Glasanje na temu EROS I TANATOS: LJUBAV NA SEOSKI NAČIN

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Ovog puta stigle su 4 (ČETIRI! :mrgreen:) priče.
Ali ok - slave, pretpraznično raspoloženje, skupoća, politika, EU, Vatikan ... pa vam se prašta. :mrgreen:

Pre nego što počnemo, mlađe učesnike bih htela da obavestim da je nekada davno, davno ... sedamdesetih godina, postojala domaća serija "Ljubav na seoski način".
ljubav-na-seoski-nacin-1970-cela-serija-youtube-thumb.jpg


Ja se ne sećam sadržaja serija jer sam bila jako, jako mala :whistling:

A sad krećemo u brda i doline, šumarke i njive, da vidimo kako se volu tamo.

- - - - - - - - - -

Priča br. 1

***


- Radooo to Rado... - rekao je Čkalja dok mu je Silvana pevala na uvce "Šta će mi život bez tebe dragi" a onda tresnuo rakicu iz čokanja i sa obema rukama uhvatio se za svoj slamnati šešir.
- Iiijaooo - čulo se u pozadini. Neko je uživao kao i on samo ga on nije čuo. Nije čuo ni video više ništa. Bio je isuviše upleten u svoju tugu na dnu čaše i skoro pa opčinjen Radinom lepotom. Skočio je na noge i raširio ruke a onda se uneo u pesmu dok su mu usne drhtale nedaleko od radinog mikrofona.
- Rado... - rekao je kao da je moli, kao da nema smisla više što ga ovako muči, kao da se poverava svojoj jedinoj neprežaljenoj ljubavi... a onda stegao desnom rukom jako čašu, podigao je i potom razbio o zemlju.
Otimao se dok ga je njegov kompanjon Živorad, povratnik iz Fransucku, pokušavao da smiri vukući za rukav. Čim je ostao praznih ruku dohvatio je sa stola čokanjče za svaki slučaj a konobarica već par sekundi kasnije neprimetno spustila drugi. Kafana je vikala - polako bre! Ali on i dalje ništa nije primećivao. Polako se unosio u blizinu mikrofona i ponavljao reči pesme "Samo je on u srcu mooom..." Rada ga nežno pomilova po obrazu a onda pusti glas... "Noćaaas miii srce patiii" a on nastavi.. "Noćas meee DUŠA boli" naglašavjući da i on ima dušu i da ga je pogodila upravo tamo. Širio je ruke oko nje kao da je hteo da ja zagrli ali je nije dotakao. Gledao ju je kao da je bio spreman da joj u tom trenutku da sve! Sve što je imao, a nije imao puno... Zato je i svratio u kafanu sa Živoradom. Dosta mu je bilo više da se muči. Takav je bio njegov život. Pre samo par trenutaka sve je več bilo rečeno.

- Takav je moj život, Živorade, gorak! Ni pelin mu nije ravan, Živorade. Ruši staru kuću - zidaj novu.. - objašnjavao mu je dok mu je glas postajao drhtaviji - drugi imaju kupatilo, ja NEMAM Živorade.

Živorad, u velikim belim naočarima za sunce koje je kupio u Francusku, otpuhnu dim cigarete Gitanes i samo odmahnu glavom kao da mu je bilo mnogo krivo al i svestan da bi on mogao malo šta da učini. Ipak, slušao je ovo ispovedanje bez pogovora.

- Pregrađuj, oziđuj, ruši, kopaj, riljaj! Peri noge u lavor... Srči klot pasulj. A okolo... okolo cveta život. - nastavi on da se jada dok ga je violina pratila na uvce nekom tihom i tužnom muzikom.

- Kao bašta Živorade - i okrenu se kao da se obraća publici držeći ruku podignutu ka njoj zamišljajući pred sobom prelepu i bogatu baštu - Ali bez mene! U tu baštu nema cvet koji se zove Gvozden. Miriše život, kao dve ruže u Nikolijinim nedrima - a onda odmahnu glavom - al nije za mene.

Potom spusti glavu pobeđen i prazan.

Živorad i on već pripit se šeretski nasmeja i reče - Jao bre Gvozdene ako te čuje Jagoda za ova nedra.. heheheh.

Gvozden, već odlutao u svojoj mentalnoj projekciji ne primetivši, nastavi.

- Cvetaju ruže, beli čoveci. Cvetaju i lepe Kate. Cveta i ruzmarin. - a onda napravi dramsku pauzu - Al ne za mene. Zarozanog i žuljevitog Živorade.

