NOVI - STARI KARTOGRAFI
Igre s granicama
Koje je ovo vrijeme: početak devedesetih ili druga polovina 2005?
Ne ponavlja se istorija, ali mnogi prizivaju prošle dane: Srpska narodna stranka, čedo Kilibardine Narodne stranke, na Dan crnogorske državnosti, u Bijelom Polju, traži ukidanje granica. Da Crna Gora i Srbija budu jedno. I da nam se vrne dinar.
I srpski mitropolit Amfilohije gleda, tuguje i strahuje od prošlosti: "Ponovo se povampiruje mitologija tla i krvi", 1918. i 1941. "velika i strašna naša nesreća". [to je sa 1991, kad je guslao ratnicima na dubrovačko-hercegovačkom ratištu - ne pominje.
Drugi srpski vladika, budimsko-nikšićki Joanikije, slabije se sjeća prošlosti. Pa ga rastužuje današnjica: brani Srpsku crkvu u Crnoj Gori od onih koji se oslanjaju na moć i silu: "Ponekad je žalosno vidjeti ljude koji bi po svojoj funkciji trebalo da stvaraju mir, toleranciju i poredak u državi i društvu kako sa najodgovornijih mjesta sipaju mržnju i razdor, pozivaju na sukobe i zavađanja". Blagi bože, odnosi li se to i na Srpsku crkvu koja je proklinjala Crnogorce i prijetila da će "Dukljane čekićem pribiti na Vezirov most"?
U isto vrijeme: Budimir Dubak i njegov šef Predrag Popović dan državnosti proslavljaju "radno" izdizanjem na "svetu planinu" Rumiju, gdje su se prekrstili i odaslali poruke nekrstu. I to iz Amfilohijeve limene crkve koja je nasilno tamo postavljena! Tek što su sišli s brda, narodnjaci su postavili zahtjev: smjenu predsjednika Vujanovića samo zato što je hrvatskom predsjedniku Mesiću obećao da će Crna Gora "pokriti" dio ratne štete pričinjene "djelovanjem" crnogorskih rezervista po Konavlima.
U međuvremenu, neki se žeste i na pomen referenduma. Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: "Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju", a osnivač te organizacije Zoran Lakušić, član Glavnog odbora Socijalističke narodne partije, kune se da će da pogine "ako treba". Marko Pekić iz Sutomora, student prava u Beogradu, lider tek formiranog studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva "suludom idejom" i priprema marš na Crnu Goru i ukidanje "vještačkih granica". A u Podgorici, zbog pitanja za stav o Srebrenici, novinar umalo da dobije batine od studentske "poslovne pratnje": "Sa ovima što pitaju o Srebrenici trebalo bi drugačije razgovarati".
Čudne su naše patriote: baštine samo srpsko ime i pravoslavlje, a traže pomoć od zapadnjaka i katolika. I dok Žižićevi gosti pozivaju na uzbunu - "nezavisnoj Crnoj Gori prijete manjine", a od Srbije traže da Crnoj Gori "pokaže zube", svi zajedno pozivaju svijet da u Crnoj Gori zaustavi "govor mržnje". Razjedinjena opozicija jedinstvena je u opstrukciji referenduma: složno i udarnički prikupljaju novi spisak za Brisel (potpisao i Amfilohije) da na referendumu "koga neće biti" glasaju državljani iz Srbije. Oni koji su sudili Solani sada ga zovu da Crnoj Gori presudi.
A Solana, tvorac Solanije, voli da presuđuje: dok se riješi Kosovo, poziva na obavezan konsenzus o "pravilima igre" vlasti i opozicije oko referenduma iako zna da crnogorska opozicija neće ni da priča o referendumu. Tako, direktno, podstiče bojkot referenduma u Crnoj Gori.
Već viđeno, kao devedesetih kad su poruke iz Evrope glasile - mi ćemo prihvatiti sve ono o čemu se dogovore zaraćene strane. Pa onda: embargo na oružje. Divan humanizam: Karadžiću 400 tenkova JNA i 70 posto "oslobođene" teritorije, Izetbegoviću embargo na oružje i procenat teritorije. I poruka: ako izdržite, izvolite, dogovorite se, mi prihvatamo dogovor.
Dakle: Koje je ovo vrijeme - početak devedesetih ili druga polovina 2005. godine? Pitanje zbunjuje samo neobaviještene!
