Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
ŠIPTAR KIDNAPOVAO BEOGRAĐANKU, A OČAJNI RODITELJI ZAUVIJEK NAPUSTILI SRBIJU MISLEĆI DA IM JE KĆERKA MRTVA
"Sahranili" živo dijete
• Nad praznim mrtvačkim sandukom, po svim pravoslavnim običajima, održano je opelo jer je, nakon dvije godine od nestanka, djevojka proglašena mrtvom
Ovo je potresna priča o porodičnoj tragediji posle koje roditeljsko srce nikada nije pronašlo spokoj. U njoj se nakon kobne noći i nestanka kćerke jedinice, ljeta 1988. godine, prepliće policija, potraga, optužba, oplakivanje i na kraju odlazak ožalošćenih roditelja u Kanadu, misleći da im je kćerka mrtva. A, zapravo se dogodila otmica i brak pod prisilom Šiptara u kome je nesrećna devojka završila u zabačenom kosovskom selu, rodila petoro djece, promijenila vjeru i ime. Istina je, ipak, donekle izbila na površinu, ali kasno, tek 2003. godine kada njeni roditelji već odavno nisu bili u Srbiji. Niko ne zna ni da li su živi! Ako nisu, u grob su otišli misleći da im je kćerka mrtva. „Sahranili“ su svoje dijete, odnosno njenu garderobu u praznom mrtvačkom sanduku, po svim pravoslavnim običajima, jer je, nakon dvije godine od nestanka proglašena mrtvom.
Šta se zapravo dogodilo, igrom slučaja ili sudbine, saznao je holandski novinar koji je izvještavao sa Kosova. U jednom zabitom selu zadesio se u kući u kojoj mu je jedna nesrećna žena krišom gurnula pismo u džep. Vodila je računa da niko od ukućana to ne vidi. U njemu je roditeljima napisala šta se zapravo dogodilo u noći nestanka, gdje i kako živi.
„Mama i tata, živa sam i zdrava. Nalazim se u šiptarskom selu na Kosovu. One noći kada sam krenula ka zgradi, oteo me je komšija pekar i injegovi sinovi. Strpali su me u kola i odvezli na Kosovo. Natjerao me je da se udam za njega i da promijenim vjeru i ime. Zabrađena sam i ne smijem nigdje iz kuće da idem, osim u džamiju i na groblje. Imam petoro djece. Živim sa djecom, mužem, djeverom i njegovom porodicom, svekrom i svekrvom. Mama, tata, puno vas volim i mislim na vas baš svaki dan. Ljubim vas puno! Pomozite mi!!!“.
Ovu priču ispričala su nam dva bračna para, nekadašnje komšije nesrećne porodice, moleći nas da ne otkrijemo njihov identitet, pa čak ni ulicu u kojoj se dogodila otmica, jer im je, kako kažu „puna zgrada policije“. Drama se odigrala, u srcu tada mirnog beogradskog naselja Kanarevo brdo.
- Te ljetnje noći oko pola tri nestala je veoma lijepa, pristojna i fina djevojka. Bila je atraktivna, puna života, na korak do fakultetske diplome. Imala je zaista dobrog momka, iz skromne porodice sa kojim se zabavljala nekoliko meseci. On ju je redovno pratio do vrata stana ili zgrade, a ponekad bi samo izašla iz kola na ulicu i sama ušetala u petospratnicu ozidanu u zlatno doba tadašnje države. To su potvrdile gotovo sve komšije iz tri zgrade koji su je, s vremena na vrijeme, viđali u pratnji dečka. Policija je u cik zore došla na poziv njenih roditelja, a u pet sati upala je i u stan njenog momka, i odvela ga u stanicu. Ispitivali su ga nekoliko sati, pričaju sagovornici, i napominju da je nedužni momak preživio strašna maltretiranja u policijskoj stanici. Prisiljavali su ga da prizna da ju je ubio ili prodao. Svi su sumnjali u njega, jer ni velika potraga nije ukazivala na bilo kakvu otmicu. Nestanak je bio prava enigma. Nikakva korisna informacija nije dobijena ni od prijatelja ni od kolega sa fakulteta nesrećne djevojke. Ljudi koji su poznavali nju i njene povučene roditelje, oduvijek su sumnjali u ubistvo ili bijelo roblje, a rijetko ko u samoubistvo ili bjekstvo.
Misteriju je, kako smo već pomenuli, razriješio novinar iz Holandije kada je donio pismo na adresu nesrećnih roditelja. Pošto nikoga nije bilo u stanu, krenuo je da zvoni od jednog do drugog komšije, dok nije naišao na nekog ko govori engleski. Objasnio je šta se dogodilo i predao pismo.
