Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Dobro veče!
Na konkurs je stiglo ŠEST (6) priča.
Neki su obećavali ... i uludo nas radovali.
Pošto gledam film, neću vas mnogo daviti, nego:
glasaćete po principu 3, 2, 1, do srede, 24. januara, do 20h.
Volela bih da obrazlažete glasove koje ćete dati.
Krećemo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
IZDALA SAM SAMU SEBE
Stavila je novcanicu od 20 evra na sank.
-Hocete mi uciniti malu uslugu.
Devojka za sankom pogleda u novac pa u nepoznatu:
-Zavisi sta.Male usluge mogu imati veliku cenu.
-Samo jedan telefonski poziv.
Devojka podize levu obrvu i zagleda se u neznankine zuckaste oci.
-I sta treba da kazem,zapita stavljajuci novcanicu u dzep od pantalona.
-Da okrenete ovaj broj i kazete osobi koji se javi da ima paket ostavljan kod vas i da mora licno da ga preuzme i to odmah jer vam se zavrsava smena.Pogledala je na svoj rucni sat pa u devojku.
-Zavrsava se,zar ne.?
- Da, za pola sata,izgovori devojka uzimajuci slusalicu u ruke.
-Hvala,rece plavokosa i odseta laganim korakom do separea ostavljajuci za sobom miris parfema i zvuk visokih potpetica.
Dok je devojka za sankom izgovarala tekst u slusalicu posmatrala je nepoznatu koja je sedela skoro sklupcana u fotelji, napeta i nekako uplasena.Spusti slusalicu i pridje.
-U redu je,stize da desetak minuta.
Pogled joj je privukao jedva vidljiv trzaj neznankine ruke.
-Hocete nesto da popijete?
-Ne,rece nepoznata.Ustvari,zaustavi devojku sa sanka.Donesite mi casu vode,obicne
Izgovori ociju prikovanih za vrata kafea.Voda joj je bila potrebna.Usta su joj bila suva,ruke drhtale a u sebi je osecala toplinu koja je rasla iz utrobe na gore prema grlu.Samo pre sat vremena kada je krenula bila je smirena i ubedjena da ce prilicno hladno sve ovo podneti.A vidi je sada.Jos samo da zaplace i melodrama je na delu.Hoce li joj dati vremena da mu objasni, da su ljutnja, glupost i zagriznost, izvori najtezeg greha.Da mu kaze da joj je zao, i da nije izdala samu sebe dosavsi danas ovde? Ili jeste ? Bila su pitanja koja su bljeskala u njenoj glavi.
Nervozno je prolazila rukama kroz kosu.Bilo joj je toplo.Otkopcala je kratku crnu koznu jaknu,namestila kragnu ,prelazila dlanom preko suknje cisteci nevidljive tragove. Prinela je casu usnama i umalo nije prosula vodu iz nje, videvsi ga da ulazi.Skoro da je upao u kafe zureci, kako je uvek radio.Spustila je casu posmatrajuci ga hipnotisano dok je prilazio sanku i devojci koja je brisala case.Nije se puno promenio.I dalje je bio lep muskarac.Kada mu devojka pokaza glavom prema mestu gde je sedela,okrenuo se i osmeh je zamenila neverica.Gledali su se par trenutaka mozda i vise.Nije znala koliko,niti je imala vremena bilo sta da shvati, osim da joj je prilazio.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
IZDAJA
Sve se to samo drugima događa...Kako da ne! Događa se i nama!
