И баш се изјаснили Хрватима!!!!????
Продумај о томе ти мало боље.
Ljetopis popa Dukaljanina u kom fino kaže da se cijelo područje od Neretve do Drača naziva Crvena Hrvatska (Croatia Rubea), i jasno je odvaja od Srbije razvodnim planinama:
"(secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocavit; aquas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagam et intrant in magnum flumen Donavi, vocavit Sumbra. Kod Orbinija - Surbia)."
Posljednja četvrtina XI st., bizantski pisac Skilica piše kako su vođe bugarskog ustanka pozvale u pomoć:
"Mihajla tadašnjeg vladara spomenutih Hrvata, koji je stolovao u Kotoru i Papratni i imao mnogo zemlje pod sobom".
Historija Nikite Honijata (umro poslije 1210), opisujući Nemanjina osvajanja, kaže: "... poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom". Isto kaže i Teodor Skutariota (XIII - XIV st.). Treći bizantski pisac Nikola Akominat (1150-1210), govoreći o Stefanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. god., također veli: "Ne znajući pravu mjeru, poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom".
Turski putopisac Evlija Čelebija godine 1664. u svom “Putopisu” (ili: “Kronika putnika”) piše: “Veliku većinu stanovnika u Herceg-Novome čine “Arnauti, Bošnjaci i Hrvati” (za Bošnjake na drugom mjestu kaže, da govore hrvatski: “Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda”); Bošnjaci u Sigetu “ispravno lijepo govore mađarski i hrvatski”; a u nahiji Pivi (Crna Gora) su sve “čisti, pravi Hrvati”.
Rus P. A. Tolstoj godine 1698. u južnom dijelu južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi Hrvate: “V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati”; od Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su “zaselenni Horvatami” (naseljeni Hrvatima).
Ivan Franjo Jukić u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Crnogorci u Carigradu odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego, Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937.)
Aapski kartograf Muhammad Al-Idrisi je 1154, spomenuo Dubrovnik kao posljednji hrvatski obalni grad(najjužniji) u svojem djelu Nuzhat al-Mushataq fi ikhtiraq al-afaq (English: Joy for those who wish to sail over the world)
Al-Idrisi poznat po tome što nije precrtavao tuđe karte, nego je osobno proputovao sve što je kartografirao i podatke i informacije uzimao direktno od lokalnog stanovništva i lokalnih vlasti u izravnom kontaktu s njima. To ga i čini velikim kartografom a njegove podatke izuzetno vrijednima jer se ne radi o prijepisima nego autentičnom istraživanju in the face of the place. Njegovo kartografiranje Mediterana zbog toga ima naročito vrijednost pa ga se danas smatra jednim od najvećih srednjovjekovnih kartografa uopće.
ovo je jako bitno uzeti u obzir kad se gleda njegova karta obale u 12. st., uplovio je u 7 ili 8 gradova na potezu od Senja do Dubrovnika, dobivao podatke od lokalnih vlasti, pismenjaka i stanovništva i prema tim podacima cijeli taj potez nazvao Bilad Guaruasia - hrvatska zemlja -Dalmasiah - od akvilejske općine na sjeveru (Lovran pod Akvilejom) do Dubrovnika/Raguse kao zadnjeg hrvatskog grada na obali na jugu.