- Rekao je da žuri na avion i molio komšinicu da potraži primaoce pisma i sve prenese. Nikome nije jasno zašto je insistirao na anonimnosti. Vjerovatno da bi zaštitio tu nesrećnu djevojku, a sada već ženu, priča naša sagovornica, i dodaje da je potrese svako sjećanje i pomisao šta se dešava sa njenom komšinicom. U nesrećnog momka su svi prestali da sumnjaju. Posle par godina se oženio i osnovao porodicu.
- Svi znaju da je onaj komšija pekar bio Šiptar. Imao je sinove koji baš kao i otac nisu bili druželjubivi. Često su im dolazili rođaci sa Kosova i iz Albanije. Pričalo se da su ih često čuli da govore na albanskom jeziku. Stan su prodali kada se zaratilo a roditelji otete devojke par godina kasnije i stan i otišli u Kanadu, pričaju naši sagovornici uglas ištičući da njihovi nekadašnji susjedi sigurno vjeruju da im je kćerka mrtva. Na naše pitanje zašto niko nije alarmirao policiju, nadležne institucije za ljudska prava i kako se taj horor i nagađanja još uvijek nisu razriješili, odgovaraju da niko ne želi da gine za pravdu koja ne može da se istjera, ali i da ovu cijelu priču znaju svi pripadnici MUP-a koji žive kraju. Jedino pismo nesrećne žene nije stiglo do njenih roditelja koji i danas žive u ubjeđenju da njihova jedinica nije živa nebrojeno puta postavljajući i sebi i bogu jedna te ista pitanja: zašto, kako, gde je, da li je...?
- Možda se jednog dana i dogodi neko čudo i razrešiti ta strašna decenijska misterija. Mislim da ništa nije nemoguće. Vjerujem u boga i onu staru: „Zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju“, završava ona jedna od naših sagovornica.
V. Đ.
Uzaluna potraga za roditeljima
Komšije su nestalu devojku i njene roditelje tražili na “Fejsbuku” i “Skajpu”, ali uzalud.
- Nadao sam se da će možda njeni roditelji otvoriti profil, pa im tako ući u trag. Ali, za to su male šanse, jer oni sada imaju preko šezdeset godina. Otetoj ženi sigurno ne daju da priđe kompjuteru, ako ga uopšte i imaju u ovoj kući. Sigurno su zatucani i konzervativni jer su bili spremni na čin otmice, kaže kroz uzdah sredovečni sagovornik.
http://www.revijad.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=0&datum=2010-06-30&brojms=418&clanak=1437
...
"Sahranili" živo dijete
• Nad praznim mrtvačkim sandukom, po svim pravoslavnim običajima, održano je opelo jer je, nakon dvije godine od nestanka, djevojka proglašena mrtvom
Ovo je potresna priča o porodičnoj tragediji posle koje roditeljsko srce nikada nije pronašlo spokoj. U njoj se nakon kobne noći i nestanka kćerke jedinice, ljeta 1988. godine, prepliće policija, potraga, optužba, oplakivanje i na kraju odlazak ožalošćenih roditelja u Kanadu, misleći da im je kćerka mrtva. A, zapravo se dogodila otmica i brak pod prisilom Šiptara u kome je nesrećna devojka završila u zabačenom kosovskom selu, rodila petoro djece, promijenila vjeru i ime. Istina je, ipak, donekle izbila na površinu, ali kasno, tek 2003. godine kada njeni roditelji već odavno nisu bili u Srbiji. Niko ne zna ni da li su živi! Ako nisu, u grob su otišli misleći da im je kćerka mrtva. „Sahranili“ su svoje dijete, odnosno njenu garderobu u praznom mrtvačkom sanduku, po svim pravoslavnim običajima, jer je, nakon dvije godine od nestanka proglašena mrtvom.
Šta se zapravo dogodilo, igrom slučaja ili sudbine, saznao je holandski novinar koji je izvještavao sa Kosova. U jednom zabitom selu zadesio se u kući u kojoj mu je jedna nesrećna žena krišom gurnula pismo u džep. Vodila je računa da niko od ukućana to ne vidi. U njemu je roditeljima napisala šta se zapravo dogodilo u noći nestanka, gdje i kako živi.
„Mama i tata, živa sam i zdrava. Nalazim se u šiptarskom selu na Kosovu. One noći kada sam krenula ka zgradi, oteo me je komšija pekar i injegovi sinovi. Strpali su me u kola i odvezli na Kosovo. Natjerao me je da se udam za njega i da promijenim vjeru i ime. Zabrađena sam i ne smijem nigdje iz kuće da idem, osim u džamiju i na groblje. Imam petoro djece. Živim sa djecom, mužem, djeverom i njegovom porodicom, svekrom i svekrvom. Mama, tata, puno vas volim i mislim na vas baš svaki dan. Ljubim vas puno! Pomozite mi!!!“.