Novak Kilibarda je već ispričao kako je formirana njegova stranka u prisustvu vlasti. I detalje kako je Narodna stranka stvarala "Dubrovačku republiku". Sad Kilibardini nasljednici iz raznih srpskih i drugih narodnih stranaka za reparacije - neće ni da čuju. Naprasno su zaboravili prošlost: ko je naoružavao narodnjake i predvodio dobrovoljačke odrede. Zaboravili su da je i prvi novac stigao od Dobrice Ćosića i da ih je Milošević poslao na kasu kod Radomana Božovića, tadašnjeg srpskog premijera.
Tih je devedesetih baš iz Narodne stranke stigao prijedlog o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Sve je to lijepo uobličio akademik Matija Bećković u pozdravnom govoru na osnivanju Narodne stranke: "Ne postoje granice među Srbima, jer prave granice su samo one koje se stvaraju u dušama". Bila je to jasna poruka ne samo Crnoj Gori, već i "sjeverozapadnoj braći" ako krenu putem nezavisnosti.
Poznati mitingaš Kosta Bulatović se glasno preslišavao: "Granice između Srbije i Crne Gore nema, pošto niko ne zna gdje je ona". A književnik Miodrag Bulatović je "plačući od sreće" kazao da ga osnivačka skupština NS "podsetila na onu podgoričku iz 1918. godine kada je, kako se zna, Crna Gora izgubila svoju državnost radi ujedinjenja sa Srbijom". Akademik Vlado Strugar pozvao je Srbiju i Crnu Goru na ujedinjenje, jer, kako reče, "naše tekovine i naše vrijednosti nisu razmještene samo od Lovćena do Čakora, već i do Avale i šire - do Jasne Poljane i Urala". Eto: to je bilo ono vrijeme. Sad izgleda da se malo promijenilo: jeste novo vrijeme, jesu neki novi ljudi ali su ideje one stare.
Potvrđuju to mladi srpski lavovi. Gor-an Danilović, potpredsjednik SNS, zatražio je u Bijelom Polju od naroda "da svojom snagom, političkom moći, ukinu granicu između Srbije i Crne Gore". Granicu koja je, kako reče, "novi Berlinski zid u Evropi". Granicu koja dijeli "jednu međunarodno priznatu zemlju tvrđe nego što su one među sobom podijeljene u Evropi". Sve je propalo, jedino je sjever Crne Gore navikao da bude centar, da se "opredjeljuje potpuno ravnopravno između Podgorice i Beograda". I to se neće mijenjati, veli Danilović.
Za to vrijeme: potrebne su promjene - vraćanje na dinar. Jer, "iako imamo euro, ne živimo ni izbliza dobro kao oni koji koriste dinar u Srbiji".
Jadan položaj: oni koji su omeđili svaku srpsku stopu "etičkim čišćenjem", oni koji nijesu htjeli od prvog trena priznati granice republika za državne, oni koji su krojili karte velike Srbije, sad pozivaju na - uklanjanje granica. Ali, samo između Srbije i Crne Gore, ne vodeći računa da svojim djelovanjem sami odavno podižu berlinske zidove.
Za njih bi Berlinski zid pao tek kad između "srpstva" ne bi bilo granice, nikako drugačije. Granice prema Hrvatskoj, Bosni i ostalima - poželjne su, sve do momenta kad ne stoje na putu velike Srbije. Tada su neprirodne, neistorijske, nehumane. Tada su srpski grobovi - granice. Tuđi životi, teritorije i grobovi - tuđa su briga. Ili, kako je to rekao vladika Nikanor u Borbi, 3.aprila 1991: "Tamo gde se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja. Onaj koji drukčije misli, na strani je neprijatelja."
Crna Gora je odjednom prošarana novopečenim humanistima i evropejcima. Čudna sorta: negiraju crnogorsku naciju, pravo na ime, jezik, crkvu; Crnogorce zovu "titogorci", Albance - "šiptari"; šire ekumenizam na tuđim leđima - kažu da su ugroženi a gaze.
Čitav taj konvoj od Ćosića do Bećkovića, od Amfilohija do Koštunice, od Narodne do Srpske narodne stranke, opet kruži Crnom Gorom. Svi na istom zadatku: da Crna Gora spriječe da se osamostali. Time bi pao jedan od stubova velike Srbije. Osnov, za buduća teritorijalna osvajanja, pošto su ova sadašnja propala.
Priča se da je neki Vizantijac učio sina da govori "istinu" i "samo istinu": "Kad jesi, reci da nijesi. A kad nijesi, reci da jesi". Milošević je usavršio tu mudrost. Danas, doktorira u Hagu. A njegovi učenici i mučenici, istu logiku i dinamiku, isprobavaju na Crnoj Gori. Protiv su granica, a stvarno zidaju zidove nepovjerenja i granice nesreće.
