KIŠA
Neko baca šumno po krovu pregršti pune pšeničnih zrna,
izgladneli petli naleću i kljuju ludo s puno žara:
po mahovini obraslim strehama i dvorištima punim mraka crna
prosuta kroz noć kiša šumno lupa i udara.
Padaju teška zrna i kao usred njiva
dugo klasje iz njih niče od zemlje pa do nebeskih sivih strana,
i među njima izraslo poput đavolskih otrovnih gljiva
nad barama prljave vode - mnogo crnih kišobrana.
Po svu noć lupa ludo razlivena kiša povrh krova
i kljuju po svu noć ti zli i nenasiti petli negde vani,
a izjutra eto sunca pred našim vratima snova
kao žutog i velikog suncokreta zrna iskljuvanih.
Atanas Dalčev
(Bugarska poezija XX veka)