u srednjovekovnoj Evropi.