"Je li "seksualna ovisnost" bolest?
"Ovisnost o seksu" nije bolest, barem ne u uobičajenom značenju te riječi. Riječ je o pseudoporemećaju (ranije poznatijem kao --->NIMFOMANIJA, odnosno donhuanizam) koji su stvorili i populariziraju moralizmu skloni psiholozi, priučeni terapeuti, svećenici i dnevno rastući broj ljudi za koje je suvremena civilizacija postala prebrza, prezahtjevna i zastrašujuće lišena oslonaca. Osobito u intimnoj sferi života. Sveprisutna, kroz medije i marketing, seksualnost je postala prostor svakodnevnog natjecanja, dokazivanja individualnosti, osobitosti. Jednom riječju, sve manje užitka, kreativnosti i intimnosti, a sve više pritisaka, potraživanja i samoocjenjivanja. Rezultat je sve veći broj depresija, ali i samodijagnosticiranih "nemogućnosti kontrole" vlastite požude. Pravi El dorado za terapeute! Patrick Carnes, bivši zatvorski psiholog, autor nekoliko bestsellera i guru "seksualne ovisnosti", naplaćuje terapeutske usluge po cijeni od 800 dolara dnevno po klijentu (tretman obično traje dvadeset šest dana).
Navodna "ovisnost o seksu" ponajprije je znak suvremenog protestantskog duha seksualnosti ili grčevite seksualne potrage za instant-produhovljenjem, popularnošću i bijegom od uvijek prijeteće samoće i dosade. Ako su u tu svrhu potrebni sve snažniji poticaji, jer mehanizam zasićenosti neumitno potkopava naše napore, tim gore po stvarnost u kojoj živimo. Osobito u Kaliforniji, Zlatnoj republici zabavne industrije, vječne mladosti i silikonizirane ljepote, epicentru "novih ovisnosti". Drugim riječima, osporavati realističnost "ovisnosti o seksu" ne podrazumijeva poricanje činjenice da je za određeni broj ljudi seksualnost problematična dimenzija. No, što je više "ovisnika", stručnu je pomoć za tretman seksualnih disfunkcija sve teže i skuplje pribaviti.
Koliko je "seksualna ovisnost" slična drugim ovisnostima, a po čemu je specifična?
Zašto je pomodna ideja "ovisnosti o seksu" pseudoznanstveni mit? Koncepcija ovisnosti počiva na određenoj supstanciji koja proizvodi fiziološku ovisnost, a toga u seksu naprosto nema. Premda neki smatraju da orgazam proizvodi biokemijske reakcije koje bi mogle biti temelj ovisnosti, za takvu tezu - barem za sada - nema nikakvih argumenata.
Protivno većini terapeuta i istraživača seksualnosti, koji odbacuju "ovisnost o seksu" kao moralističku, antiseksualnu i potencijalno opasnu ideju koja proizvodi lažne bolesnike, određen broj stručnjaka smatra da se koncepcija ipak može spasiti. Prema njihovom mišljenju, riječ je o specifičnoj podvrsti opsesivno kompulzivnih poremećaja, nemogućnosti kontrole vlastitih seksualnih impulsa. Opsesivna masturbacija ili neprekinuti niz kratkih seksualnih avantura za te su autore prinudne seksualne radnje, to jest bolest. Zašto se velik broj njihovih kolega ne slaže s takvim stavom? Prvo, kriteriji "normalnog" seksualnog ponašanja, zapravo, ne postoje. Ono što je za neke prerijetko, za druge je prečesto i obrnuto. Radnje koje neke osobito uzbuđuju, drugi nalaze odbojnim. Svi ne dijele vjeru u monogamnost i seksualnu vjernost. Neki ne mogu ili ne žele odvajati ljubav i seks, drugi to čine redovito - bez dvoumljenja ili grižnje savjesti. Drugi je problem sama koncepcija "prinudnih seksualnih radnji", to jest naglasak na bespomoćnosti koju "žrtve bolesti" navodno osjećaju. Je li to doista tako - što bi pristalice seksualne prinudnosti tek trebale dokazati - ili je mnogima naprosto lakše reći: "To je jače od mene" ili "Bolest je kriva za to, ne ja", nego preuzeti odgovornost za vlastite postupke? Seksualna energija, dio našeg evolucijskog naslijeđa, ponekad može biti zastrašujuće snažna i destruktivna, što za određene osobe, opterećene drugim životnim problemima, može biti dovoljan razlog za bijeg u "bolest". Tako je, uostalom, najlakše zadobiti pažnju i pomoć drugih.
