Taj romanticni Balasevic

O kako tuznih ljubavi ima

Profesor Lukic sa cetvrtog sprata,
je ziveo prilicno sam.
A decu je ucio ljubavne pesme,
sonete i sta ti ja znam.

O kako tuznih ljubavi ima,
bas nesto razmisljam:
njegova zena, Lukic Milena,
s drugim je otisla.
O kako tuznih ljubavi ima,
ovaj svet je ispunjen njima,
sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos.

A gospodja Ruza je radila goblen
i subotom igrala tac.
Od muza joj ostalo par zutih slika,
oficirska kapa i mac.

O kako tuznih ljubavi ima,
bas nesto razmisljam:
porucnik Bata, iz prvog rata,
nije se vratio.
O kako tuznih ljubavi ima,
ovaj svet je ispunjen njima,
sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos.

Pisu romane, pesme, novele,
o tome kako ljubav uvek nadje put.
Znam neke sive, tuzne hotele
i neke prazne sobe gde je uvek onaj strasni mir.

O kako tuznih ljubavi ima,
bas nesto razmisljam.
Dal' je i nasa tu medju njima,
brinem se ponekad.
O kako tuznih ljubavi ima,
ovaj svet je ispunjen njima,
sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos.

Andjelija Prokic je cekala princa
i njegovu carobnu moc,
da joj otplati kredit,
da joj napravi klinca,
da je voli do kasno u noc.

O kako tuznih ljubavi ima,
bas nesto razmisljam:
njen suprug Bane, noci i dane,
nije se treznio.
O kako tuznih ljubavi ima,
ovaj svet je ispunjen njima,
sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos.

A kad se jednom, u dva i deset,
vratio kuci zeljan ljubavi i sna,
nasao pismo, pao u nesvest,
zena mu s Lukicem iz prve strofe pobegla u noc.

O kako tuznih ljubavi ima,
bas nesto razmisljam.
Dal' je i nasa tu medju njima
brinem se ponekad.
O kako tuznih ljubavi ima,
ovaj svet je ispunjen njima,
sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos.

Sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos...
Sve vise sumnjam da neko
sretno i voli jos...
 

...Spisak mojih snova je dugačak
Al' na prvom mestu sad ste vi
Ja sam stari ofucani mačak
Ne nudim vam ništa loše, nove priče, stare ploče
Vi ste moje sve il' nista, već odavno lovim miša poput vas
Malog miša kao vi...
 
Te noci sam joj ocutao najlepše reci koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastucice, i nezno povuce finu cetku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog leta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaceš, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...

Djole Balasevic "Jedan od onih zivota"
 
Upoznao sam je na keju, u jednom kafiću koji ne radi više...
U stvari, ne...
U tom kafiću sam je samo sreo prvi put...
Upoznao je nisam još uvek?!
Moj lepuškasti drugar se tih dana šmeckao sa njom, i ja tu realno nisam imao šta da tražim. Sale Saks je bio kao reklama za žilet. Puno pipkanja po licu i zadovoljnih osmeha, a veoma malo teksta...
Bio je prvi jun, i ne sećam se zašto smo te godine tako rano išli na more, ali njemu se to učinilo kao sjajan povod da joj se obrati...
- Mogla bi mi dati adresu... Da ti se javim jednom kartom...
Stajao sam korak dalje, i istog časa poželeo da odustanem od puta, shvativši da ćemo se mimoići sa letom. Leto se upravo gnezdilo u njenoj kosi...
- Bila sam i ja u Istri... Doduše zimi... A čula sam da je i septembar božanstven? Baš me zanima kad je najlepše?
Srđa je još prvog jutra kupio špil razglednica, marku zalepio besprekorno, firmopisački nacifrao Njeno ime i adresu, ali dalje od datuma nije išlo...
- Smisli ti nešto Petraš... Ti si dobar u tim stvarima...
OK...
Ništa lakše...

“Saznao sam u koje doba godine je ovde najlepše...
U ono doba godine kad si ti tu...”


