Drugari, predstavljam vam priče u formi dnevnika astronauta Sergeja Denitcha, rođenog na svemirskom brodu`Argo`. Priče govore o njegovom celoživotnom putovanju do prve najbliže zvezde (zvezdanog para), Alfa Kentauri i životu na brodu`Argo`. Voleo bih da mi date vaše mišljenje; šta vam se sviđa, šta vam se ne sviđa i kako biste nastavili priče.
15. avgust 2133. godine
Dan dosadan i prazan, kao i svaki drugi. Ipak osećam neko unutrašnje zadovoljstvo zbog toga što počinjem da pišem ovaj dnevnik. Ne verujem da će neko doći u priliku da ga čita, s obzirom na okolnosti, a čak i da se to kojim čudom desi, ne verujem da će ta osoba naći ovde nešto zanimljivo. Ipak, imam neverovatnu potrebu da se izrazim na ovaj način, da pišem o tome šta ovde vidim i šta mi se dešava. Ne znam koliko će me ta želja držati, ali voleo bih da potraje, jer sada osećam da imam nešto što drugi nemaju, malu tajnu koja mi vreme čini ispunjenijim.
Zovem se Sergej Denitch. Rođen sam na svemirskom brodu "Argo" 17. januara 2116. godine, dakle sada imam 17 godina. Moj otac, Alesander, je jedan od najvažnijih ljudi na brodu. On ima najviše tehničkog znanja i s toga, uz još nekoliko prijatelja, naviše radi na održavanju funcionalnosti broda. Ipak, mislim da on tim svojim radom i posvećenošću zapravo beži od samoće i prihvatanja činjenice da je sve to što radi, besmisleno i da je ceo njegov život besmislen. Jer čak i da nam se na ovom beskonačnom putovanju ništa fatalno ne desi, da stignemo do cilja (životnog cilja svih nas), zvezdanog para Alfa Kentauri, biće nam potrebno još oko 100 godina, pa onda dakle još 100 godina da se vratimo na Zemlju. Dakle ni deca nas, koji smo rođeni na brodu, kao ni njihova deca, neće to dočekati.
Sa druge strane, ne vidim ni da bi život na Zemlji bio nešto drugačiji. I tamo ljudi moraju da izmisle neki cilj kome će da streme kako bi pobegli od sebe, bilo da je to novac, porodica, nauka, ili kao moji roditelji, odlazak na međuzvezdano putovanje sa kojeg se neće nikada vratiti. Mi mladi, koji smo rođeni na brodu, barem smo iskreniji prema sebi. Za razliku od naših roditelja direktno se suočavamo sa beznađem.
Moja majka, Nadja, nije mogla ni da se suoči s beznadjem, niti da pobegne od njega. Ubila se kada sam imao 5 godina. To se moglo i očekivati, videlo se da je ludila. Sećam se da je često imala histerične napade, ili periode kada nije ustajala iz kreveta. Stalno mi je pričala o Zemlji, o prelepim mestima, livadama, o kiši, o rekama, životinjama, nebu, pticama, slobodi. Pričala mi je o svom rodnom gradu, Moskvi, o svojim prijateljima, roditeljima, pozorištu, koncertima. Govorila je da joj najviše nedostaju banalne stvari, kao recimo udaranje kišnih kapi o prozor, fijukanje vetra, šuštanje lišća. Govorila je da u tome ima mnogo više magije nego u istraživanju svemira.
Nakon njene smrti, otac se još više posvetio radu na brodu. Ja i on smo se prilično udaljili. Naravno da se trudio da mi prenese obrazovanje (na brodu su roditelji bili dužni da obrazuju svoju decu, od najosnovnijeg opismenjavanja, do visokog obrazovanja). Međutim ubrzo je postao isfrustiran mojom potpunom nezainteresovanošću za prirodne nauke. Na kraju se pomirio sa činjenicom da neću postati veliki astronaut, bez koga brod neće moći da funkcioniše. Ja mislim da ću najverovatnije postati psihijatar i zameniti našeg psihijatra, Krisa, koji mora prvo da pronađe način da pomogne sebi.
