Glasanje na temu SENKA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Očigledno ste duhom još na ferijama, jer su stigle (samo) četiri priče.
Ali, septembar izmiče, pa ćete, nadam se, kreativno živnuti nakon ovog konkursa.

Dakle:


Priča br. 1

Taj i Taj

Usred dokolice, moj stari drug poče raspredati priču:

Na pola sata hoda od manastira nalazila se mravima izjedena brvnara Tog i Tog, i u tih pola sata prostor je zauzimalo samo beskonačno, promenljivog raspoloženja nebo i prostrana livada uvaljana u dolinu sa mirisom pokošene trave. Taj i taj bi se svako jutro budio u tačno vreme bez ikakvih pomagala, temeljno navlačio svoje pantalone prebačene preko stolice i džemper štiven od mnoštva najjednostavnijih geometrijskih oblika, a zatim podvlačio stopala pod krevet i mršteći se opipavao crne kaljače u kojima su njegove noge uživale svaki dan. Na početku ritualno, a kako vreme prolazi mehanički, molio bi se klečeći kraj satenske sofe sa duboko šivenim koncima ispod ikone svetog Spiridona zamagljene dimom tamjana. I dok bi voda kloktala na vrelom štednjaku, prao je zube i gurao glavu u hladno korito zapljuskujući odeću. Tom i Tom niko u Serskom okrugu nije znao ime. Svi u društvu su ga znali sa „aa Tajj“ ili „aaa Tog pominješ...“, i da li se i sam osećao nepotpuno bez svog punog imena, prezimena ili makar nadimka nisam znao, mada je često govorio da mu je trbuh večno prazan kao stari kovčeg istrulelih moštiju. Pretpostavljao sam da, ukoliko se unutra osećaš prazno i ništavno, spoljašnji svet ti se prikazuje kao pusti lahor besmisla. Nakon jutarnje rutine, sat vremena pre mise bi se zaputio ka manastiru i lagano klackajući livadom udisao raznovrsne mirise cveća i borove šume, zastajao putem i osluškivao vapaje vetra i praznim pogledom raspredao dolinu kao da traži večno „To“ koje će dati nutrinu njegovom duhu i telu. Mnogi su se kunuli da Taj i Taj nema senku, i da samo Serafimi ili đavolovi glasnici bistvuju bez senke jer ničim ne nagoveštavaju svoj dolazak.

Jedno veče, uoči Bogojavljenja, Taj i Taj se nakon nemirne noći probudio u porođajnim bolovima, neočekivano rano dok je mesec još klicao svetlošću, a toliko dugo je sanjao da je pomislio kako je prespavao ceo životni vek. Pogledao je kroz prozor i video da se na dovratku ljušti mahovina koja se obično poneta novembarskim vazduhom krunila sa vlažnih zidova, iako je vreme obećavalo blag septembar. Neočekivano, vrata se naglo otvoriše i tresnuše o unutrašnji zid tako da se svo keramičko posudje rastreslo po podu u veliki nerazgovetan mozaik. On uplašeno poskoči iz kreveta i na vratima ugleda To, ali To nešto nije imalo ni oblik ni dimenzije, niti je stajalo u vremenu i prostoru i bilo opipljivo i dostupno ljudskim čulima. Taj i Taj zgrabi kaljaču i potegne pravo na To vičući: „Beži od mene!“ i utvare brzo nestade. On žmirnu, počeša se po potiljku i vrati se u krevet. Sledeće jutro, ispred manastira, sramežljivo priđe ocu Bernaru i upita ga: „Oče, zašto mene uveče posećuju duhovi? Idem redovno na misu, komotno spavam, a i na zdravlje ne mogu da se požalim...“ Otac, koji je bio u žurbi, zastao bi gladeći bradu i posmatrajući svoj latinski tekst ispisan za jutarnje bogosluženje, odgovorio: „Moli se svako veče, jer đavo kuša čoveka onde gde je najslabiji“. „Ali šta ako ne pomaže?“ molećivo zakuka Taj i Taj. Otac sleže ramenima: „Moli se češće, ko traži nalazi.“ i nespretno okončavao razgovor hitro koračajući ka predvorju manastira. Taj i Taj bi nakon razgovora sa ocem osećao talas krivice, ali i znatno olakšanje jer sada njegova pamet, zaokupljena molitvom, nije morala da zastrani u tamne i hladne oaze duše koji su uvlačili u sebe poput močvare.

