Putujući cirkus političkih, medijskih i vjerskih profesionalnih plakača nad Srebrenicom odradio je još jednu maestralnu dnevnicu isforsirane glume. Silovanje srebreničke boli svake se godine podigne na jednu novu razinu sadizma. Ovu su obljetnicu primjerice, ti klauni udostojili nazvati katarzičnom.
Kada sagledamo sve segmente, jučerašnji dan možda i ima neke natruhe katarze, ali katarze klasičnog balkanskog licemjerja i đon-obraza u čemu smo prvaci bez ikakvih visinskih priprema. Sijeda regionska narikača broj dva, Boris Tadić, ovaj put je nažalost morao odraditi grobni spektakl bez svog partnera broj jedan - Ive Josipovića.
Budući da je suosjećajni dvojac ispričajni protokol na grobištima apsolvirao do savršenstva, nije bilo nikakve sumnje da će se i sam Tadić snaći fantastično. Ne znam samo za kakve budale drži narod kojem dolazi u posjetu? Jeste, sjebani smo po svim parametrima normalnih civilizacija, ali smo još uvijek sa zrncem zdravog razuma da možemo uvidjeti svu besmislenost Tadićeve posjete i još veću naivnost onih koji u tom povijesnom činu, a zapravo u dosadnom žvakanju žvake na mezarju pred uplakanim ženama, vide korak svih koraka prema konačnom približavanju rasturenih naroda.
Nastupajući u još jednoj epizodi izvoza srebreničke tragedije u svijet, koja je postala glavni nacionalni brend, svoje ulizivačke bodove pred hladnokrvnom briselskom politikom na konto tuđe ljudske tuge, podanički je odradio još jedan zgodničko i to Lepi Hare Sveprisutni. On se posebno, gotovo esejistički potrudio s patetikom, s obzirom da je izborna godina i na ovom našem meridijanu. A zna se koliko je osobno velikih tvornica otvorio, kako je pokrenuo uništeno gospodarstvo novcem arapskim u zamjenu za putovnice, kako silno pomaže preživjele nakon genocida. Taman koliko i vjerski vođa reisulema Cerić Corleone. Sva istinska moralna i ljudska izopačenost skupila se jučer docirati laži i hinjenu tugu, a dok su držali svoje trosatne govore skupa sa svjetskim moćnicima, jednu je ženu odvela hitna jer je kolabirala. Ona je petnaest godina čekala da ukopa sina i nije dočekala taj trenutak zbog političkih preseravanja pred mikrofonima.
Mnogi raspoloženi Srbi na portalima i forumima razbacivali su se klasičnim pođonjenim relativiziranjem - nije bilo genocida, nije bilo toliko pobijenih, skoro da ni rata nije bilo. Blasfemične teorije urote, osvete, nekog dogovorenog masakra. Sa rijetkom ljudskom šutnjom i stidom. Profiterske udruge okupljene oko stradalih u Srebrenici također su spremile svoje prekidače za bol, čekajući pravi trenutak da bi se za jednu tešku priču slilo nekoliko novih tisuća u razne fondove koji ne postoje, jer stvarne i prave bolom sluđene majke nikad ne vide spomenuti novac. Perverzija ovogodišnje obljetnice je narasla čak do toga da se zahtijeva minuta šutnje na Crnom kontinentu na kičastoj paradi nogometa.