A potom usade slomljen i zagrli ga kao da se oprašta sa životom, potom u nemogućnosti da pobegne od sopstvenog života zavrljači čokanjče sa rakijom i ono se razbi o pod kafane. A onda pade na kolena grabeći i gužvajući stolnjak i poče da plače. Živorad skoči na noge i poče da ga teši..

Gvozdene, Gvozdene... nemoj bre Gvozdene...

- - - - - - - - - -

Priča br.2

Ljubav na seoski način

„Kad samo pomislim na selo, uhvati me neka žgravica. Ne pitajte me za selo, ne volim ni selo ni seljake. Da nije bilo sela, nikada ne bih bio ovde.“
To ovde, je bila klinika za seksualnu rahabilitaciju Podignuta sreća.
Bio je prijatan martovski dan i mi smo sedeli na terasi sa koje su se videli brežuljci prekriveni četinarima i snegom.
„Ne razumem, kakve veze ima selo sa vašim boravkom ovde?“
Moj sagovornik, muškarac od nekih tidesetak godina, visok, lep i zgodan, crn sa plavim očima, svaka žena da ga poželi, započeo je svoju priču.
„Evo sada ću vam sve potanko objasniti, ako budem imao snage.
Moji baba i deda imali su divnu prizemnu kućicu u G u jednom selu u srcu Šumadije. Oboje su umrli kada sam bio mali. Nakon toga smo retko odlazili, tek nekoliko puta godišnje da pokosimo travu i da okrenemo neki roštilj.
Imao sam dvadestidve kada sam, jednog jula, otišao potpuno sam, da malo odmorim mozak od fakulteta, grada, bivše devojke. Iako je kuća bila potpuno prazna, donela mi je preko potreban mir i spokoj.
Tako sam sedeo ispred kuće, čitao knjigu, uživao u hladu ispod oraha,
U jednom trenutku, u dvorištu pored nas primetio sam komšinicu Radunku, mada se ona uvek predstavljala kao Rada. Ima blizu četrdeset, ne izgleda loše, uprkos teškom životu. O njoj se svašta pričalo, ali nisam obraćao pažnju, seoski jezici znaju da budu isuviše dugački.
Pozvala me da joj nešto pomognem. Kao za inat, njen muž, Životije, je otišao u gradsku bolnicu da obiđe svoju onemoćalu baku, baba Stanu, staricu od dobrih osamdeset i kusur godina. Pošto su Životiju rano umrli roditelji, baba Stana ga je odgajila i za nju je bio vezan više nego za svoju ženu Radu. A Rada se već snalazila kako je znala.
Da je tu bio bilo ko od starijih, sigurno bi mi rekao da ne mrdam i da se ne glupiram sa komšilukom. Ali, nije bilo nikog, bili smo tu samo ja, lepa Rada i moji uzaverli hormoni.
Pošto sam vaspitan da pomognem dami u nevolji, zakoračio sam u komšijsko dvorište i ušao u kuću za Radom. Dok sam je pratio, nisam mogao da ne primetim da je njena cvetna haljina odlično isticala sve atribute. Pohotne misli su mi već uspalile mozak.
Rada nije gubila vreme na igrarije, obgrlila me oko vrata i počala da me ljubi. Cele tri sekunde sam odolevao, ali sam se onda prepustio stihiji i uzvratio joj poljubac.
Počeli smo ubrzano da dišemo, dok su nam ruke ispitivale jedno drugo. Spustio sam poljubac na njena ramena i polako sam joj skinuo haljinu ispod koje nije nosila ništa. Pogled na njeno telo me još više uzbudio i istog trenutka sam skinuo sve sa sebe.
Začuli smo automobil u dvorištu, baš kad smo hteli da se prepustimo divljoj strasti.
Njen muž.
Brzo smo počeli da se osvrćemo levo-desno, ne bi li našli neko mesto za sakrivanje, jer ako me komšija Životije zatekne ovakvog, istog trenutka će mi presuditi sekirom.
Rada me gurnula u sobu baba Stane i rela mi da budem miran i tih. Tu neće niko ulaziti, pošto je baba u bolnici. Kada bude vazduh čist, Rada će doći da me izvede iz kuće.
Šta ću, uvučem se u babin krevet i ćutim. Čujem da Životije i Rada nešto pričaju u hodniku, ali ništa ne mogu da razumem kroz zatvorena vrata, nešto baba Stana, lekari, bolnica. Čuo sam i treći glas, ali nisam mogao da razaznam čiji. Sigurno je Životije nekog pokupio dok se vraćao iz grada, pa ga je pozvao na čašicu. Prolaze minuti ništa se ne događa i ja počeo polako da se opuštam. Mekan jastuk, udoban dušek, a u sobi sveže, pa nije ni čudo što me savladao san.
U polusnu, osetio sam nečiju ruku koja polako prelazi preko mog organa.
Grube ruke imaju ove žene sa sela, ali znaju posao, pomislio sam dok sam uživao. Za nekoliko trenutaka sam bio ponovo čvrst kao stena. A odmah posle ruku, osetio sam i nečije tople usne oko vrha mog ponosa. Činilo mi se da je nekako bilo mljackavije nego kada mi je istu stvar radila moja bivša devojka. I dalje nisam želeo da otvaram oči.
Uh, ova Rada je krealjica oralnog seksa.
Uplašio sam se da od uzbuđenja i Radinog ritma ne stignem suviše brzo do vrhunca.
Malo sporije, svršiću, promrmljao sam, dok sam spustio ruku na Radinu glavu i pod prstima osetio njenu retku kosu.
Retku kosu?
Širom sam otvorio oči i imao sam šta da vidim. Baba Stana se igra sa mojim vršnjakom kao sa lizalicom.
Počeo sam da vičem, a stomak se pobunio i izbacio sve iz sebe.
Uz tresak su se otvorila vrata, a na njima stoji Životije, iza njega Rada i šokirani gledaju scenu. Ležim potpuno go, ispovraćan, a oko mog međunožja, baba Stana.
Šta to radiš, majku ti tvoju bolesnu!, zagrmeo je Životije.
Naterao me na ove gadosti, zakukala je baba Stana. Slušam i ne verujem, kako mi je baba u sekundi zavukla jadac.
'bem ti lebac, sada ću da ti pokažem koga si našao da siluješ.
Ne časeći ni časa, gurnuo sam babu na Životija, progurao se kroz vrata.
Čini mi se da mi da sam stigao do moje kuće za dve sekunde, zgrabio ključeve sa stola, utrčao u auto i projurio kroz, srećom, otvorenu kapiju.
Tako sam go vozio do Beograda, mesecima sam se krio da me slučajno Životije ne nađe, čak me i policija tražila. Kuću su moji ubrzo prodali.
Posle mnogih seksulanih neuspeha, na kraju sam završio u ovoj klinici.Svaki put kada bih bio blizu vrhunca, počeo bih da povraćam.
Eto, to je moja priča. Zato je bolje da ne pričamo o selu.“
Zapanjen, pogledao sam sagovornika, isključio diktafon i tupa pogleda zagledao se u pitome brežuljke prekrivene četinarima i snegom.
 