"Jedan od onih života”, Đorđe Balašević
 
Pomislim nekad na bivša jutra
na bivše ljude i bivša mjesta
al` put me vodi samo u sjutra
Život je jednosmjerna cesta

Pamtim djetinjstvo.Dom.Svaki kutak.
Krov poslije kiše crven ko krijesta
ne mogu tamo ni na trenutak
Život je jednosmjerna cesta

Sjećam se svoje ljubavi rane
poljupca prvog u sjenci bresta
ne mogu nazad u sretne dane
život je jednosmerna cesta.

Svi idu dalje,i ja sa njima
životni pravac moram da pratim,
a toliko divnih časova ima
u koje želim da se vratim.

U svoju prošlost ja neću stići
pa da proživim godina dvesta
na drugu stranu uvek ću ići
život je jednosmerna cesta.

Balašević
 
..i Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara… “ Zauvek?” pitala je uplašeno…
O, ne ,ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naicice cerga tog leta, i to ne Meckari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tužnih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda necija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolecem.
A ulicom ce upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaceš istog casa…
I najzad shvatiti koliko sam te voleo…


Đordje Balaševic
 
Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...
 
jarosl10.gif
 
"...Ušuškao sam je u ćebe sa svih strana, i tek onda odškrinuo vrata terase, složio na naslon kauča stvari u kojima je došla meni, a na naslon stolice koje će joj biti potrebne kad dođe sebi, i na brzinu, pod telefonskim brojem pumpe, našvrljao kratku novelu o bravi i ključu, za slučaj da odluči da zbriše kući pre nego što se ja, ujutru, vratim.
Ali, đavo mi je sedeo na ramenu...
Bio sam već na vratima, kad sam pomislio da će ipak biti bolje ako s nje skinem još nešto što bi joj moglo smetati u snu. Ta crna stvar bila je pomalo komplikovana, nisam imao predstavu kako se demontira i skida, ali kad sam je se jednom dotakao, više nisam mogao da je pustim iz ruku. I uspeo sam...
Gledajući dugu riđu kosu, prosutu po belom damastu, shvatio sam da nisam pogrešio kad sam rešio da idem do kraja, i da sam dobro uradio što sam joj na kraju konačno skinuo i tu veliku crnu šnalu.
Šnalu?
Šnalu. Pa šta?
"Sram bilo onoga ko zlo pomisli"...
To piše na Ordenu Podvezice. Na Ordenu Šnale ne piše ništa, pošto to odličje, zasad, očigledno ne postoji.
Da postoji, ja bih ga već imao na šinjelu...
Ne znam šta bih još morao da uradim da postanem svetac, ali mislim da sam glavni posao već obavio. Sad, ako i treba da ubijem neku aždaju, ili da spasem dva-tri grada od kuge i propasti, to će, posle svega ovoga, biti samo puka formalnost.
Samo polako. Nisam ja lud. Barem ne toliko...
Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih leda...
I trgao se. Uplašen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevaziđen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći...
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja...
Laku noć, njene pospane oči..."
 
Vidiš?
Godine nas obrade različito...
Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi?
Žalim, stara...
Nadam se da smo se ove noći zauvek mimoišli?

Pohitao sam kući, znajući da je to jedino mesto koje mi još može pružiti čvrst alibi pred Anamariom. Hladnoća je prijatno dezinfikovala grad, i zvezde su te večeri imale jedan doslovno brilijantan nastup na razvedrenom nebu...
Ponovo sam se zatekao kako brojim korake, što je pomalo šizoidno, kažu, no ovog puta sam bar imao dobar izgovor da je to sigurno zato što žurim?
Na "sedamsto devetnaest", uglavnom, bio sam tačno naspram "Carigrada", niz Bulevar je kafilerijski klizio vojni džip, vrebajući plen...
Pola pet?
Lepo piše u predvojničkoj za drugi razred gimnazije da Naša Armija nikad ne spava?
Uletevši u stan kao u sklonište, okrenuo sam Njen broj ne čekajući na signal...
Ako zazvoni i treći put, prekidam...
- Halo?
Ipak se javila...
Brzo sam spustio slušalicu i neizdrživi sekund iščekivao da zazvoni i kod mene...
- Zvrrrc!
Ko bi to mogao biti u ovo doba?
- Molim?
Sad je Njena slušalica pala, šifrovana poruka je uzvraćena: Ćao, mila, stigao sam. Stop. Ćao,mili, dobro da jesi. Stop...
Puls mi se polagacko vraćao kući, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu još začuli odjeci njegovih sve tiših i mirnijih koraka...
Legao sam na leđa, široko raširivši ruke, pokušavajući da što ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene, pomislih, ne mogavši da zamislim koji...
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne...
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine...
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve ređe usuđujem da zaronim u sebe...
Jer tamo zagluvim...
Oči se prepune do vrha...
I suze se začas raspu kao pokidane biserne niske...
Po sobi...
Po meni...
Po čitavom svetu...
I ne mogu ih skupiti do jutra...
 
