»Čula«, »strasti«. — Kada strah od čula, požuda, strasti, dođe tako daleko te nam savetuje da ih se klonimo, to je već simptom slabosti: krajnja sredstva uvek karakterišu nenormalna stanja. Ono što ovde nedostaje, ili tačnije što je u opadanju, to je snaga da se čovek odupre jednom impulsu: kad čovek ima instinkt da mora popuštati, to jest da mora reagirati, onda čini dobro ako izbegava prilike za to (»iskušenja«).
»Nadražaj čula« samo je utoliko iskušenje ukoliko se radi o biću čiji se sistem lako pokreće i podleže uticaju: u suprotnom slučaju, kod velike glomaznosti i tvrdoće sistema, potrebni su jaki nadražaji da pokrenu funkcije.
Raspusništvu mi zameramo samo kod onoga ko nema nikakvog prava na nj; i skoro sve strasti su stekle rđav glas zbog onih koji nisu dovoljno jaki da ih upotrebe na svoju korist.
Mora biti jasno da se protiv strasti može prigovoriti ono isto što i protiv bolesti: pa ipak mi ne bismo smeli da se lišimo bolesti, a još manje strasti. Nama je potrebno anormalno, mi životu zadajemo ogroman potres kroz ove velike bolesti.
U pojedinosti valja razlikovati:
1. Glavnu strast, koja čak donosi sa sobom i najviši oblik zdravlja uopšte: tu se najbolje postiže koordiniranje unutrašnjeg sistema i njegovog rada u jednom smeru — ali to je skoro definicija zdravlja!
2. Sukob strasti, dvojstvo, trojstvo, mnoštvo »duša u istim grudima«: to je vrlo nezdravo; znak unutrašnje propasti i raspada, gde se otkriva i povećava unutrašnji rascep i anarhija —: osim ako jedna strast najzad ne postane gospodar. Povraćanje zdravlja.
3. Naporednost strasti, bez sukoba i uzajamnog podupiranja:često je periodična i onda, čim se vaspostavi red, i zdrava. Tu spadaju najinteresantniji ljudi, kameleoni; oni nisu u sukobu sa sobom, oni su srećni i sigurni, ali se ne razvijaju — njihova stanja leže jedno pored drugoga. Oni se menjaju,ali ne postaju.