Sledeće noći, kad tama nemarno obgrli Serski okrug, vrata brvnare se opet zatresoše. „Odlazi vraže! Nemoj da mi dosadjuješ!“ razgalamio se hvatajući kaljaču i zamahivao još jače nego ranije, kao da će snaga zamaha proizvesti drugačije rezultate. Duh je nepomično stajao u mestu. Taj i Taj brzo stade da se krsti i dršćući upali sveću, a To mu reče: „Ja ti dolazim, a ti me ne prihvataš“ nakon čega se vrata zalupiše i utvare nestade. Taj i Taj se svali u krevet kao čovek koji posle dugog puta sa sebe zbaci ogroman prtljag, ali kako je vreme prolazilo nije uspevao da udje u san onako kako se ulazi u njega, prvo nogama. „Šta je htela ta utvara?“ pitao se. Nije mogao da zaspi. „Zašto je nisam saslušao?“ prevrtao se po krevetu, razbijao glavu o nepostojeće zidove tesanih od tkiva patnje i očaja. „Zašto ga nisam pustio da udje...“ I tako, upleten u mrežu sopstvenih nemira, svetli horizonti kroz okvirne prozore su se u njegovim očima polako gasili i za njega se više ništa nije moglo učiniti.

Otac Bernar se zabrinuo jer ga nije opazio na jutarnjoj misi, pa se sa večernjeg bogosluženja uputi pravo u brvnaru. Ulazeći u kuću, na krevetu je zatekao truplo poznatog čoveka nalik na staklasta balsamovana tela faraona iz kojeg se razlegao miris dogorelog tamjana, i mesečevu svetlost koja se kao pred uskrsnuće razlivala po telu i oživljavala njegovu senku, rastezala je i kršila zakone fizike, slamajući je i savijajući ivicama brvnare sve do ikone svetog Spiridona sa blaženim osmehom.

Moj drug je zatim dodao: „Svi koji su u sebi prazni vide duhove spolja, jer iznutra ništa ne mogu da nađu...“ Slegao sam ramenima.

