Transcendental
Buduća legenda
- Poruka
- 29.503
Postoji neko uvreženo shvatanje da da bi se napravilo (veliko) umetničko delo potrebno je imati nekakvo nadahnuće, čak upasti u mističko stanje ekstaze pri čemu pisac predstavlja prosto medijum preko koga se ispoljava skrivena istina, suština sveta i bića predstavljena posredstvom strukture reči. Mnogi pisci često umeju da kažu da dožive stanje pomerene svesti pri čemu se "pesma piše sama od sebe", obavijajući proces umetničke kreacije velom mističnog. Ovakve ideje provlače se još od Platona, koji u Ijonu i Državi raspravlja o prirodi pesništva (mada se Platonovi zaključci o tome trebaju sagledati uzimajući u obzir činjenicu da je bio neuspeli tragički pesnik, no ovo nije tema o njemu). Odista, često "obični smrtnici" smatraju da su umetnici "odabrani" pojedinci koji poseduju dar da uvide ogoljenu suštinu stvari, pritom zanemarujući tehnički aspekt pisanja koji oni ceo život razvijaju i usavršavaju.
Koje je mišljenje forumaša o ovoj temi, da li je tehnika dovoljna i šta se uopšte podrazumeva pod tehnikom, da li je pored tehnike potrebno još nešto, neuhvatljivo običnom pojedincu, rezervisano samo za odabrane i šta je to
Kao izuzetno bitan prilog temi koji bi svi trebalo da pročitaju postaviću esej Edgara Alana Poa koji donekle demistifikuje proces kreacije i pokazuje na koji način umetnički MAJSTOR* (pogledati fusnotu) kreira svoju umetničku strukturu:
*Termin "MAJSTOR" uzimam u značenju koje mu pridaje Ezra Paund:
(b) Majstori - Ovo je vrlo sužena vrsta, a pravih je veoma malo. Izrazom su u stvari obuhvaćeni oni pronalazači koji su, osim sopstvenih otkrića, kadri da apsorbuju i usklade veliki broj prethodnih izuma. Hoću da kažem da oni u isti mah počinju od svoga jezgra i od nagomilanih iskustava, ili su pak u stanju da svare silu tema, da primene veliki broj poznatih izražajnih načina, uspevajući da sve to prožmu nekim posebnim svojstvom, da mu daju pečat svoga karaktera, i da celinu dovedu u stanje istorodne dovršenosti.
Koje je mišljenje forumaša o ovoj temi, da li je tehnika dovoljna i šta se uopšte podrazumeva pod tehnikom, da li je pored tehnike potrebno još nešto, neuhvatljivo običnom pojedincu, rezervisano samo za odabrane i šta je to
Kao izuzetno bitan prilog temi koji bi svi trebalo da pročitaju postaviću esej Edgara Alana Poa koji donekle demistifikuje proces kreacije i pokazuje na koji način umetnički MAJSTOR* (pogledati fusnotu) kreira svoju umetničku strukturu:
Često sam pomišljao kako bi zanimljiv članak mogao napisati svaki pisac koji bi htio - što će reći, koji bi mogao - izložiti, korak po korak, način na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konačni oblik. Zašto sve do danas takav članak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio reći - možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog.
Charles Diskens u bilješci koja leži preda mnom, a povodom jednog mojeg ranijeg ispitivanja sklopa Barnaby Radgea, kaže: ,,Usput budi rečeno, znate li vi da je Godvin pisao svog Caleba Williamsa počinjući s kraja? On je svog junaka prvo upleo u mrežu teškoća, koje sačinjavaju drugu bilježnicu, i tek je onda, povodom prve, stao razmišljati kako da opravda ono što se već zbilo".
Ne mogu zamisliti da je Godvin upravo tako postupio, i zaista njegovi iskazi se ne slažu potpuno s gledištem gospodina Dikensa, ali pisac Caleba Williamsa bio je i suviše dobar umjetnik da bi previdio prednosti koje pruža bar približno sličan postupak. Savršeno je jasno da svaki zaplet, koji zaslužuje to ime, mora biti temeljno i marljivo razrađen do svog raspleta prije nego što se uopće primimo pera. Jedino ako stalno imamo pred očima rasplet, moći ćemo pružiti djelu onaj njemu neophodno potrebni izgled dosljednosti, ili uzročne povezanosti, time što ćemo učiniti da svi događaji, a naročito cjelokupan način obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne zamisli.
Postoji, čini mi se, jedna osnovna greška u uobičajenom načinu građenja jednog književnog djela. Predmet za obradu pruža ili povijest, ili mu kao povod služi neki dnevni događaj, ili, u najboljem slučaju, sam pisac stavlja u pokret splet neobičnih zbivanja, jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u namjeri, po pravilu, da sve praznine u pogledu činjenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje ukažu popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmišljanjima.
Ja radije počinjem razmišljanjem o utisku. Imajući uvijek u vidu novinu - jer obmanjuje samog sebe onaj tko se usuđuje da se liši tako očiglednog i tako lako dostupnog izvora zanimljivosti - kažem sebi na prvom mjestu: " Od svih bezbrojnih utisaka ili predstava koje može primiti srce, ili razum, ili (općenito rečeno) duša, koji ću ja, u ovoj prilici, odabrati?" Pošto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snažan utisak, počinjem razmišljati o tome da li će on najbolje biti proizveden događajima ili izrazom, ili obrnuto, ili istovremeno i naročitim događajem i naročitim izrazom - poslije čega tražim oko sebe (ili , bolje, u sebi) takva povezivanja događaja, ili izraza, koja će mi biti od najveće pomoći pri proizvođenju utiska.
