Izgleda da ne postoji podatak od kada se slavi Sv. Vlaho kao zaštitnik grada:
Jorjo Tadić (ponedjeljak, 3. veljače 1941, str. 10) kaže (ponešto kroatizirano):
"Skoro tisuću godina Dubrovčani slave uspomenu sv. Vlaha. U početku se to vršilo dosta skromno, jer su ranije priznavali druge svece za svoje zaštitnike. Tek kasnije, kada je sv. Vlaho svojim ugledom zauzeo prvo mjesto u srcima dubrovačkih poklonika, postao je današnji dan 3. veljače najveći blagdan dubrovačke države.
Sv. Vlaho je rođen u trećem stoljeću u Sebasti, armenskom gradu Male Azije, gdje je poginuo kao mučenik oko 320. godine u mjesecu veljači. Malo se zna o njegovu životu, a uspomenu na njega slave razne crkve. Katolička crkva misli da je umro 3. veljače, armenska je taj dan pomaknula na 10. veljače, dok pravoslavna crkva slavi uspomenu njegove smrti 11. veljače. Poštuju ga čak i muslimani, jer mu se i oni obraćaju za ozdravljenje od bolesti grla. S Istoka se njegovo štovanje raširilo po ostalome svijetu, pa je prešlo i u Dubrovnik. A odatle su Dubrovčani i prije toga primali svece-zaštitnike svoga grada. U početku su ih štitili Sv. Stjepan, službeni zaštitnik bizantskog dvora, zatim Sv. Srđ i Bak, također iz Bizanta. Priznavajući stoljećima vrhovnu vlast Bizantskog Carstva, Dubrovčani su s Istoka primali i druge utjecaje i kulturne stečevine. A kada je armenski mučenik postao svetac Dubrovnika, njegovo je ime u novoj sredini očuvalo svoj bizantski oblik, pa ga Dubrovčani nazivahu Vlasios, Vlasi, a kasnije Vlaho.
Stara dubrovačka legenda priča kako je sv. Vlaho prvi put pomogao Dubrovčanima i tako postao njihov zaštitnik. To je bilo polovicom X. stoljeća, kada su Mlečani jedne noći pokušali osvojiti Dubrovnik. Iste noći, dok se pop Stojko, upravitelj crkve sv. Stjepana, dokasno molio tadašnjem zaštitniku Dubrovnika, ukažu mu se neki naoružani ljudi s jednim starcem. Starac, sv. Vlaho, ispričao je kako su Mlečani pokušali s morske strane prijeći gradske bedeme, ali ih je on odbio. Savjetovao je da se Dubrovčani unaprijed ne pouzdavaju samo u vojsku, nego neka bolje utvrde grad, a u znak zahvalnosti oni su uzeli sv. Vlaha za svog zaštitnika.
Poslije toga Dubrovčani stalno mole njegovu pomoć i zaštitu. Osječajući se slabi, a na udaru i u blizini velikih i moćnih, vjerovali su da mogu živjeti u miru i blagostanju jedino ako ih bude pomagala neka natprirodna sila. Svi njihovi napori i žrtve ne bi bili dovoljni, činilo se, Dubrovniku osigurati stoljetnu državnu samostalnost i slobodu. Zbog toga, iako nikada nisu prestali svim snagama zalagati se i žrtvovati za svoju zemlju, stalno su dozivali u pomoć sv. Vlaha da ih podrži, uputi, pomogne i spašava. Vremenom je sv. Vlaho postao više nego sami zaštitnik. Dubrovčani su u njemu gledali svoga suradnika na očuvanju slobode, u njemu su vidjeli simbol svega svoga rada i stvaranja, predstavnika veličine, slave i uspjeha svoje malene slobodne države. Sv. Vlaho - to je Dubrovnik, a njegova proslava postala je najveći državni blagdan Dubrovčana.
Već odavno se dan sv. Vlaha u Dubrovniku slavi na najsvečaniji način. Baš prošle [1940.] godine navršilo se 500. godina od prvog opširnog opisa ove proslave. Godine 1440., u mjesecu siječnju, završio je svoje djelo o Dubrovniku Filip De Diversis, ravnatelj dubrovačke gimnazije, u kojem je prvi put opisana proslava sv. Vlaha. Poslije njega i drugi su pisali o tome, pa tako točno znamo kako je izgledala ova svečanost u staro doba.