- - - - - - - - - -

Priča br. 2

Senka

Sumiko se mukom probijala kroz mračnu i vlažnu šumu, uprkos brojnim ogrebotinama koje je imala po licu, rukama i nogama. Bodljikavo žbunje se kačilo za njen najbolji i jedini kimono. Nije se obazirala na priče starijih, da nikada ne ulazi u taj deo šume, ako ne želi da je odnese senka. Istrajno je išla sve dalje i dalje, verujući da će ono što to traži biti u najtamnijim dubinama šume, negde na severu. Negde pred ponoć, izbila je na proplanak oivičen gustim drvećem. Iscrpljena, izranjavana, samo se srušila nemajući snage da napravi ni jedan korak.
Nakon nekog vremena ustala je uznemireno gledajući oko sebe. Činilo joj se da je neko posmatra, ali koliko god se osvrtala nije mogla nikoga da primeti.
Pogled joj privuklo komešanje mraka sa njene leve strane. Senka ispod drveća se zgusnula i uobličila u figuru, koja je klizila ka Sumiko.
Moć koja je izbijala iz kostimirane prilike Sumiko je podsećala na pritajenog tigra, spremnog da rastrgne sve oko sebe.
Zadržala je dah dok se senka približavala. Spustila je pogled.
„Molim te, pomozi mi. Ljudi poreznika Hagivare Gonširua su ubili i bacili tela mojih roditelja na ulicu zbog duga od činije pirinča. Ne dozovaljavaju mi da ih pristojno sahranim, već leže na zemlji da ih jedu psi.“, glasan jecaj je prekinuo njene reči.
Taman prilika jebez reči stala nasuprot Suimiko.
„Krici mojih predaka vape za osvetom, a ja sam suviše slaba da im omogućim miran počinak. Želim da gledam kako umiru. Nemam čime da ti platim, osim ovim.“ Razvezala je kimono i pustila ga da padne na vlažnu travu. Mesečina je obasjavla njeno mlado telo naježeno od hladnoće. Osećala je prodoran pogled na sebi i odvažno podigla glavu. Senci su oči bile sakrivene pod crnom maskom, ali Sumiko ih je osećala na sebi kao užarno ugljevlje.
„Sutra“, čuo se šapat i već sledećeg trenutka senka je nestala.
Kada se sutradan pred sumrak Sumiko vratila u selo, gorela je od uzbuđenja. Seljani bi je samo okrznuli pogledaim punim tuge i saosećanja i nastavili da se bave svojim poslovima, znajući da je bolje ako se prave da ništa ne vide.
Rasterala je pse koji su kidali ostatke tela njenih roditelja.
Na nesreću primetili su je plaćenici Hagivare Gonširua. Uz grube povike i udarce, uhvatili su je za kosu, odvukli sa ulice i ubacili u obližnju kuću.
„Evo nam gejše, možemo da se zabavimo malo sa njom. A ako budemo dobre volje, možda joj i dozvolimo da se priključi roditeljima.“
Hagivara Gonširu je sa trojicom svojih ljudi sedeo za chabudai stolom.
Sumiko je primetila da se na jednom tatamiju gde su posečeni njeni roditelji i dalje vide krvave mrlje. Lice joj je odražavlo mir, ali je iznutra ključala od besa i nemoći.
Do kasno u noć je bila prinuđena da služi mrske neprijatelje, trpeći njihove nasrtljive ruke, smrdljiv dah i pogane jezike.
„Sad je pravo vreme za još malo zabave.“, rekao je Hagivara, teturavo ustajući sa zabuton jastuka, dok su su mu oči pohotno gledale Sumiko.
Iznenada se začuše krici iz spoljnog dela kuće. Hagivarini ljudi su iako pijani u trenutku dohvatili svoje mačeve. Vrata je obavio gust dim iz koga je iskoračila senka. Sva četvorica su zapanjeno gledala u lelujavu priliku.
Dva zvižduka su zaparala vazduh.
Istog trenutka dvojica Hagivarinih ljudi su pali na tatami obliveni krvlju. Svakome je iz glave virila šestokraka metalna zvezda.
Senka se pokrenula i brzinom skoro neuhvatljivom ljudskom oku došla do sredine sobe. Jedan zamah od poda ka gore dai katane bio je dovoljan da raspoluti telo preostalog Hagivarinog čuvara, koji nije stigao čak ni da podigne mač. Krv je prsnula po Shoji papirantim zidovima, stvarajući neobičnu sliku.
Senka je polako prilazila Hagivari.
Ovaj se kao crv uvijao po tatamiju.
„Molim te, poštedi mi život, mogu da ti dam novac, žene, šta god poželiš.“
Mač je zapevao svoju pesmu i Hagivarina glava se zakotrljala po tatamiju. Zaustavila se ispred Sumiko. Pogledala je u utvorene oči sa hladnim osmehom na uglu usana. Podigla je glavu sa koje je još uvek kapal krv, stavila je na kamidana oltar smešten na zapadnom zidu i zapalila štapiće.
„Ovaj dar će smiriti vapaje mojih predaka.“
Okrenula se ka senci koja je mirno posmatrala Sumiko, nakon što je obrisala mač o Hagivarin kimono.
„Spremna sam.“
Od tada je Sumiko nestala iz sveta i sećanja živih ljudi. Pričali su u narednim godinama da se šumama Seifi Utaki kreću dve senke, koje donose smrt i pravdu, onim koji imaju hrabrosti da ih potraže.
 
Priča br. 3

K O S T R E T

Izdužiše se senke...
Konjanik svetla zamiče u galopu i samo još pramen raspršen nebeskim šarom oplavljuje pogled...
Tone Univerzum u ništavilo mraka-te udovice u ocrnjenoj kostreti trena večitog...
Korona se još izvija pred horizontom događanja i još samo poslednja misao i još samo da se pomolimo ...
Izdužiše se senke...
Ribar preslaže mrežu u barci i još samo da poslednji zrak spusti galebove,izdajnike i isploviće upaljene sviće...I umesto senki,odsjaj sviće na bonaci mora dužiće svoj krak ka obali...Oku kakvog furešta...
Ni do čeg mi više ni...
Samo bih dan da ispratim!
Mene će pratiti, znam, sva u kostreti, ova moja suđenica mračna i postojana...
Tvrđa od stenja,tvrđa od svemira...
I senke se izdužiše i svet se razlaže preda mnom u sastavne komponente koje se tope u oblaku...ničega...
Da mi je još naslikati taj poslednji tren!

- - - - - - - - - -

Priča br. 4

Senka među tvojim senkama

Tražim te danonoćno i na javi i u snu. Češljam oblačno nebo uzavrelim pogledom, rasecam ga sve do dna, orem svežu crnicu zgrčenim mislima, prodirem do nadirućih gejzira, erupcija lave, gasim Sunce noćnim vodama da zavirim iza njega, ili iza Meseca koji treskam o daleke planine dok od njega ne ostane tek tanani srp.