Posljednja razlika između pravih ovisnosti i pseudoovisnosti o kojoj je ovdje riječ otkriva se u procesu liječenja. Terapija "ovisnosti o seksu" ne podrazumijeva (potpuno) odricanje od izvora problema. "Bolesnike" se naprosto podučava društveno oportunom iskazivanju strasti: bračnoj umjerenosti, monogamnosti i "zdravim" intimnim fantazijama.
Odbacimo li koncepciju "ovisnosti o seksu", ostaje činjenica da neki među nama izlaz iz problema kao što su nedostatak samopouzdanja, kronična napetost i stres, ranije traume (uključujući i posljedice seksualnog zlostavljanja) ili nemogućnost ostvarivanja intimnosti nalaze u intenziviranju seksualnih aktivnosti. Preciznije rečeno, u kratkotrajnom bljesku uspješnog zavođenja i/ili seksualnog vrhunca. U tom trenutku "fiksa" te osobe prestaju biti nevrijedne ljubavi, usamljene ili opterećene strahom od gubitka mladosti, popularnosti ili direktorske fotelje. Čini li to psihičku ovisnost? U najvećem broju slučajeva, ne. Većina naprosto odabire etiketu "ovisnika" kao put izbjegavanja odgovornosti i mukotrpnog suočavanja s problemima. Samo u manjem broju patoloških slučajeva, u čijoj pozadini nalazimo određeni poremećaj ličnosti, imamo doista posla s nekontroliranom seksualnošću koja može eskalirati do seksualne agresije.
Kakav je društveni profil "ovisnika"?
Prema podacima organizacije Anonimnih ovisnika o seksu i ljubavi, broj "ovisnika" višestruko nadmašuje broj "ovisnica". Premda pristalice koncepcije ovisnosti drže da bi glavni razlog mogao biti veća mogućnost prikrivanja prinudnih seksualnih radnji u slučaju žena(!?), razloge valja potražiti na drugoj strani. Kao i u slučaju tzv. parafilija - ili seksualnih perverzija, kao što smo ih nekada nazivali - gdje je broj problematičnih muškaraca neusporedivo veći od broja žena, i u ovom je slučaju najvjerojatnije riječ o kombinaciji bioloških i kulturoloških razloga. Činjenica da je za žene seks teže (posve) odvojiv od intimnosti i emotivnog povjerenja, čini se da djeluje kao zaštitni faktor.
Kao što je već nagoviješteno, veliki broj novootkrivenih ili samodijagnosticiranih "ovisnika" potiče iz srednje ili više klase. Riječ je o visokoobrazovanim profesionalcima, nerijetko osobama s estrade, Wall Street-a ili Silikonske doline, čiji je život, kao što primjećuje ugledni seksualni terapeut Marty Klein, predsjednik Udruženja za znanstveno proučavanje seksualnosti, postao carstvo rada i tamnica senzualnosti. Nadomjestak je nerijetko fast-sex: pornografske sličice na kompjutorskom ekranu, depersonalizirana usluga prostitutke ili avanture za jednu noć. Stvarajući iluziju apsolutne uspješnosti i prihvaćenosti, takav seksualni užitak kratkotrajno ublažava napetost i nezadovoljstvo. Ubrzo potom slijedi poznati osjećaj krivice i praznine i potreba za novim, jednako prolaznim, zaboravom."
Dr. Aleksandar Štulhofer