- Poruka
- 953
Ubijanje bošnjacke djece:
"Zaklanu glavu moga Muje drzala sam u rukama"!!!
U selo Kutuzero, u brdima iznad Srebrenice putuje se dobrih sat vremena. Pola asfaltom pola seoskim makadamskim putem. Iz Kutuzera se, zbog price 54-godisnje Ramize Ajsic , koju do sada, cini se, ni mocna literatura nije zabiljezila, vraca ”nikuda”, u ljudsku nestvarnost.
Moj Amir poginu 1992. godine. Ukopali ga ovdje u selu. Boli dusa. Dodje juli 1995., kazu valja bjezati. Ja u Potocare sa zenskom celjadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil sa ocem Camilom odose sumom. Stigli mi u Potocare, kad se moji blizanci pomolise. Rekli im, idite vi u Potocare, vi ste djeca, nece vam niko nista – zapocinje svoju pricu Ramiza.
Prica tecno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekom drugom. Doduse, usporeno podize ruke, glavu rijetko okrece. Cista zena. Lice tamno, poput orahova drveta i na njemu samo povremeno poneki damar zaigra. Glas jednolican…
U Potocarima sve dusa na dusu, a meni moj Mujo nosi deku, kaze.:”Hladno ti je, mati, pokrij se!” Sutradan krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha sa djecom, odose i njih dvojica. Negdje oko podne, eto ti mog Muje, nisu mu dali u konvoj, a Halila pustili. Nosi baloncic za vodu, veli :” Odoh ja, mati, donijeti vodu.”
”Ne, Mujo!” ja cu ti njemu, ”Znam da kolju gore u kuci Mehana konduktera, ” a on kaze da nece tamo ici, vec ce iz rijeke donijeti.
Kakve rijeke, kad je sva krvava kao da je neko obojio,u nju bacaju zaklane ljude. Jok, ode dijete, prica Ramiza.
Ne place. Bolesna je, veli, na srcu, ali pricu o smrti svog Muje, kaze, mora pricati, neka narod zna. Izadjose cetvorica iz Mehanove kuce, vidim idu prema Muji. Ja utrnula. Ne mogu da pomjerim… Strepim.. Krenu jedna zena po vodu, velim joj:”De, zeno, vidi ima li mi djeteta.” Koliki je, pita ona mene, a ja velim da mu je 14-ta godina. Kad se vratila nudi mivode da pijem, da se umijem... Cucnu pored mene i kaze da mi je dijete zaklano pred Mehanovom kucom.
Aaaaa, zapomagah ja, trcim. Ne znam kuda, znam da nisam putem. Dodjoh gore. Pred kucom vidim, moje dijete, ali samo glava. Zgrabim mu glavu u svoje ruke, jos vruca, poneki damar se osjeti, oci, valjda kako je u njih pogledao, kao da su zive… kazuje Ramiza.
Ono cega se jos sjeca jeste covjek, ogroman, ili joj se tako ucinio, koji je pred nju ”izasao iz Mehanove kuce.”
Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica sum u dovodila na klanje. Ja i dalje drzim onu Mujinu glavu, a on mi govori:”Puscaj tu glavu!” Velim necu, zakoljite i mene. Sta je kasnije bilo ne znam. Sjecam se samo da sam, kad sam se otrijeznila, bila sva mokra, krvava. A u Mehanovoj kuci bilo je glava do vrata. Prije mog djeteta, zaklano je Bog zna koliko ljudi, govori Ramiza.
Izvor
http://www.most-bro.dk/modules.php?name=Content&pa=showpage&pid=4[/colo r]
"Zaklanu glavu moga Muje drzala sam u rukama"!!!
U selo Kutuzero, u brdima iznad Srebrenice putuje se dobrih sat vremena. Pola asfaltom pola seoskim makadamskim putem. Iz Kutuzera se, zbog price 54-godisnje Ramize Ajsic , koju do sada, cini se, ni mocna literatura nije zabiljezila, vraca ”nikuda”, u ljudsku nestvarnost.
Moj Amir poginu 1992. godine. Ukopali ga ovdje u selu. Boli dusa. Dodje juli 1995., kazu valja bjezati. Ja u Potocare sa zenskom celjadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil sa ocem Camilom odose sumom. Stigli mi u Potocare, kad se moji blizanci pomolise. Rekli im, idite vi u Potocare, vi ste djeca, nece vam niko nista – zapocinje svoju pricu Ramiza.
Prica tecno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekom drugom. Doduse, usporeno podize ruke, glavu rijetko okrece. Cista zena. Lice tamno, poput orahova drveta i na njemu samo povremeno poneki damar zaigra. Glas jednolican…
U Potocarima sve dusa na dusu, a meni moj Mujo nosi deku, kaze.:”Hladno ti je, mati, pokrij se!” Sutradan krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha sa djecom, odose i njih dvojica. Negdje oko podne, eto ti mog Muje, nisu mu dali u konvoj, a Halila pustili. Nosi baloncic za vodu, veli :” Odoh ja, mati, donijeti vodu.”
”Ne, Mujo!” ja cu ti njemu, ”Znam da kolju gore u kuci Mehana konduktera, ” a on kaze da nece tamo ici, vec ce iz rijeke donijeti.
Kakve rijeke, kad je sva krvava kao da je neko obojio,u nju bacaju zaklane ljude. Jok, ode dijete, prica Ramiza.
Ne place. Bolesna je, veli, na srcu, ali pricu o smrti svog Muje, kaze, mora pricati, neka narod zna. Izadjose cetvorica iz Mehanove kuce, vidim idu prema Muji. Ja utrnula. Ne mogu da pomjerim… Strepim.. Krenu jedna zena po vodu, velim joj:”De, zeno, vidi ima li mi djeteta.” Koliki je, pita ona mene, a ja velim da mu je 14-ta godina. Kad se vratila nudi mivode da pijem, da se umijem... Cucnu pored mene i kaze da mi je dijete zaklano pred Mehanovom kucom.
Aaaaa, zapomagah ja, trcim. Ne znam kuda, znam da nisam putem. Dodjoh gore. Pred kucom vidim, moje dijete, ali samo glava. Zgrabim mu glavu u svoje ruke, jos vruca, poneki damar se osjeti, oci, valjda kako je u njih pogledao, kao da su zive… kazuje Ramiza.
Ono cega se jos sjeca jeste covjek, ogroman, ili joj se tako ucinio, koji je pred nju ”izasao iz Mehanove kuce.”
Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica sum u dovodila na klanje. Ja i dalje drzim onu Mujinu glavu, a on mi govori:”Puscaj tu glavu!” Velim necu, zakoljite i mene. Sta je kasnije bilo ne znam. Sjecam se samo da sam, kad sam se otrijeznila, bila sva mokra, krvava. A u Mehanovoj kuci bilo je glava do vrata. Prije mog djeteta, zaklano je Bog zna koliko ljudi, govori Ramiza.
Izvor
http://www.most-bro.dk/modules.php?name=Content&pa=showpage&pid=4[/colo r]
zeleni