Branko VOJIČIĆ
Igre s granicama
Koje je ovo vrijeme: početak devedesetih ili druga polovina 2005?
Ne ponavlja se istorija, ali mnogi prizivaju prošle dane: Srpska narodna stranka, čedo Kilibardine Narodne stranke, na Dan crnogorske državnosti, u Bijelom Polju, traži ukidanje granica. Da Crna Gora i Srbija budu jedno. I da nam se vrne dinar.
I srpski mitropolit Amfilohije gleda, tuguje i strahuje od prošlosti: "Ponovo se povampiruje mitologija tla i krvi", 1918. i 1941. "velika i strašna naša nesreća". [to je sa 1991, kad je guslao ratnicima na dubrovačko-hercegovačkom ratištu - ne pominje.
Drugi srpski vladika, budimsko-nikšićki Joanikije, slabije se sjeća prošlosti. Pa ga rastužuje današnjica: brani Srpsku crkvu u Crnoj Gori od onih koji se oslanjaju na moć i silu: "Ponekad je žalosno vidjeti ljude koji bi po svojoj funkciji trebalo da stvaraju mir, toleranciju i poredak u državi i društvu kako sa najodgovornijih mjesta sipaju mržnju i razdor, pozivaju na sukobe i zavađanja". Blagi bože, odnosi li se to i na Srpsku crkvu koja je proklinjala Crnogorce i prijetila da će "Dukljane čekićem pribiti na Vezirov most"?
U isto vrijeme: Budimir Dubak i njegov šef Predrag Popović dan državnosti proslavljaju "radno" izdizanjem na "svetu planinu" Rumiju, gdje su se prekrstili i odaslali poruke nekrstu. I to iz Amfilohijeve limene crkve koja je nasilno tamo postavljena! Tek što su sišli s brda, narodnjaci su postavili zahtjev: smjenu predsjednika Vujanovića samo zato što je hrvatskom predsjedniku Mesiću obećao da će Crna Gora "pokriti" dio ratne štete pričinjene "djelovanjem" crnogorskih rezervista po Konavlima.
U međuvremenu, neki se žeste i na pomen referenduma. Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: "Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju", a osnivač te organizacije Zoran Lakušić, član Glavnog odbora Socijalističke narodne partije, kune se da će da pogine "ako treba". Marko Pekić iz Sutomora, student prava u Beogradu, lider tek formiranog studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva "suludom idejom" i priprema marš na Crnu Goru i ukidanje "vještačkih granica". A u Podgorici, zbog pitanja za stav o Srebrenici, novinar umalo da dobije batine od studentske "poslovne pratnje": "Sa ovima što pitaju o Srebrenici trebalo bi drugačije razgovarati".
Čudne su naše patriote: baštine samo srpsko ime i pravoslavlje, a traže pomoć od zapadnjaka i katolika. I dok Žižićevi gosti pozivaju na uzbunu - "nezavisnoj Crnoj Gori prijete manjine", a od Srbije traže da Crnoj Gori "pokaže zube", svi zajedno pozivaju svijet da u Crnoj Gori zaustavi "govor mržnje". Razjedinjena opozicija jedinstvena je u opstrukciji referenduma: složno i udarnički prikupljaju novi spisak za Brisel (potpisao i Amfilohije) da na referendumu "koga neće biti" glasaju državljani iz Srbije. Oni koji su sudili Solani sada ga zovu da Crnoj Gori presudi.
A Solana, tvorac Solanije, voli da presuđuje: dok se riješi Kosovo, poziva na obavezan konsenzus o "pravilima igre" vlasti i opozicije oko referenduma iako zna da crnogorska opozicija neće ni da priča o referendumu. Tako, direktno, podstiče bojkot referenduma u Crnoj Gori.
Već viđeno, kao devedesetih kad su poruke iz Evrope glasile - mi ćemo prihvatiti sve ono o čemu se dogovore zaraćene strane. Pa onda: embargo na oružje. Divan humanizam: Karadžiću 400 tenkova JNA i 70 posto "oslobođene" teritorije, Izetbegoviću embargo na oružje i procenat teritorije. I poruka: ako izdržite, izvolite, dogovorite se, mi prihvatamo dogovor.
Dakle: Koje je ovo vrijeme - početak devedesetih ili druga polovina 2005. godine? Pitanje zbunjuje samo neobaviještene!