Sa svih strana dubrovačke države, kao i iz susjednih oblasti Hercegovine, skupljao se narod u Dubrovniku da svojom nazočnošću, svirkom, pjesmom i igranjem narodnih plesova i kola uveliča najveći blagdan Dubrovnika. Dubrovnik je bio pun svijeta koji je svojim narodnim nošnjama pojačavao šarenilo njegovih ulica i trgova. U srednjem vijeku tu su bili svirači bosanskih kraljeva, hercegovačke i vlastele iz zaleđa, koje su ovi svake godine slali u znak obzira i poštovanja prema svojim dubrovačkim prijateljima. Pored njih su dolazili bosanski glumci i pelivani [akrobati, komedijaši], koji su na trgovima i ulicama svojim igrama i šalama zabavljali domaći svijet i njihove goste. A svake godine, na prvoj sjednici poslije sv. Vlaha, vlada je ovim sviračima i glumcima određivala nagrade i poklone, što su se potrudili uljepšati proslavu dubrovačkog zaštitnika. Uz svirku domaćih i stranih svirača narod je igrao narodne igre, na trgovima, kao što je to i danas običaj. Istoga dana upriličena je revija [mimohodni svečani nastup, procesija] vlastele, građana i seljaka, koji su pod oružjem i predvođeni barjacima svojih strukovnih i vjerskih organizacija stupali ispred kneza i vlade. Pritom su neprestano pucali iz pušaka, kao i danas [iz tormbuna], a povorku su predvodili seljački svirači i pjevači narodnih pjesama. Knez je primao u svoj dvor mušku i žensku djecu da se, kako priča De Diversis, vesele i zabave uz svirku frula i truba. Poslije mimohoda vodila se pred dvorom borba teško naoružanih ljudi, a neki između njih maskirani igrali su razne igre. Već De Diversis opisuje natjecanje jahača koji su trčali [jahali] na konjima ulicom Dubrovnika i nastojali kopljem pogoditi jedan prsten ili kolač koji je pričvršćen visio u sredini. Dubrovčani su to zvali 'trčati kolač' ili 'trčati prsten', a pobjedniku su davali naročitu nagradu za njegov uspjeh. Dubrovčani su slična natjecanja priređivali i u ostalim mjestima, gdje su njihove kolonije bile brojne. Tako se spominje da su to učinili i u Prištini, [p]o Božiću 1435., pa su se tijekom igre natjecatelji međusobno posvađali i potukli.
Pored ove narodne i državne proslave bila je i crkvena, jednako svečana. Najvažniji momenat u njoj bila je procesija (ophod), u kojoj je preko stotinu svećenika nosilo moći sv. Vlaha i drugih svetaca, optočene u zlatu i srebru, a ukrašene emajlima i raznim dragim kamenjem. U procesiji su stupali knez, vlada i narod, a naročito okičene bile su ulice i kuće. Ako bi se toga dana našao u Dubrovniku neki ugledniji gost dubrovačke vlade, išao je i on za moćima, u redu koji mu je pripadao prema ugledu. Tako je 1426. i vojvoda Sandalj Hranić stupao sa svojom vlastelom noseći duplijer [veliku voštanu svijeću] u ruci.
Dan sv. Vlaha bio je za stare Dubrovčane i dan mira, međusobnih (o)praštanja i zajedničkog okupljanja. Svim dužnicima bilo je dopušteno da se iz progonstva vrate svojim kućama i da se slobodno kreću tijekom svih dana dok se na trgu vijorila bijela državna zastava s likom sv. Vlaha. I u stranom svijetu, u svim svojim kolonijama, okupljali su se Dubrovčani toga dana da zahvale svome zaštitniku na pomoći, da se u razgovoru i veselju sjete svoga Dubrovnika. I još danas mnogi se drže tih starih običaja, pa i u samom Dubrovniku ovaj se dan slavi donekle kao i u starim vremenima. Potrebno bi bilo da se i suvremeni Dubrovčani, baš danas [1941.], dobro sjete onog pravog značenja proslave sv. Vlaha i da, izbjegavajući međusobne [nacionalne, vjerske i stranačke] nesnošljivosti, ponovno u miru i u zajedničkom okupljanju porade na dobru svoga grada, te cijelog [ne] 'slovinskoga [kako stoji u izvornom tekstu, već kršćanskog i vjera svih] naroda' [svijeta]".
Priredio po zapisima: Đivo Bašić
http://www.morsko-prase.hr/2006/index.php?option=com_content&task=view&id=9010&Itemid=72
