dess
Poznat
- Poruka
- 7.252
Nisam stručnjak za komunikologiju. Kao potpunom laiku, čini mi se da nema pretjerano smisla da se upuštate u razgovor sa nekom osobom, ukoliko ne želite da je čujete. Znate ono, neko dodje sa već pripremljenim govorom, odnosno mišlju, i druga osoba mu služi da joj to svoje prosto servira.
Kakva korist od monologa?
Meni to govori o nekoliko interesantnih stvari. Prije svega, takva osoba ne vjeruje samoj sebi. Nije sigurna u svoj stav, ideju. Da je drugačije, zar bi prilazila bilo kome sa pripremljenim monologom i onom prepoznatljivom agresivnošću sa kojom ljudi, kad brane inače slabo argumentovane teze, nastupaju prema drugoj osobi ili osobama? Jer, ako si siguran u nešto 100%, na kraju krajeva, i nemaš potrebe da se zamajavaš sa drugima oko toga. Znaš da je to tako, i adios.
Dalje, takva osoba ne poštuje sagovornika, jer i ne želi da čuje njegovo mišljenje. Ona mu prilazi sa namjerom da mu nametne svoj stav, bez da je spremna da sasluša argumente druge strane. Vrijednost debate i dijaloga najviše je u tome što se sučeljavaju argumentovani stavovi, i onaj stav kojeg činjenice, realno dokazive, najviše podupiru, jeste i objektivno najtačniji. Tako se, pored umjeća razgovaranja i slušanja, uči i samoj logici.
Iz navedene dvije premise jasno je da je odnosna osoba iskompleksirana i da je vodi mržnja. Iskompleksirana, jer ne vjeruje u sebe. Vodi je mržnja, jer drugoga vidi kao prost objekt, a ne čovjeka. Ona mu prilazi da ga pokori, i sama svjesna da je entitet koji je prazan, odnosno da je "zavojevač"-truo.
Dakle, slično je kao i kod masturbacije. Odričete se drugoga, i "dovoljni" ste samom sebi. Samo, problem je u tome jer kad eliminišete drugo, momentalno ste ubili i ono prvo, odnosno samog sebe. Jer, u prirodi je sve nastalo interakcijom. Najčešće izmedju suprotnosti. Jedino interakcija suprotnosti radja nešto novo. Isto i isto kad se spoje, čak i kad bi imali moć oplodjivanja (a nemaju), stvorili bi opet isto. Sve bi tako stalo, odnosno smrt bi bila trenutna.
Sujeta i mržnja ubijaju upravo one koje ih nose. Ljubav je najracionalnija stvar koju čovjek može sebi da obezbjedi. Hrist ne kaže "ko te ošamari, okreni mu i drugi obraz" jer želi da čovjek bude šonjo, već zato što to znači "zaboravi da te neki kreten uvrijedio, jer ćeš se, inače, nepotrebno nervirati, ljutiti, dobiti čir na želucu i osjediti. Opušteno"
Isto tako, kao što je to dobro primjetio Vuk Drašković u jednoj svojoj knjizi, Hristova poruka "ljubi bližnjega svoga kao samog sebe" ne svjedoči o potrebi neke silne ljubavi spram svoje okoline, no znači da je lako ljubiti one daljne Sjetite se scena sa dnevnika: kad se desi neki zemljotres u Japanu, ili kad kreteni ubijaju djecu u nekom bezveznom ratu u Africi-nama je zaista žao svih tih nesrećnika. Ali, kad vidimo svoje prve komšije-mi bismo njima cunami poslali na vrata. Jer, lako je voljeti nekoga ko je daleko. Problem je sa onima koji su odmah tu do nas. Kako komunicirati sa njima, kad je na njih nekako najlakše poslati energiju mržnje?
To je suština priče. Drugi, onaj odmah uz nas, jeste naše ogledalo. Na njemu se najbolje oslikavaju naše vrline i mane. I stoga, ne poštujemo li njega, ne poštujemo sebe. Ono što kažemo o njemu, najbolje govori o nama.
Šta vi mislite o tome?
Kakva korist od monologa?
Meni to govori o nekoliko interesantnih stvari. Prije svega, takva osoba ne vjeruje samoj sebi. Nije sigurna u svoj stav, ideju. Da je drugačije, zar bi prilazila bilo kome sa pripremljenim monologom i onom prepoznatljivom agresivnošću sa kojom ljudi, kad brane inače slabo argumentovane teze, nastupaju prema drugoj osobi ili osobama? Jer, ako si siguran u nešto 100%, na kraju krajeva, i nemaš potrebe da se zamajavaš sa drugima oko toga. Znaš da je to tako, i adios.
Dalje, takva osoba ne poštuje sagovornika, jer i ne želi da čuje njegovo mišljenje. Ona mu prilazi sa namjerom da mu nametne svoj stav, bez da je spremna da sasluša argumente druge strane. Vrijednost debate i dijaloga najviše je u tome što se sučeljavaju argumentovani stavovi, i onaj stav kojeg činjenice, realno dokazive, najviše podupiru, jeste i objektivno najtačniji. Tako se, pored umjeća razgovaranja i slušanja, uči i samoj logici.
Iz navedene dvije premise jasno je da je odnosna osoba iskompleksirana i da je vodi mržnja. Iskompleksirana, jer ne vjeruje u sebe. Vodi je mržnja, jer drugoga vidi kao prost objekt, a ne čovjeka. Ona mu prilazi da ga pokori, i sama svjesna da je entitet koji je prazan, odnosno da je "zavojevač"-truo.
Dakle, slično je kao i kod masturbacije. Odričete se drugoga, i "dovoljni" ste samom sebi. Samo, problem je u tome jer kad eliminišete drugo, momentalno ste ubili i ono prvo, odnosno samog sebe. Jer, u prirodi je sve nastalo interakcijom. Najčešće izmedju suprotnosti. Jedino interakcija suprotnosti radja nešto novo. Isto i isto kad se spoje, čak i kad bi imali moć oplodjivanja (a nemaju), stvorili bi opet isto. Sve bi tako stalo, odnosno smrt bi bila trenutna.
Sujeta i mržnja ubijaju upravo one koje ih nose. Ljubav je najracionalnija stvar koju čovjek može sebi da obezbjedi. Hrist ne kaže "ko te ošamari, okreni mu i drugi obraz" jer želi da čovjek bude šonjo, već zato što to znači "zaboravi da te neki kreten uvrijedio, jer ćeš se, inače, nepotrebno nervirati, ljutiti, dobiti čir na želucu i osjediti. Opušteno"
Isto tako, kao što je to dobro primjetio Vuk Drašković u jednoj svojoj knjizi, Hristova poruka "ljubi bližnjega svoga kao samog sebe" ne svjedoči o potrebi neke silne ljubavi spram svoje okoline, no znači da je lako ljubiti one daljne
Sjetite se scena sa dnevnika: kad se desi neki zemljotres u Japanu, ili kad kreteni ubijaju djecu u nekom bezveznom ratu u Africi-nama je zaista žao svih tih nesrećnika. Ali, kad vidimo svoje prve komšije-mi bismo njima cunami poslali na vrata. Jer, lako je voljeti nekoga ko je daleko. Problem je sa onima koji su odmah tu do nas. Kako komunicirati sa njima, kad je na njih nekako najlakše poslati energiju mržnje?To je suština priče. Drugi, onaj odmah uz nas, jeste naše ogledalo. Na njemu se najbolje oslikavaju naše vrline i mane. I stoga, ne poštujemo li njega, ne poštujemo sebe. Ono što kažemo o njemu, najbolje govori o nama.
Šta vi mislite o tome?