Samo retorički je Sebastijan o tom egzistencijalnom paradoksu znao,ali iz iskustva drugih...Koje njega nije pogađalo...Vrlo inteligentno zapažanje te opservacije je da kancer može svakom da se desi!Svakom? Pa ,da...Ali nikako se to ne odnosi na onog ko tako uopšteno to pomisli,pa uz to čvrsto privezan za logiku kao neku brodicu nepotopivu koja je u stanju svim,pa i onim najnemirnijim, morimada plovi bezbedno i po svom nahođenju
Sve je teklo kao na filmu i momaštvo i ženidba i deca i kučenje s njegovom dragom i...I taman se rodilo prvo unuče i nadenuo joj ime Atina, što mu bila želja od mladosti da svom detetu to ime nadene (ali je trojicu sinova i supruga rekla da nije zećica i da neće više...) kad se ono opšte praviloosovilo na njega! I to ni manje ni više, nego pravi ujed smrti:kancer pankreasa i to na "glavi" tog organa koji ima najneveseliju prognozu od svih kancera...
Predložili mu eminentni lekari i hemoterapiju i radiološku i sve po redu, ali prognoze nikakve...Od šest meseci do godine! I manje, ako izostanu sve terapije...
Do tad , sasvim vedra porodica , koja počela lepo da se širi se snuždila i otkazala sve proslave,praznovanja,rođendane i slično, mada je on insistirao da se ne odustaje od dotadašnjih praznovanja i svetkovina, jednostavno to nije nekako išlo...Ipak je on bio epicentar,ne samo porodice već i familije...Ljubimac svih čak i kad je zagazio u treće doba.Posebno svoje supruge s kojom se voleo kako to samo "večno zaljubljeni" mogu...Da,ali nema večno...
Iako lekarka,supruga,nakon svih pregleda i mišljenja i dijagnoza kolega,okrenula se alternativnoj medicini...Našle su,one njene koleginice, nekog travara na Goču i vamte namte,hajde Sebastijane kod njega! Natalija je vozila, a on se borio s usputnim mučninama i par puta je povračao u trećoj traci autoputa prema jugu...
Usput je i zaspao...Usnio je fantastićan san!
Peo se uz neku vrlet,u početku jedva hodajući ,ali kako je napredovao,tako sve lakše i lakše,tako da je ugledavši neki manastir i crkvu,pola izgrađenu,a pola u strmini kamenite planine,skoro potrčao,lakih nogu i lakoga daha...Ispred crkve klupa,grubo istesana i on seo na nju,više da gleda tu lepu građevinu koja kao da je srasla s planinom,nego da se odmori...
Sedeo je tu na toj klupi podugo i dremež ga počela osvajati kad pored sebe ugleda na klupi starcau beloj mantiji,za razliku od monaha koje je povremeno ugledao,a koji su bili u crnom...Starac je ,začudo bio glatkog neizboranog,skoro mladalačkog lica,onižeg stasa,ali bele bradice koja je govorila o njegovom ozbiljnom životnom dobu.
-Šta te ,čoveče,dovodi ovamo u brda naša...?
Šta da mu odgovori, pitao se Sebastijan? Jedva se setio da je on, ustvari, bolestan i da se obreo ispod tog manastira i te crkve iz nevezanog-ni sam nije znao kako...Pomislio je da valjda zbog te bolesti...?
-Zbog bolesti sam došao,gospodine...Možda mi pomogne da se pomolim ovde...
-Svakako,svakako...A jesi li vernik? Ideš li u crkvu?Slaviš li slavu?
-Jesam i slavim Sv,Jovana Krstitelja...
-I koliko puta si prošle godine bio u crkvi?
-Za Uskrs i Božić,a i kad smo donirali za gradnju...
.Donator si?
-Koliko se moglo,bio je skroman...
-Dobro,dobro...Idi ognjištu svom,s tobom će biti sve u redu...
To ga i probudilo i on sav srećan ispriča san svojoj voljenoj dok se automobil s mukom peo po
serpentinama Goča ka jednom zaseoku u povelikom useku...Usput je supruga spustila staklo i pitala jednog seljaka koji je gurao bicikl uzbrdo,gde je kuća tog travara...Pokazao je jednu spratnu kućuopkoljenu kovanom ogradom...Oko kuće su bile skele i majstori su oblepljivali kuću stiroporom...Parkirala je ispred i krenuli su ka kapiji...Majstor sa skele je viknuo gazdu kad ih je ugledao i iza zgrade mu se odazvao visoki muški glas.Ubrzo je iza čoška zgrade iskrsao omanji i vižljastisredovečni čovek pravog i vitalnog držanja...