Često sam pomišljao kako bi zanimljiv članak mogao napisati svaki pisac koji bi htio - što će reći, koji bi mogao - izložiti, korak po korak, način na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konačni oblik. Zašto sve do danas takav članak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio reći - možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog. Većina pisaca naročito - pjesnika - više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa , na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje - jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu.
S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko događa da pisac uopće može korak po korak se vratiti putem kojim je došao do svojih zaključaka. Uopće uzevši, potsticaji, pošto su se javili zbrda - zdola, na isti su način obavili svoj posao i pali u zaborav.
Što se mene osobno tiče, ne slažem se ni s onim zaziranjem koje smo spomenuli, niti mi je i najmanje teško da se u svako doba prisjetim postupnog nastojanja bilo kojeg od svojih djela; a kako je zanimljivost toga raščlanjivanja ili građenja iznova, koju sam označio kao de sideratum, potpuno nezavisna od stvarnog ili prividnog zanimanja za raščlanjivani predmet, neće se smatrati da sam povrijedio pristojnost ako budem prikazao modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih djela. Izabrat ću Gavrana, kao najviše poznato. Namjera mi je jasno pokazati kako se nijedno mjesto u njegovom sklopu ne može pripisati slučaju ili podsvijesti - da je djelo išlo naprijed korak po korak ka svom završetku s neumitnošću i strogom neminovnošću matematičkog problema.
Odbacimo, kao beznačajnu po pjesmu per se, okolnost - ili, recimo, potrebu - zbog koje se, u prvom redu, rodila namjera da se napiše jedna pjesma koja će odgovarati istovremeno ukusu i čitalaca i kritike.
Polazimo, dakle, od te namjere.
Prvo pitanje koje se postavilo bilo je dužina pjesme. Ako je neko književno djelo previše dugačko da bi se pročitalo u jednom dahu, moramo se odreći neizmjerno važnog utiska koji se postiže jedinstvom predstave; jer, ako se mora čitati u dva navrata, upliću se poslovi svakidašnjice, i cjelina je samim tim odmah razbijena. A pošto se ceteris paribus, nijedan pjesnik ne može odreći ničega što je sposobno doprinijeti ostvarenju njegove zamisli, to treba razmotriti da li veća dužina pruža neku prednost koja će nadoknaditi s njom povezani gubitak jedinstva. Na ovo bez predomišljanja kažem: ne. Ono što nazivamo dugačkom pjesmom ustvari je samo niz kratkih pjesama - što će reći, niz kratkih pjesničkih utisaka. Nepotrebno je dokazivati da pjesma samo onda zaslužuje svoje ime ako snažno uzbuđuje ,uzdižući dušu; a sva snažna uzbuđenja su po psihičkoj nužnosti kratka. Iz toga razloga je najmanje polovina Izgubljenog raja u suštini proza - niz pjesničkih uzbuđenja koja su, neizbježno, protkana odgovarajućim padovima - i zbog njegove do krajnosti velike dužine svemu je oduzet neizmjerno važan umjetnički činilac: cjelina ili jedinstvo utiska.
Čini se, dakle, očigledno da postoji izvjesna određena granica u pogledu dužine za sva književna djela, granica koja zahtijeva da se djelo može pročitati u jednom dahu, i ako se ta granica kod nekih proznih djela (koja ne zahtijevaju nikakvo jedinstvo), kao što je Robinson Crusoe, i može s uspjehom prekoračiti, da se ona u pjesmi nikad ne može prekoračiti u pravom smislu riječi. U tome okviru dužina pjesme treba biti u matematičkom odnosu s njenom vrijednošću, drugim riječima, s uzbuđenjem ili uzdizanjem - opet, drugim riječima, sa stupnjem pravog pjesničkog utiska koji je u stanju proizvesti; jer jasno je da kratkoća mora biti u pravom razmjeru s jačinom željenog utiska i to pod jednim uvjetom - da je za proizvođenje ma koje vrste utiska neophodno izvjesno trajanje. Imajući u vidu te razloge, kao i onaj stupanj uzbuđenja za koji sam smatrao da nije iznad ukusa čitalaca, a ni ispod ukusa kritičara, došao sam odmah do pogodne dužine za pjesmu koju sam naumio napisati - dužine od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto osam.
....zbog nedostatka karaktera nastavak teksta u sledećem postu.
*Termin "MAJSTOR" uzimam u značenju koje mu pridaje Ezra Paund:
(b) Majstori - Ovo je vrlo sužena vrsta, a pravih je veoma malo. Izrazom su u stvari obuhvaćeni oni pronalazači koji su, osim sopstvenih otkrića, kadri da apsorbuju i usklade veliki broj prethodnih izuma. Hoću da kažem da oni u isti mah počinju od svoga jezgra i od nagomilanih iskustava, ili su pak u stanju da svare silu tema, da primene veliki broj poznatih izražajnih načina, uspevajući da sve to prožmu nekim posebnim svojstvom, da mu daju pečat svoga karaktera, i da celinu dovedu u stanje istorodne dovršenosti.