Osim što učim, imam obavezu da obavljam pojedine poslove na brodu. Kao što sam rekao, imam slaba tehnička znanja, tako da u kontrolnoj sobi nemam šta da tražim. Oh, kako se samo prave važni i tajanstveni oni koji tamo ulaze i tobože nešto rade. Za razliku od njih, ja uglavnom održavam higijenu na "Životnom prostoru" (prednji deo broda u kojem živimo). Takođe obilazim farmu (tako je zovemo iako nema životinja). Farma se nalazi sprat iznad onog gde stanujemo. Tu su zasađene razne kulture, uglavnom povrće. Iako je održavanje biljaka potpuno automatizovano, ja kontrolišem da li je sve u redu i kad je potrebno naberem povrće. Takođe, kad je potrebno idem u ostavu, koja se nalazi na spratu iznad farme, da donesem potrepštine.
U slobodno vreme, koga imam na pretek, volim u fiskulturnoj sali da igram fudbal i košarku. Međutim, nemam mnogo drugova sa kojima bih mogao da igram, budući da mnogi od nas rođeni na brodu nemaju nikakva interesonja za sport, pa svoje vreme provode igrajući video igrice, ili jednostavno izležavajući se. Takođe, dosta čitam i gledam filmove. Imamo na memoriji gotovo sve filmove, sve knjige i svu muziku nastalu na Zemlji do početka putovanja. Međutim i pored toga, strašno se dosađujem. Imam i jednog prijatelja, Čenga. Dosta je sličan meni, mada ga više interesuju prirodne nauke i tehnika. On smatra da nema šanse da na brodu preživi i sledeća generacija, ali da će olupina broda jednog dana svakako stići do zvezdanog para. On takođe ne veruje da tamo ima inteligentnih i tehnološki naprednih živih bića i da bi najpametnije bilo da okrenemo brod i vratimo se nazad na Zemlju, dok još možemo...
Kako bilo, najbolje da se sada zaustavim jer sam počeo da skačem sa teme na temu, a imam još toliko toga da kažem. Lepo sam počeo sa pisanjem, probio sam led i zadovoljan sam.
15. avgust 2133. godine
Dan dosadan i prazan, kao i svaki drugi. Ipak osećam neko unutrašnje zadovoljstvo zbog toga što počinjem da pišem ovaj dnevnik. Ne verujem da će neko doći u priliku da ga čita, s obzirom na okolnosti, a čak i da se to kojim čudom desi, ne verujem da će ta osoba naći ovde nešto zanimljivo. Ipak, imam neverovatnu potrebu da se izrazim na ovaj način, da pišem o tome šta ovde vidim i šta mi se dešava. Ne znam koliko će me ta želja držati, ali voleo bih da potraje, jer sada osećam da imam nešto što drugi nemaju, malu tajnu koja mi vreme čini ispunjenijim.
Zovem se Sergej Denitch. Rođen sam na svemirskom brodu "Argo" 17. januara 2116. godine, dakle sada imam 17 godina. Moj otac, Alesander, je jedan od najvažnijih ljudi na brodu. On ima najviše tehničkog znanja i s toga, uz još nekoliko prijatelja, naviše radi na održavanju funcionalnosti broda. Ipak, mislim da on tim svojim radom i posvećenošću zapravo beži od samoće i prihvatanja činjenice da je sve to što radi, besmisleno i da je ceo njegov život besmislen. Jer čak i da nam se na ovom beskonačnom putovanju ništa fatalno ne desi, da stignemo do cilja (životnog cilja svih nas), zvezdanog para Alfa Kentauri, biće nam potrebno još oko 100 godina, pa onda dakle još 100 godina da se vratimo na Zemlju. Dakle ni deca nas, koji smo rođeni na brodu, kao ni njihova deca, neće to dočekati.