Sebastijan se lecnu! Isti onaj kog je sanjao!
-Kojim dobrom?
-Došli smo po preporuci moje prijateljice iz...Objasnila je Natalija...
Nešto vam je suprug bled...Ali dođite ovamo,sad ću ja...
Uveo ih je u veliko predsoblje u kom su bili sto,tri fotelje i jedan trosed...
-Sačekajte malo ovde...A gospodin slobodno neka prilegne,sad ću ja ,samo da majstorima dam uputstva šta sve treba da urade i evo mene...
Seli su na fotelje, ali supruga je insistirala da se opruži na trosedu ,jer je i ona videla da Sebastijanu put nije baš prijao...Prilegao je , bez protivljenja...Kad ga dremež ponovo zahvatio,ušao je taj omanji čovek s belom bradicom,opet u beloj mantiji i seo nasuprot Natalije.
-Kažite gospođo šta je s gospodinom,očigledno ste zbog njega ovde...
Doktorica Natalija je izvadila svežanj papira iz torbe i dala ih travaru s belom bradicom koji ih je uzeo i počeo čitati...Vrteo je glavom i konačno rekao:
-Gospođo...Na vašu, ali i moju žalost, došli ste prekasno,a i ono šta bih ja mogao pomoći se pokazalo kao veoma malo i jedva u nekom procentu delotvorno...
Glas travara s belom bradicom je polako nestajao u snu Sebastijana,nekako se raspršivao i on pokuša da otvori oči i da izusti reč "Izdaja!",ali kapci su bivali sve teži i sve se nekako udaljavalo...
Majstori na velikoj kući na Goču su tog podneva iz kuće čuli vrisak i lelek žene! Prekrstili su se i nastavili s radom na fasadi...
Na konkurs je stiglo ŠEST (6) priča.
Neki su obećavali ... i uludo nas radovali.
Pošto gledam film, neću vas mnogo daviti, nego:
glasaćete po principu 3, 2, 1, do srede, 24. januara, do 20h.
Volela bih da obrazlažete glasove koje ćete dati.
Krećemo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
IZDALA SAM SAMU SEBE
Stavila je novcanicu od 20 evra na sank.
-Hocete mi uciniti malu uslugu.
Devojka za sankom pogleda u novac pa u nepoznatu:
-Zavisi sta.Male usluge mogu imati veliku cenu.
-Samo jedan telefonski poziv.
Devojka podize levu obrvu i zagleda se u neznankine zuckaste oci.
-I sta treba da kazem,zapita stavljajuci novcanicu u dzep od pantalona.
-Da okrenete ovaj broj i kazete osobi koji se javi da ima paket ostavljan kod vas i da mora licno da ga preuzme i to odmah jer vam se zavrsava smena.Pogledala je na svoj rucni sat pa u devojku.
-Zavrsava se,zar ne.?
- Da, za pola sata,izgovori devojka uzimajuci slusalicu u ruke.
-Hvala,rece plavokosa i odseta laganim korakom do separea ostavljajuci za sobom miris parfema i zvuk visokih potpetica.
Dok je devojka za sankom izgovarala tekst u slusalicu posmatrala je nepoznatu koja je sedela skoro sklupcana u fotelji, napeta i nekako uplasena.Spusti slusalicu i pridje.
-U redu je,stize da desetak minuta.
Pogled joj je privukao jedva vidljiv trzaj neznankine ruke.
-Hocete nesto da popijete?
