- Poruka
- 13.833
On je jedan od. Nu, većina Hrvata nije Slovence smatrala za "svoje", t.j. kao dio
svoga naroda, nego za bliske.
To se vidi iz poznate rasprave gdje je Juraj Križanić htio da i Slovenci
mogu koristiti ilirski gostinajc u Rimu, pa je Sv. Rota do odbila, jer Kranjci nisu Iliri, nego katolici
povijesnih pokrajina Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Bosne.
Znakovita je reakcija hrv. biskupa.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=29865
....no spor oko svetojeronimske bratovštine izazvao je slovenski svećenik Ivan Jampšič koji je htio zasjesti u "ilirski" kaptol u Rimu. Jampšič se rodio u Rimu, ali je po ocu potjecao iz Ljubljane. Premda nijedan Slovenac tijekom cijelog 16. stoljeća nije bio član svetojeronimske bratovštine, vjerojatno se o njegovu članstvu i ne bi povela rasprava da sam kandidat "ne samo da nije znao 'ilirski' nego nije ni htio da se podvrgne ispitu znanja iz
njega, pa se među članovima kaptola povela rasprava o tomu da li se Kranjska uopće nalazila u 'Iliriku', odnosno imaju li Slovenci uopće pravo na spomenute ustanove u Rimu"29. Pred svetojeronimskim kaptolom Juraj Križanić zastupao je mišljenje da Iliriku pripadaju "ne samo Kranjska, nego Štajerska i Koruška"30, dok se njegovu mišljenju oštro opirao Splićanin Jeronim Paštrić31. S obzirom na to da se suprotne struje nikako nisu mogle složiti oko toga može li Slovenac biti članom "ilirskoga" kaptola u Rimu cijeli je problem iznesen najprije pred crkveni sud prvog i drugog stupnja, da bi cijela stvar na kraju došla pred vrhovni crkveni sud Svetu Rotu (Sacra Rota) koji je konačnu odluku donio 10. prosinca 1655. godine. U zaključku Svete Rote stoji "da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska"32. To će reći da svećenik Jampšič nije mogao pristupiti u ilirski kaptol, te da su europski učenjaci pobili tvrdnje Jurja Križanića. Osim što odluka Svete Rote potvrđuje hrvatski narod kao naciju pod ilirskim imenom, te hrvatske zemlje u sastavu, s manje ili više odstupanja, u kontinuitetu od hrvatskoga srednjovjekovnoga kraljevstva do današnjih dana, iz reakcija u Hrvatskoj na ovu presudu saznajemo da je u 17. stoljeću sasvim prirodno bilo prihvaćeno i duhovno jedinstvo hrvatskoga naroda, njegovo poimanje kao jedinstvene nacije, bez obzira na dijalektalnu podijeljenost na području jezika, i političku obzirom na strane vladare. Samo jedan dan nakon što je Sveta Rota svečano iznijela svoju presudu, odnosno 25. travnja 1656. godine Juraj Ratkaj, zagrebački kanonik i povjesničar, iz Zagreba je pisao pismo predstavnicima dviju suprotstavljenih strana – Jurju Križaniću i Jeronimu Paštriću. Kako je Križanić bio i svećenik zagrebačke biskupije Ratkaj ga je osobno poznavao, a u pismu nije krio razočarenje Križanićevim nastojanjem da dokaže kako Koruška, Štajerska i Kranjska pripadaju teritoriju "ilirskih zemalja"33. Splićaninu Jeronimu Paštriću, kojega Ratkaj nikada nije upoznao, i koji mu je teritorijski itekako dalek s obzirom na nesretnu razdijeljenost Hrvatske, Ratkaj piše toplo pismo potpore34. Premda su Ratkaju, dakle, teritorijalno bile bliže slovenske zemlje, posve je jasno da mu je duhovno bliža primorska Hrvatska, što otkriva da je hrvatski narod oduvijek osjećao svoju duhovnu jedinstvenost, bez obzira na političke i povijesne neprilike, što se odrazilo i na poimanje jezika. Stoga se Bartol Kašić s punim pravom naziva ocem hrvatskoga jezikoslovlja, dok je Križanićeva gramatika, kao i on sâm, samotan i izgnani plod hrvatskog sanjarskog mentaliteta.
kada mi kato kažeš...