Priča br.3

EROS I TANATOS NA SEOSKI NAČIN


Učiteljica je skrušeno ušla u Dragičinu kuću, ne pokucavši. Bile su “domaće”, pa za kucanjem i nije bilo potrebe.
- Umro deda Timotije.- reče, - Srčka. Našli ga u šumi malopre. Sutra sa'rana.
- O, božemeprosti. - prekrsti se Dragica. - Ne beše baš star. A ni bolestan. Srčka, kažu?
- Srčka.
- Bre... A delovao ko da će sto da poživi. I nestašan bio. Oči mu se caklile od živosti kad god promakne neko stamenitije žensko čeljade. Voleo je da zaljulja! Sećaš se onomad kad ti Simče dao baštu da radiš?
- Sećam. - pokunjeno će učiteljica.
- I ti obuče onu crvenu majicu, pa još dekoltiranu, motiku na rame pa da kopaš. A deda Timotije te vide, pa se dovuče do ograde, pa se nasloni, pa sve čeka kad ćeš da se sagneš, pa sve glasno uzdiše...
- “Uf! Uf! Uf!”
- E, da! I, kako ono reče?
- Pa ništa, shvatim da mi gleda u sise kad god ljuljnu povučene gravitacijom, a to je prilikom svakog saginjanja, jel, a onda se setim da sam negde pročitala kako muškima pogled na obnaženo žensko poprsje produžava život za pet minuta i da im je to, generalno, dobro za srce... I onda, reko', hajd, neka ga, nek gleda, nek poživi deda...
- Alal ti vera, ti si dobra duša! - zadivljeno će Dragica, iako joj nije bilo prvi put da čuje priču.
- Umro Timotije! - povika s vrata Riđa, seoski moler, takođe “domaći” koji je u većinu kuća ulazio bez kucanja.
- Aj za pokoj duše! - odgovori domaćica koja je već makla kačamak s vatre, i sad počela da naliva domaću dunjevaču u keramičke “šotove”.
- Za pokoj duše! - uglas će Riđa i učiteljica, ispivši dozu, nakon što su po par kapi prosuli na zemlju, kako se već valja.
- A naživeo se, nije da nije – poče da se priseća moler – I za žene bio opasan. Znaš ti (tu se okrenu Dragici) za ono s konobaricom?
- Hahah, da! - nasmeja se ova.
- Ja ne znam – dodade učiteljica.
- E, vidiš... taj je voleo konobaricu. Ne jednu, nego redom, al nekako je periodično imao tu, pri ruci, neku konobaricu. Dovede Stanko u “Oazu” jednu Rumunku, a Timotije odma' baci oko na nju, pa zaređa, dan za danom, nakon posla u pilani kući na ručak, pa u kafanu. Nakon kafane, zna se – u Rumunkin sobičak do magacina, a posle na večeru i noćenje kući. Njegova Stanija najpre plakala, pa bogoradala, pa klela, pa sačekivala Rumunku noću po budžacima, čupale se ko kokoške – al ništa ne pomože. I na kraju jedared sede s njega, pa ga priupita: “Je li bre, Timotije... A šta ona to ima što ja nemam?” “Kako da ti kažem”, odgovara njoj Timotije, “ona ti ima ono fino kratko crno 'aljinče... pa preko njega kecelju, obrubljenu šlingerajem. Na noge svilene čarape, onaj šav pozadi vijuga naviše, pod suknju, ko zmija, uh, da je ne ujede! Pa je našminkana, pa namirisana... Al najviše je, Stanke moje, do ophođenja... Jer ja kad uđem, a ona odmah pritrči, pa me onako umiljato pita: “Dobar dan, izvolite, šta biste naručili?” A ja naručim meze, pa onda jedno pićence, pa drugo, pa treće... Merak je to, Stanke! A onda zanjiše onim svojim bokovima, ljulja ih kao prekookeanske lađe, pa me uzme za ruku, pa me povede... Ih, Stanijo!”
I tu se doseti Stanija, pa ga jedan dan dočeka s posla obučena u kratko crno aljinče, sve sa svilene čarape, doterana, pa s vrata pita: “Izvolite, gospodine, šta biste da naručite?”, pa onda redom krene, meze, pa supica, pa glavno jelo, pa dezert, naliva mu piće a sve mu se ovlaš na rame naslanja... pa ga na kraju uzme za ruku i povede u postelju...
- I?
- I... obavi Timotije radnju, jedared, dvaput, ostade u kući do uveče, a onda ustane, obuče se, pa na vrata. “Kud sad?”, povika za njim Stanija, a on će “Izvint'te, gospođo, al ja u kafani nikad nisam spav'o”.
- Hahahahah! - uglas će i učiteljica i Dragica, iako je ova potonja priču znala još od ranije.
- Eto... onda, vidimo se na sa'rani? - reče Riđa, pa ode poslom. Ostadoše ove dve. Kačamak bi zgotovljen, pa Draga sednu za sto, naspram učiteljke.
- Što si pokunjena tako? Umro deda, da, ali nije ti bio bogzna šta.
- Nije, da... - skrušeno će ova.
- Pa šta je onda?
Podigla je pogled. Da kaže?
- Drago... Nije deda tek takop srčku dobio. So mene je. Ubila sam Timotija!
- Iju, šta govoriš, crna?!
- Ja... otišla bila u šumu da prošetam. I zamaknem duboko, i u jednom trenu me potera... Puna bešika, razumeš? Skinem gaće, čučnem, naguzim se, i taman da poteče, kad začujem iza sebe korake. Majko moja, ko je – da je, lice mi videti ne sme sad kad je dupe video, kud ćeš sramote, učiteljica sam! Navučem gaće i pantalone, brže-bolje, pa bež' niz padinu. I posle , eto, čujem, našli Timotija gore...
Dragica zanemela. Obujmila pogolemu šolju s toplom kafom dlanovima, gleda prijateljicu u oči.
- Slušaj bre – nakon nekog vremena će, - Nema šta da se jedeš. Otkud si znala da će baš tad tu da naiđe?
- Pa otkud sam znala! - gotovo kriknu učiteljica.
Dragica doli rakiju u šotove, pruži joj jedan, pa reče:
- Ne jedi se. To je smrt kakvu je sigurno želeo. S pogledom na dva golema bela ženska guza. Umro je srećan.
Učiteljica diže šot, pa izusti:
- Bog da prosti!
- Bog da prosti! - ponovi Dragica, odli malo na zemlju, pa ispiše sadržaj naiskap, za deda Timotijevu dušu.