Rediteljski prvenac Đorđa Balaševića premijerno će biti prikazan 19. aprila u Novom Sadu i 20. u „Sava centru“ u Beogradu. Film „Kao rani mraz“ dugo se krčkao u porodičnoj producentskoj kući „Salayka“ i sada je spreman za prikazivanje. Reditelj, koji je napisao i scenario i muziku, na kraju je složio priču o najslavnijem Vasi u Vojvodini u dva i po sata filma.
Balašević sa saradnicima na snimanju filma

Film „Kao rani mraz“ neće izneveriti sve one koji vole baladu o Vasi Ladačkom, tvrdi Balašević.

Čuli smo da priča o Vasi Ladačkom neće biti tužna... Kakav nas film očekuje?
- Hej? Podsećam vas da pričate s likom koji je napisao „Sve prave su ljubavi tužne...“, a Vasina ljubav je prava, to smo se valjda dogovorili? No, dobro, bili smo u stvari isprovocirani da se upustimo u ovu avanturu, pojavile su se lopine koje ne kradu više samo stihove i ideje iz pesama, nego su počeli da marišu i glavne junake, pa smo to želeli da predupredimo. Ukratko, oni koji vole tu baladu, neće biti iznevereni, a onima koji je ne vole, stvarno ne mogu pomoći...


Poslednje dve godine imali smo priliku da gledamo dve serije o Vojvodini - „Jesen stiže“ i „Sva ta ravnica“. Da li ste ih gledali i šta o njima mislite?
- Iz prvopomenute serije video sam nekoliko kadrova, tek koliko mi se zaglavilo dugme na daljinskom, ali možda i grešim jer to što sam usput video i nije imalo veze sa Vojvodinom? Za drugu seriju sam čuo, ali bojim se da je emitovana diskretnije nego što je najavljivana, tako da, nažalost, nisam uspeo i da je vidim. Jednom prilikom ste rekli da u ovoj priči ima i pomalo jugonostalgije jer Vasu Ladačkog znaju i u Mostaru, Ljubljani, Splitu...


Da li ste zbog toga imali odličnu ekipu glumaca koji potiču iz bivše Jugoslavije?
- Vasa se odavno oteo i nastavio da živi nekim svojim životom, krišom je stizao tamo gde niko odavde jedno vreme nije smeo, tvrdoglavo ostajao u gradovima iz kojih su svi drugi pobegli. Dugo već nemam starateljstvo nad njim. Smatraju ga svojim gde god ga razumeju bez titla, nailazim na njegove tragove čak i na kontinentima na koje kročim prvi put, citiraju mi ga šapatom iz mraka, njegovim rečima kite narodnjačke refrene. Šerbedžija, Mustafa, Mira Banjac, Meto Jovanovski, svi ovi divni klinci i mi, samo smo zajednički prijatelji tog probisveta. I svaka čast bivšoj Jugoslaviji, ali da je vredela, ne bi bila bivša. I u navedenom društvu osećam se suviše moćno da bi se merio prema njoj...


Opširnije pročitajte u izdanju Blica za utorak 13. april 2010.
 
Poslednja izmena:

Back
Top