Sa druge strane, ne vidim ni da bi život na Zemlji bio nešto drugačiji. I tamo ljudi moraju da izmisle neki cilj kome će da streme kako bi pobegli od sebe, bilo da je to novac, porodica, nauka, ili kao moji roditelji, odlazak na međuzvezdano putovanje sa kojeg se neće nikada vratiti. Mi mladi, koji smo rođeni na brodu, barem smo iskreniji prema sebi. Za razliku od naših roditelja direktno se suočavamo sa beznađem.
Moja majka, Nadja, nije mogla ni da se suoči s beznadjem, niti da pobegne od njega. Ubila se kada sam imao 5 godina. To se moglo i očekivati, videlo se da je ludila. Sećam se da je često imala histerične napade, ili periode kada nije ustajala iz kreveta. Stalno mi je pričala o Zemlji, o prelepim mestima, livadama, o kiši, o rekama, životinjama, nebu, pticama, slobodi. Pričala mi je o svom rodnom gradu, Moskvi, o svojim prijateljima, roditeljima, pozorištu, koncertima. Govorila je da joj najviše nedostaju banalne stvari, kao recimo udaranje kišnih kapi o prozor, fijukanje vetra, šuštanje lišća. Govorila je da u tome ima mnogo više magije nego u istraživanju svemira.
Nakon njene smrti, otac se još više posvetio radu na brodu. Ja i on smo se prilično udaljili. Naravno da se trudio da mi prenese obrazovanje (na brodu su roditelji bili dužni da obrazuju svoju decu, od najosnovnijeg opismenjavanja, do visokog obrazovanja). Međutim ubrzo je postao isfrustiran mojom potpunom nezainteresovanošću za prirodne nauke. Na kraju se pomirio sa činjenicom da neću postati veliki astronaut, bez koga brod neće moći da funkcioniše. Ja mislim da ću najverovatnije postati psihijatar i zameniti našeg psihijatra, Krisa, koji mora prvo da pronađe način da pomogne sebi.
Osim što učim, imam obavezu da obavljam pojedine poslove na brodu. Kao što sam rekao, imam slaba tehnička znanja, tako da u kontrolnoj sobi nemam šta da tražim. Oh, kako se samo prave važni i tajanstveni oni koji tamo ulaze i tobože nešto rade. Za razliku od njih, ja uglavnom održavam higijenu na "Životnom prostoru" (prednji deo broda u kojem živimo). Takođe obilazim farmu (tako je zovemo iako nema životinja). Farma se nalazi sprat iznad onog gde stanujemo. Tu su zasađene razne kulture, uglavnom povrće. Iako je održavanje biljaka potpuno automatizovano, ja kontrolišem da li je sve u redu i kad je potrebno naberem povrće. Takođe, kad je potrebno idem u ostavu, koja se nalazi na spratu iznad farme, da donesem potrepštine.
U slobodno vreme, koga imam na pretek, volim u fiskulturnoj sali da igram fudbal i košarku. Međutim, nemam mnogo drugova sa kojima bih mogao da igram, budući da mnogi od nas rođeni na brodu nemaju nikakva interesonja za sport, pa svoje vreme provode igrajući video igrice, ili jednostavno izležavajući se. Takođe, dosta čitam i gledam filmove. Imamo na memoriji gotovo sve filmove, sve knjige i svu muziku nastalu na Zemlji do početka putovanja. Međutim i pored toga, strašno se dosađujem. Imam i jednog prijatelja, Čenga. Dosta je sličan meni, mada ga više interesuju prirodne nauke i tehnika. On smatra da nema šanse da na brodu preživi i sledeća generacija, ali da će olupina broda jednog dana svakako stići do zvezdanog para. On takođe ne veruje da tamo ima inteligentnih i tehnološki naprednih živih bića i da bi najpametnije bilo da okrenemo brod i vratimo se nazad na Zemlju, dok još možemo...
Kako bilo, najbolje da se sada zaustavim jer sam počeo da skačem sa teme na temu, a imam još toliko toga da kažem. Lepo sam počeo sa pisanjem, probio sam led i zadovoljan sam.