Novak Kilibarda je već ispričao kako je formirana njegova stranka u prisustvu vlasti. I detalje kako je Narodna stranka stvarala "Dubrovačku republiku". Sad Kilibardini nasljednici iz raznih srpskih i drugih narodnih stranaka za reparacije - neće ni da čuju. Naprasno su zaboravili prošlost: ko je naoružavao narodnjake i predvodio dobrovoljačke odrede. Zaboravili su da je i prvi novac stigao od Dobrice Ćosića i da ih je Milošević poslao na kasu kod Radomana Božovića, tadašnjeg srpskog premijera.
Tih je devedesetih baš iz Narodne stranke stigao prijedlog o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Sve je to lijepo uobličio akademik Matija Bećković u pozdravnom govoru na osnivanju Narodne stranke: "Ne postoje granice među Srbima, jer prave granice su samo one koje se stvaraju u dušama". Bila je to jasna poruka ne samo Crnoj Gori, već i "sjeverozapadnoj braći" ako krenu putem nezavisnosti.
Poznati mitingaš Kosta Bulatović se glasno preslišavao: "Granice između Srbije i Crne Gore nema, pošto niko ne zna gdje je ona". A književnik Miodrag Bulatović je "plačući od sreće" kazao da ga osnivačka skupština NS "podsetila na onu podgoričku iz 1918. godine kada je, kako se zna, Crna Gora izgubila svoju državnost radi ujedinjenja sa Srbijom". Akademik Vlado Strugar pozvao je Srbiju i Crnu Goru na ujedinjenje, jer, kako reče, "naše tekovine i naše vrijednosti nisu razmještene samo od Lovćena do Čakora, već i do Avale i šire - do Jasne Poljane i Urala". Eto: to je bilo ono vrijeme. Sad izgleda da se malo promijenilo: jeste novo vrijeme, jesu neki novi ljudi ali su ideje one stare.
Potvrđuju to mladi srpski lavovi. Gor-an Danilović, potpredsjednik SNS, zatražio je u Bijelom Polju od naroda "da svojom snagom, političkom moći, ukinu granicu između Srbije i Crne Gore". Granicu koja je, kako reče, "novi Berlinski zid u Evropi". Granicu koja dijeli "jednu međunarodno priznatu zemlju tvrđe nego što su one među sobom podijeljene u Evropi". Sve je propalo, jedino je sjever Crne Gore navikao da bude centar, da se "opredjeljuje potpuno ravnopravno između Podgorice i Beograda". I to se neće mijenjati, veli Danilović.
Za to vrijeme: potrebne su promjene - vraćanje na dinar. Jer, "iako imamo euro, ne živimo ni izbliza dobro kao oni koji koriste dinar u Srbiji".
Jadan položaj: oni koji su omeđili svaku srpsku stopu "etičkim čišćenjem", oni koji nijesu htjeli od prvog trena priznati granice republika za državne, oni koji su krojili karte velike Srbije, sad pozivaju na - uklanjanje granica. Ali, samo između Srbije i Crne Gore, ne vodeći računa da svojim djelovanjem sami odavno podižu berlinske zidove.
Za njih bi Berlinski zid pao tek kad između "srpstva" ne bi bilo granice, nikako drugačije. Granice prema Hrvatskoj, Bosni i ostalima - poželjne su, sve do momenta kad ne stoje na putu velike Srbije. Tada su neprirodne, neistorijske, nehumane. Tada su srpski grobovi - granice. Tuđi životi, teritorije i grobovi - tuđa su briga. Ili, kako je to rekao vladika Nikanor u Borbi, 3.aprila 1991: "Tamo gde se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja. Onaj koji drukčije misli, na strani je neprijatelja."
Crna Gora je odjednom prošarana novopečenim humanistima i evropejcima. Čudna sorta: negiraju crnogorsku naciju, pravo na ime, jezik, crkvu; Crnogorce zovu "titogorci", Albance - "šiptari"; šire ekumenizam na tuđim leđima - kažu da su ugroženi a gaze.
Čitav taj konvoj od Ćosića do Bećkovića, od Amfilohija do Koštunice, od Narodne do Srpske narodne stranke, opet kruži Crnom Gorom. Svi na istom zadatku: da Crna Gora spriječe da se osamostali. Time bi pao jedan od stubova velike Srbije. Osnov, za buduća teritorijalna osvajanja, pošto su ova sadašnja propala.
Priča se da je neki Vizantijac učio sina da govori "istinu" i "samo istinu": "Kad jesi, reci da nijesi. A kad nijesi, reci da jesi". Milošević je usavršio tu mudrost. Danas, doktorira u Hagu. A njegovi učenici i mučenici, istu logiku i dinamiku, isprobavaju na Crnoj Gori. Protiv su granica, a stvarno zidaju zidove nepovjerenja i granice nesreće.
Branko VOJIČIĆ