-Ne,rece nepoznata.Ustvari,zaustavi devojku sa sanka.Donesite mi casu vode,obicne
Izgovori ociju prikovanih za vrata kafea.Voda joj je bila potrebna.Usta su joj bila suva,ruke drhtale a u sebi je osecala toplinu koja je rasla iz utrobe na gore prema grlu.Samo pre sat vremena kada je krenula bila je smirena i ubedjena da ce prilicno hladno sve ovo podneti.A vidi je sada.Jos samo da zaplace i melodrama je na delu.Hoce li joj dati vremena da mu objasni, da su ljutnja, glupost i zagriznost, izvori najtezeg greha.Da mu kaze da joj je zao, i da nije izdala samu sebe dosavsi danas ovde? Ili jeste ? Bila su pitanja koja su bljeskala u njenoj glavi.
Nervozno je prolazila rukama kroz kosu.Bilo joj je toplo.Otkopcala je kratku crnu koznu jaknu,namestila kragnu ,prelazila dlanom preko suknje cisteci nevidljive tragove. Prinela je casu usnama i umalo nije prosula vodu iz nje, videvsi ga da ulazi.Skoro da je upao u kafe zureci, kako je uvek radio.Spustila je casu posmatrajuci ga hipnotisano dok je prilazio sanku i devojci koja je brisala case.Nije se puno promenio.I dalje je bio lep muskarac.Kada mu devojka pokaza glavom prema mestu gde je sedela,okrenuo se i osmeh je zamenila neverica.Gledali su se par trenutaka mozda i vise.Nije znala koliko,niti je imala vremena bilo sta da shvati, osim da joj je prilazio.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
IZDAJA
Sve se to samo drugima događa...Kako da ne! Događa se i nama!
Samo retorički je Sebastijan o tom egzistencijalnom paradoksu znao,ali iz iskustva drugih...Koje njega nije pogađalo...Vrlo inteligentno zapažanje te opservacije je da kancer može svakom da se desi!Svakom? Pa ,da...Ali nikako se to ne odnosi na onog ko tako uopšteno to pomisli,pa uz to čvrsto privezan za logiku kao neku brodicu nepotopivu koja je u stanju svim,pa i onim najnemirnijim, morimada plovi bezbedno i po svom nahođenju
Sve je teklo kao na filmu i momaštvo i ženidba i deca i kučenje s njegovom dragom i...I taman se rodilo prvo unuče i nadenuo joj ime Atina, što mu bila želja od mladosti da svom detetu to ime nadene (ali je trojicu sinova i supruga rekla da nije zećica i da neće više...) kad se ono opšte praviloosovilo na njega! I to ni manje ni više, nego pravi ujed smrti:kancer pankreasa i to na "glavi" tog organa koji ima najneveseliju prognozu od svih kancera...
Predložili mu eminentni lekari i hemoterapiju i radiološku i sve po redu, ali prognoze nikakve...Od šest meseci do godine! I manje, ako izostanu sve terapije...
Do tad , sasvim vedra porodica , koja počela lepo da se širi se snuždila i otkazala sve proslave,praznovanja,rođendane i slično, mada je on insistirao da se ne odustaje od dotadašnjih praznovanja i svetkovina, jednostavno to nije nekako išlo...Ipak je on bio epicentar,ne samo porodice već i familije...Ljubimac svih čak i kad je zagazio u treće doba.Posebno svoje supruge s kojom se voleo kako to samo "večno zaljubljeni" mogu...Da,ali nema večno...
Iako lekarka,supruga,nakon svih pregleda i mišljenja i dijagnoza kolega,okrenula se alternativnoj medicini...Našle su,one njene koleginice, nekog travara na Goču i vamte namte,hajde Sebastijane kod njega! Natalija je vozila, a on se borio s usputnim mučninama i par puta je povračao u trećoj traci autoputa prema jugu...
Usput je i zaspao...Usnio je fantastićan san!
Peo se uz neku vrlet,u početku jedva hodajući ,ali kako je napredovao,tako sve lakše i lakše,tako da je ugledavši neki manastir i crkvu,pola izgrađenu,a pola u strmini kamenite planine,skoro potrčao,lakih nogu i lakoga daha...Ispred crkve klupa,grubo istesana i on seo na nju,više da gleda tu lepu građevinu koja kao da je srasla s planinom,nego da se odmori...