- - - - - - - - - -

Priča br.4

Šuma

„Znaš da te volim“, nežno reče Debeljko, „ti si mi sve“! „Znaaam“... otegnuto i vidno umorno odgovori Roza i pogleda dole, u bujnu zelenu travu ispod njihovih nogu. “Zašto mi onda ne daš šansu”? zapita molećivo Debeljko. “Ko će te voleti kao ja”? “Pričali smo već sto puta o tome”, odgovori Roza. “Ne privlačiš me na taj način. Seksualno me ne privlačiš. Gledam na tebe kao na kao prijatelja, najboljeg prijatelja, brata. Hoćeš da pokvarimo to?” “Brata”, gadljivo uzvrati Debeljko, “ne podnosim te vaše ženske smicalice”. “Brata”… odmahujući glavom u neverici, još jednom izgovori tu reč kao da želi da ispljune nešto pokvareno. “Ne, ne želim da pokvarimo, želim da budemo SVE jedno drugome”! “Ne možeš mi biti sve”, odgovori Roza, “ne uzbuđuješ me, shvati”! “Ali”, hitro nastavi Debeljko, “zar je to toliko važno, mislim… sex”… pomalo neodlučno izgovori tu sada gotovo neprijateljsku reč. “A gde je prožimanje duša, poštovanje, prijateljstvo”? Roza zakoluta svojim sitnim očima i zvonce koje se njihalo na uzici oko njenog vrata se u znak negodovanja oglasi par puta. “Ti si prasac a ja koza! Razumeš? MeEeEni treba nešto drugo”! strasno zameketa Roza i sva se strese od pomisli na to nešto. “A to drugo… to drugo je Živoderac, jel”? rezignirano odbrusi Debeljko. “Živoderac nego šta, samo ime ti kaže, taj dere sve živo”, zlobno odgovori Roza. Znala je da će to povrediti Debeljka. Prasac zaista tužno povi svoju glavu, onoliko koliko mu je to debeo komad sala ispod vrata dozvoljavao. “Ali možda bih i ja”… “Ne bi!”,prekinu ga koza, “ti si prase a on JARAC, razumeš? I to kakav jarac”! ponovo ga zlobno bocnu Roza. “Vepar skoro”… zagrokta Debeljko pomalo nesigurno u to što izgovara. “Prase,vepar, jarac… zar je važno? Živoderac te nikada neće voleti kao ja”! “I ne treba”! žustro uzviknu koza. “Dosta mi je ljubavi,probala sam već to. Sada hoću nešto novo, nešto divlje! Opet si mi podigao pritisak, ti to namerno radiš”! okrivi ga Roza i bes sevnu u njenim zenicama. “Ne radim”, tugaljivo zagrokta Debeljko, “znaš koliko te volim. Samo… ne znam više šta da radim, ludim…” “Sam si kriv”, prekori ga Roza, “nisam ti nikada dala nadu za nešto više!”

Debeljko zaćuta. Znao je da to nije istina ali nije imao snage da nastavi svađu. Roza iskoristi ovo zatišje i okrete mu leđa. “Imam neka posla”… “vidimo se možda predveče”, reče ona, a Debeljko oseti u njenom glasu i pogledu pakost. Prasac sačeka par minuta a zatim poče da prati tragove kozjih kopita u polegloj travi. Nadomak starog mlina, tik pored breze ispod koje joj je u predvečerja recitovao stihove Prasenjina, zateče prizor koji ga je mesecima morio u mislima. Živoderac I Roza seksali su se kao dve životinje. Debeljko nekako zadrža krik koji se prolamao njegovom dušom i potrča mahnito, koliko su mu to njegove debele, kratke nogice dozvoljavale. Trčao je bezglavo, nekuda… samo što dalje od njihove breze, od nje. Došavši sebi, shvati da je duboko zašao u šumu, mesto zabranjeno domaćim životinjama. Život za njega više nije imao smisla, te nastavi u nepoznato. Danima je besciljno lutao između ogromnih stabala I jadikovao nad svojom zlom sudbinom. “Ako ne mogu biti sa Rozom, ljubavlju života mog, ostaću sam”, mislio je. Ljubavi za mene jednostavno nema.”