Ovu priču ispričala su nam dva bračna para, nekadašnje komšije nesrećne porodice, moleći nas da ne otkrijemo njihov identitet, pa čak ni ulicu u kojoj se dogodila otmica, jer im je, kako kažu „puna zgrada policije“. Drama se odigrala, u srcu tada mirnog beogradskog naselja Kanarevo brdo.
- Te ljetnje noći oko pola tri nestala je veoma lijepa, pristojna i fina djevojka. Bila je atraktivna, puna života, na korak do fakultetske diplome. Imala je zaista dobrog momka, iz skromne porodice sa kojim se zabavljala nekoliko meseci. On ju je redovno pratio do vrata stana ili zgrade, a ponekad bi samo izašla iz kola na ulicu i sama ušetala u petospratnicu ozidanu u zlatno doba tadašnje države. To su potvrdile gotovo sve komšije iz tri zgrade koji su je, s vremena na vrijeme, viđali u pratnji dečka. Policija je u cik zore došla na poziv njenih roditelja, a u pet sati upala je i u stan njenog momka, i odvela ga u stanicu. Ispitivali su ga nekoliko sati, pričaju sagovornici, i napominju da je nedužni momak preživio strašna maltretiranja u policijskoj stanici. Prisiljavali su ga da prizna da ju je ubio ili prodao. Svi su sumnjali u njega, jer ni velika potraga nije ukazivala na bilo kakvu otmicu. Nestanak je bio prava enigma. Nikakva korisna informacija nije dobijena ni od prijatelja ni od kolega sa fakulteta nesrećne djevojke. Ljudi koji su poznavali nju i njene povučene roditelje, oduvijek su sumnjali u ubistvo ili bijelo roblje, a rijetko ko u samoubistvo ili bjekstvo.
Misteriju je, kako smo već pomenuli, razriješio novinar iz Holandije kada je donio pismo na adresu nesrećnih roditelja. Pošto nikoga nije bilo u stanu, krenuo je da zvoni od jednog do drugog komšije, dok nije naišao na nekog ko govori engleski. Objasnio je šta se dogodilo i predao pismo.
- Rekao je da žuri na avion i molio komšinicu da potraži primaoce pisma i sve prenese. Nikome nije jasno zašto je insistirao na anonimnosti. Vjerovatno da bi zaštitio tu nesrećnu djevojku, a sada već ženu, priča naša sagovornica, i dodaje da je potrese svako sjećanje i pomisao šta se dešava sa njenom komšinicom. U nesrećnog momka su svi prestali da sumnjaju. Posle par godina se oženio i osnovao porodicu.
- Svi znaju da je onaj komšija pekar bio Šiptar. Imao je sinove koji baš kao i otac nisu bili druželjubivi. Često su im dolazili rođaci sa Kosova i iz Albanije. Pričalo se da su ih često čuli da govore na albanskom jeziku. Stan su prodali kada se zaratilo a roditelji otete devojke par godina kasnije i stan i otišli u Kanadu, pričaju naši sagovornici uglas ištičući da njihovi nekadašnji susjedi sigurno vjeruju da im je kćerka mrtva. Na naše pitanje zašto niko nije alarmirao policiju, nadležne institucije za ljudska prava i kako se taj horor i nagađanja još uvijek nisu razriješili, odgovaraju da niko ne želi da gine za pravdu koja ne može da se istjera, ali i da ovu cijelu priču znaju svi pripadnici MUP-a koji žive kraju. Jedino pismo nesrećne žene nije stiglo do njenih roditelja koji i danas žive u ubjeđenju da njihova jedinica nije živa nebrojeno puta postavljajući i sebi i bogu jedna te ista pitanja: zašto, kako, gde je, da li je...?
- Možda se jednog dana i dogodi neko čudo i razrešiti ta strašna decenijska misterija. Mislim da ništa nije nemoguće. Vjerujem u boga i onu staru: „Zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju“, završava ona jedna od naših sagovornica.
V. Đ.
Uzaluna potraga za roditeljima
Komšije su nestalu devojku i njene roditelje tražili na “Fejsbuku” i “Skajpu”, ali uzalud.
- Nadao sam se da će možda njeni roditelji otvoriti profil, pa im tako ući u trag. Ali, za to su male šanse, jer oni sada imaju preko šezdeset godina. Otetoj ženi sigurno ne daju da priđe kompjuteru, ako ga uopšte i imaju u ovoj kući. Sigurno su zatucani i konzervativni jer su bili spremni na čin otmice, kaže kroz uzdah sredovečni sagovornik.
http://www.revijad.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=0&datum=2010-06-30&brojms=418&clanak=1437
...
Poslednja izmena:
