To je zato što hoću da zvučim stručno, kao taj trener.
Ne vidim kako je moguće pojednostaviti, a ne banalizovati.
Kad svedeš problem na jednog čoveka, kad ne gledaš statistički, tu se zapetljaš.
Ako iole ozbiljnije gledaš na stvar.
Nije svako samoubistvo doticanje nekog praga tolerancije na životne probleme, ima dosta faktora.
Poređao sam tvoj misaoni niz jedan ispod drugog, da bude očigledniji.
Napolju besni vetar, šiba, fijuče, i u njegovom huku kao da se čuje pretnja: "(Hu)uzmite se na um!"
Nema banalizacije u onome što sam rekao u postu sa čijim navodima se nisi složila (a onda si ovaj svoj post završila gotovo istim rečima).
Statistika se bavi brojem samoubistava, ali ne može se preko brojeva doći do huka u (dušama i) glavama pojedinaca.
Kad bi bilo moguće razotkriti mozgove kao što se sa poznatih predmeta podiže poklopac, našlo bi se da u glavi matematičarevoj kipte brojevi,
u glavi zaljubljene žene krije slika voljenog, u bludnikovoj glavi roje razvratne slike a u glavi dramskog pisca deklamuju i igraju glavni i sporedni likovi, i zaplet.
(u lobanjama ovdašnjih (ne)srećnih ljudi našao bi čovek samo bezbroj neplaćenih računa, i to računa svih oblika i veličina, koji po njima plivaju kao masnoća po supi)
Ima nas i velikih i malih, bogatih i siromašnih, veselih i sumornih, zdravih i bolesnih, sklonih razvratu i porocima, ima nas za sve boje, mirise i ukuse.
Kada zapadne u teže probleme, koji mu se nakon kraćeg ili dužeg zlopaćenja učine nerešivi, ne postoji čovek koji bar jednom u životu nije pomislio na samoubistvo, kao moguću opciju "izlaska".
A da li će je izabrati kao konačnu, to već zavisi od niza faktora.
Da li si sigurna da ti je dovoljno jasan pojam "prag tolerancije", koji si upotrebila? Pojednostavljeno rečeno, prag tolerancije je donja crta, nema dalje nikakvog niza, nema ničega.
Budi ljubazna i obrazloži svoju tvrdnju da "Nije svako samoubistvo doticanje nekog praga tolerancije na životne probleme, ima dosta faktora".