Jesi li u ljudima? Da li su tvoje laži napunjene do prelivanja u gospođinim iskrenim rečima? Da li je tvoja nevinost brutalno zverska u očima deteta? I istina groteskno i bolno prisutna u delima okrutnih zločinaca? Nežnost, neočekivana, u žuljevitom dodiru grubih spoljašnosti, a lepota isilovana da se poderana rastegne i prekrije more postiđene i obezvređene ružnoće lišene prava na postojanje, a tek na smislenost?

Sećam se da sam se vraćao kući motociklom kroz ovu našu božanstvenu šumu i imao osećaj da letim. Bio je to jedan savršen dan. Hteo sam da urlam od sreće ili pevam na sav glas, da mahanjem blagosiljam i poškropim sve što vidim i dozvolim potpuno slobodnu volju svemu što ne vidim, osmehom isijavam radost i poput tople kiše plododnosno ga raspem po celom svetu.

Ali, kao za inat, bio sam potpuno sam. Nisam video nijednog čoveka, konja, kravu, ni psa, mačku, goluba, pa čak ni vrapca, muvu ili komarca. Kipeo sam od poletnog zanosa koji zahteva usecanje novih idejnih korita u iscrtanoj karti sveta, otkidanje kuće sa stabljike i vrtložnu bačenost nepoznatim prostranstvima, deljenje i pružanje, još više od toga, rasipanje, razbacivanje.

Umesto na način starog maslačka, eksplozija se raširila unutra protresavši temelje mojih neotkrivenih podzemnih visina, otvorivši neprohodne i nesazidane tunele, probudivši drevne duhove u uspavanim kipovima. Navela te je da primetiš da postojim. Preneražen otkrićem tebe, u maglovenju mi se učinilo da si i ti bio isto toliko iznenađen kada si ugledao mene.

Dodir dve usmerene pažnje, lutkara i lutke u previrućem mravinjaku uznemirenih konaca.

Upravo tada dogodio se tresak u kome sam izgubio svest. Probudio sam se lebdeći u krevetu, omekšanog uma lekovima protiv bolova uprkos kojih mi je bridela cela leva polovina glave, moj unakaženi obraz, tvoj pečat meni na dar.

Videvši tebe, izgorele su mi oči za sve što postoji na zemlji. Zavodljiva čar se istopila i ostavila za sobom prazninu napuštenih ljuski. Potresna drama velike ljubavi, usijana mržnja, tiha reka pitome sreće, neprestano mlevenje svakodnevne tragedije, odsustvo svitanja u sivilu očajanja, snaga rasta u bezazlenom veselju radosti, vodoskok ispunjene nade i ambis razočarenja, nadnesena krila moćnog straha, nicanje, rađanje, bujanje i bezbrojna lica smrti, sve se preda mnom urušilo i pretvorilo u sled već viđenih pokretnih slika u nekom prastarom bioskopu iza granica zaborava. Ovo je mesto kopija i neuspelih pokušaja, papirne figure ispred kulisa od prljavih krpa, senke u senkama i senke tvojih senki.

Ljude doživljavam kao stena mahnite vetrove. Ja sam za njih oštećen tvojim poljupcem, pocepana haljina koja beše gizdava i skupocena, još više odgurnut i ponižen sažaljenjem zbog vidljivih ostataka nekadašnjeg sklada. Odbačenost prihvatam sa zahvalošću. U nakinđurenim ćupovima ne pronalazim ništa do nataloženog užasa koji bude neizvesna putovanja nakon predstojeće smrti. Nema opojnog mirisa dubina, eha pesme razigranog kamena, težine kristalnog neba što olakšava nošenje srca u grudima.

Pa ipak, život je divan i ja tek sad učim da volim sve ono što nije moje i čemu ne pripadam. Ljude više od svega iako nam se putevi toliko često razilaze.

Ne znam kako će se završiti ovaj lov i hoće li na kraju lovina progutati lovca. Nije mi ni potrebno da znam. Dozvolio si mi da se svakog trenutka ponovo rađam i za sobom vučem tek svoreni svet u neprekidnoj začuđenosti neraščinjene misterije.

Hvala ti.

- - - - - - - - - -

***

Glasanje će trajati do nedelje, 2. oktobra, do 20h.

Izvolite, možete početi.
 
Priča 4 je teška za čitanje. Skoro svaka rečenica zahteva veliku pažnju. Praktično jedna ogromna pesma napisana u formi priče,
prepuna skrivenih značenja i mesta za razmišljanje.

Priča 1 pre svega zbog onog "Tog i tog, taj i taj" :) Zanimljivo.
Inače se ne slažem sa zaključkom priče.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top