Sedeo je tu na toj klupi podugo i dremež ga počela osvajati kad pored sebe ugleda na klupi starcau beloj mantiji,za razliku od monaha koje je povremeno ugledao,a koji su bili u crnom...Starac je ,začudo bio glatkog neizboranog,skoro mladalačkog lica,onižeg stasa,ali bele bradice koja je govorila o njegovom ozbiljnom životnom dobu.
-Šta te ,čoveče,dovodi ovamo u brda naša...?
Šta da mu odgovori, pitao se Sebastijan? Jedva se setio da je on, ustvari, bolestan i da se obreo ispod tog manastira i te crkve iz nevezanog-ni sam nije znao kako...Pomislio je da valjda zbog te bolesti...?
-Zbog bolesti sam došao,gospodine...Možda mi pomogne da se pomolim ovde...
-Svakako,svakako...A jesi li vernik? Ideš li u crkvu?Slaviš li slavu?
-Jesam i slavim Sv,Jovana Krstitelja...
-I koliko puta si prošle godine bio u crkvi?
-Za Uskrs i Božić,a i kad smo donirali za gradnju...
.Donator si?
-Koliko se moglo,bio je skroman...
-Dobro,dobro...Idi ognjištu svom,s tobom će biti sve u redu...
To ga i probudilo i on sav srećan ispriča san svojoj voljenoj dok se automobil s mukom peo po
serpentinama Goča ka jednom zaseoku u povelikom useku...Usput je supruga spustila staklo i pitala jednog seljaka koji je gurao bicikl uzbrdo,gde je kuća tog travara...Pokazao je jednu spratnu kućuopkoljenu kovanom ogradom...Oko kuće su bile skele i majstori su oblepljivali kuću stiroporom...Parkirala je ispred i krenuli su ka kapiji...Majstor sa skele je viknuo gazdu kad ih je ugledao i iza zgrade mu se odazvao visoki muški glas.Ubrzo je iza čoška zgrade iskrsao omanji i vižljastisredovečni čovek pravog i vitalnog držanja...
Sebastijan se lecnu! Isti onaj kog je sanjao!
-Kojim dobrom?
-Došli smo po preporuci moje prijateljice iz...Objasnila je Natalija...
Nešto vam je suprug bled...Ali dođite ovamo,sad ću ja...
Uveo ih je u veliko predsoblje u kom su bili sto,tri fotelje i jedan trosed...
-Sačekajte malo ovde...A gospodin slobodno neka prilegne,sad ću ja ,samo da majstorima dam uputstva šta sve treba da urade i evo mene...
Seli su na fotelje, ali supruga je insistirala da se opruži na trosedu ,jer je i ona videla da Sebastijanu put nije baš prijao...Prilegao je , bez protivljenja...Kad ga dremež ponovo zahvatio,ušao je taj omanji čovek s belom bradicom,opet u beloj mantiji i seo nasuprot Natalije.
-Kažite gospođo šta je s gospodinom,očigledno ste zbog njega ovde...
Doktorica Natalija je izvadila svežanj papira iz torbe i dala ih travaru s belom bradicom koji ih je uzeo i počeo čitati...Vrteo je glavom i konačno rekao:
-Gospođo...Na vašu, ali i moju žalost, došli ste prekasno,a i ono šta bih ja mogao pomoći se pokazalo kao veoma malo i jedva u nekom procentu delotvorno...
Glas travara s belom bradicom je polako nestajao u snu Sebastijana,nekako se raspršivao i on pokuša da otvori oči i da izusti reč "Izdaja!",ali kapci su bivali sve teži i sve se nekako udaljavalo...
Majstori na velikoj kući na Goču su tog podneva iz kuće čuli vrisak i lelek žene! Prekrstili su se i nastavili s radom na fasadi...