Jednog popodneva, dok se primicao obližnjem hrastu lužnjaku, u žbunu par metara iza hrasta, začu šuštanje i lom grančica. Par sekundi kasnije iz žbuna oprezno pomoli dlakavu, zagasito smeđu njuškicu, nešto nalik njegovom narodu. “Šta si ti?”, začuđeno upita Debeljko. “Zovem se Sloboda. Ja sam divlja ti”, odgovori mu dlakava ženka. “Izgubivši samopoštovanje, izgubio si i sebe, tako da je bolje pitanje, šta si TI?”

Debeljko i Sloboda nastaviše razgovor u danima koji promicahu. Pričali su o životu, ljubavi, svemu. U predvečerja joj je ispod hrasta lužnjaka recitovao Gickina. U zoru je iznenađivao najlepšim plodovima koje bi našao na šumskom tlu. Debeljko zavole Slobodu.

“Volim te, ti si mi sve”! reče joj jedne večeri. “Znaš li to”? “Znaam, otegnuto i pomalo tužno odgovori Sloboda i pogleda dole, u uvelo lišće pod njihovim nogama. Debeljko zaneme a zatim nekako natera reči preko njuške. “Ti mene ne voliš”? zapita je i svaki deo mlohavog tela ukoči mu se u očekivanju odgovora. “Volim te”, reče Sloboda, nikada nisam bila bliska sa nekim kao sa tobom. Ali volim te kao najboljeg prijatelja. Kao brata. Ti si dobar, možda najbolji prasac kojeg sam srela, ali meni treba nešto… divlje. Tvoja je koža još uvek mekana, previše si pažljiv prema meni”. Debeljko snažno kriknu iznenadivši i sebe i Slobodu takvim urlikom a zatim bezglavo potrča što dalje od njihovog hrasta lužnjaka, što dalje od nje. Godinama je sam lutao šumom dok mu vremenom ne izraste gusta smeđa dlaka i kljove oštre kao ženske reči. “Sada sam konačno spreman za pravu ljubav”, pomisli Vepar i stopi se sa šumom.
 
@borka:
Jel možemo da izmenimo glasanje sad kad su samo 4 priče?
Recimo, da se izboduju jedna ili dve priče?

E pa sad gotovo, već počelo glasanje.
Ovako ćemo ubuduće:
primenjivaćemo sistem bodovanja dve priče kada ih ima manje od 5.
A kada ima samo dve, onda bodujemo jednu priču. A kada ima samo jedna, ne bodujemo. A kada nema nijedna, ja ću kačim priču iz svoje arhive.

:lol:

Nemojte vi baš mnogo da se oslanjate na moje rezone, nego predlažite.
 
Tema za ovaj krug je, po meni, pomalo nezgodna.
Naime eros i tanatos i ono drugo ljubav na seoski nacin mi nisu bas kompatibilni ali sta je tu je.

prica br 1-3 poena
Jedina prica u kojoj je neki od aktera ispoljio teznju za samounistenjem (tanatos)

prica br 2-2poena
dogadjaj sa babom me iskreno nasmejao

prica br 4- 1 poen
veoma lepo napisano ali mi nema bas mnogo veze sa temom.
 
Dakle ovakoc... prvoj ne bih davala poene ako baš ne mora,
Ako mora, onda jedan.

Drugoj i četvrtoj bih na ravne časti dala po tri poena.
Odlično ispraćena tema u obe: ima eros, ima tanatos, mada je ova četvrta više ljubav na životinjski način, što bi se reklo, a sem toga, koze nemaju kopita!, pa zbog toga, ako neka mora manje bodova, nek bude druga tri a četvrta dva poena.
Znam da su koze samo metafora, al ovo s kopitima me baš štrecnulo u moju seljačku dušu.
Aman čoveče/ženo, jes ti video/la kozu u životu? Ako jesi, u noge baš nisi zagledao/la :mrgreen:

Edit:
Mada, mnogo mi se sviđa četvrta.
Samo eto, druga više na seoski način, a i to s kopitima je prevagnulo...
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top