hakim bej
Elita
- Poruka
- 16.477
Pricaju ljudi koji su otisli na zapad:
Nekada, dok su bili ovde, su imali svoj dzeparac, kasnije platu, pa ustedjevinu, i u svakom dzepu dovoljno za kafu ili sendvic, turu pica...
Budili su se sa znanjem da nemaju ozbiljnu lovu, ali da nikome nisu duzni.
Ali su stalno slusali da tamo na zapadu ljudi imaju velike kuce, dobre automobile, hipermarkete pune svega, velike plate i skupe kravate.
Kada su krenuli na zapad, poneli su svu ustedjevinu odavde. Ta sica se brzo istopila na hranu, stanovanje, nalazenje posla.
Ali tamo, cim nadjes posao, samo odes u banku, potpises neke papire na engleskom, i odmah dobijes lovu. Ozbiljnu lovu.
Kuca sa licnom teretanom u prizemlju, dva automobila, travnjak, uvek pun frizider...
Ujutro se budis sa znanjem da si duzan cetrdeset soma koje nikada na gomili nisi video.
Odlazis na posao i tesko radis, sve vreme osecajuci grizu savesti zbog nagomilanih dugova.
Nalazis prekovremenu varijantu, ali umesto da smanjujes dug, banka ti nudi skoro bez doplate jos vecu kucu u boljem delu grada.
Sada radis dva radna vremena, dolazis iscedjen ko limun, i vise ne lezes da spavas, nego se onesvescujes do jutra.
Budilnik ujutro ponovo podseca da si duzan. Sa osecanjem duga i krivice odlazis i robijas. Trpis ponizenja jer razumes da si i duzan i kriv.
Ali zato nedeljom, kada fabrika ne radi, odlazis sa porodicom (koju samo tada vidjas) i svojim velikim automobilom na parking hipermarketa. Kupujes neumereno, neizivljeno, bahato i bezobrazno, i tri do vrha pune korpe cipsa, piva, i svakakvih djakonija ne platis nego samo provuces mocnu plastiku.
Tada se sav onaj osecaj krivice nagomilan tokom nedelje pretvara u ogroman osecaj zahvalnosti, zahvalnosti drzavi, vladi, sistemu, fabrici, banci, kasirki... zahvalnost kao katarza, kao ventil za praznjenje frustracija. Zadovoljan placas sve sto od tebe porodica zatrazi. Banka ce to samo dodati na onih vec 80 soma duga.
Emotivno ispraznjen i jos uvek zahvalan otvaras svoje vecernje pivo i obuven i sa bezbol kapom na glavi tones u san. Sutra je radni dan.
Na kablovskoj govore o "teroristima" koji javno protestuju protiv novog modela robovlasnistva u Americi, koji se na ulicama bune sto su se ljudi pretvorili u masine "radi-spavaj", i koji pozivaju javnost na pobunu. Sreca je sto imamo predsednika koji ce jos veceras narediti bombardovanje ili makar hapsenje.
Ti na ulicama su obicni naivci koji su posle decenija rada zbog bolesti u porodici ili krize izgubili posao i ostali bez icega. Posto su ostali bez posla, banka im je oduzela sve, i kucu sa teretanom, da bi prodala nekom drugom. Sada ih ceka klosarenje, zivot u rudniku ili odlazak u rat. Ko ih ebe kada nisu imali srece. Mogu da se bune koliko hoce, ovo je demokratska zemlja. Meni se tako nesto nikada nece desiti.
Nekada, dok su bili ovde, su imali svoj dzeparac, kasnije platu, pa ustedjevinu, i u svakom dzepu dovoljno za kafu ili sendvic, turu pica...
Budili su se sa znanjem da nemaju ozbiljnu lovu, ali da nikome nisu duzni.
Ali su stalno slusali da tamo na zapadu ljudi imaju velike kuce, dobre automobile, hipermarkete pune svega, velike plate i skupe kravate.
Kada su krenuli na zapad, poneli su svu ustedjevinu odavde. Ta sica se brzo istopila na hranu, stanovanje, nalazenje posla.
Ali tamo, cim nadjes posao, samo odes u banku, potpises neke papire na engleskom, i odmah dobijes lovu. Ozbiljnu lovu.
Kuca sa licnom teretanom u prizemlju, dva automobila, travnjak, uvek pun frizider...
Ujutro se budis sa znanjem da si duzan cetrdeset soma koje nikada na gomili nisi video.
Odlazis na posao i tesko radis, sve vreme osecajuci grizu savesti zbog nagomilanih dugova.
Nalazis prekovremenu varijantu, ali umesto da smanjujes dug, banka ti nudi skoro bez doplate jos vecu kucu u boljem delu grada.
Sada radis dva radna vremena, dolazis iscedjen ko limun, i vise ne lezes da spavas, nego se onesvescujes do jutra.
Budilnik ujutro ponovo podseca da si duzan. Sa osecanjem duga i krivice odlazis i robijas. Trpis ponizenja jer razumes da si i duzan i kriv.
Ali zato nedeljom, kada fabrika ne radi, odlazis sa porodicom (koju samo tada vidjas) i svojim velikim automobilom na parking hipermarketa. Kupujes neumereno, neizivljeno, bahato i bezobrazno, i tri do vrha pune korpe cipsa, piva, i svakakvih djakonija ne platis nego samo provuces mocnu plastiku.
Tada se sav onaj osecaj krivice nagomilan tokom nedelje pretvara u ogroman osecaj zahvalnosti, zahvalnosti drzavi, vladi, sistemu, fabrici, banci, kasirki... zahvalnost kao katarza, kao ventil za praznjenje frustracija. Zadovoljan placas sve sto od tebe porodica zatrazi. Banka ce to samo dodati na onih vec 80 soma duga.
Emotivno ispraznjen i jos uvek zahvalan otvaras svoje vecernje pivo i obuven i sa bezbol kapom na glavi tones u san. Sutra je radni dan.
Na kablovskoj govore o "teroristima" koji javno protestuju protiv novog modela robovlasnistva u Americi, koji se na ulicama bune sto su se ljudi pretvorili u masine "radi-spavaj", i koji pozivaju javnost na pobunu. Sreca je sto imamo predsednika koji ce jos veceras narediti bombardovanje ili makar hapsenje.
Ti na ulicama su obicni naivci koji su posle decenija rada zbog bolesti u porodici ili krize izgubili posao i ostali bez icega. Posto su ostali bez posla, banka im je oduzela sve, i kucu sa teretanom, da bi prodala nekom drugom. Sada ih ceka klosarenje, zivot u rudniku ili odlazak u rat. Ko ih ebe kada nisu imali srece. Mogu da se bune koliko hoce, ovo je demokratska zemlja. Meni se tako nesto nikada nece desiti.
Poslednja izmena: