Marija..._
Početnik
- Poruka
- 23
Samo da mi nekko bar kaze sta misli o njoj, obecavam da se necu buniti....
:wink:
Hvala
:wink:
Hvala
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
alexandra011:Ressentiment
Beogradski trgovi,
prenuti ogromnim kipovima velikana
i roj violina koji je dopirao sa neke terase na cosku
ucinise da mu ovo otpustanje iz bolnice
izgleda kao dugo i ponizavajuce putovanje natrag ka razumu...
molio se da ga niko ne zaustavi.
da ga niko nista ne pita.
pritisnu dlanove na kapke,
i kroz oci mu prsnu gomila iskrica...
svaka njegova vizija
bila je pothranjivana bljuvotinama
povezanih cistom asocijacijom,
sve se nadovezivalo jedno na drugo...
samo je kuljalo i kuljalo....
lekovima zamagljena stvarnost
filtrirala se u ovom trenutku
kroz mrezu raznih osecanja
koja su svoje likove pronalazila
u fragmentima davne proslosti...
video je mrtvo telo svoje majke,
naduveno i pomodrelo...
ubiveno od zelje za dosezanjem
onog stanja lepote koje je on pronalazio
gledajuci kakvu mladu devojku
dok ceslja svoju dugu i zamrsenu kosu.
video je ljude,
koji su kao masni odresci prolazili pored njega...
pomisli,
kako je tesko biti duhovit pored njih...
a mogao je i on postati takav.
malo je falilo da postane i on patrljak
intelektualne elite medicine i umetnosti.
da bude nepovratno zaglavljen,
kao debela zena
koja ocajnicki ceka vatrogsce da je izbave...
ego, ljudski ego,
kao presudna sprava za mucenje.
najednom ga prereze
bozanstveni grc gladi u stomaku...
ponos lokalnih biznismena, galama dokolicara i
ekstravagancija mocnih a primitivnih,
oterase ga sa nekoliko mesta.
ne! otici ce sto dalje, jesce na nekom drugom mestu,
negde daleko, i naruciti klistir za ceo grad!
izmet namazan na tost! i onda ce...
al...
vec je sedeo u hladu a kelner mu je punio casu.
krv mu je jurila zilama,
plasio se da nece izdrzati dok tecnost ne dodje do vrha.
smazao je jaja i podgrejanu kobasicu,
gledajuci sa gadjenjem dva afro pedera
koja su se dodirivala za susednim stolom.
za razliku od prilika u svetu,
njegove su manje-vise bile u redu...
konacno otpustanje iz bolnice
primio je nerado, ali se morao pomiriti...
dakle, nazad u hladan i prazan stan.
ulaz je i dalje smrdeo na maciji izmet,
pitao se da li je ziva zena koja ih je negovala i gajila.
kada je otisao imala ih je 19,
jele su smece,
ofucane kao zene koje je poznavao...
bacio je spontano pogled u sanduce...
nije bilo nista za njega,
bio je budala sto je ista i ocekivao.
duga borba protiv zanesenosti i manicne depresije
dala je ton njegovom celom zivotu...
cak je ugrozila njegov
toliko dragoceni,
nacionalni fanatizam.
cinilo mu se da je ova zemlja
ostavila dubok trag u njemu.
ali ne kao ona...
trebalo je da joj se javi.
park u kome su dogovorili sastanak
nalazio se na deset minuta hoda...
pomislio je da ce mu prijati malo setnje
da smiri sebe...jer ce u suprotnom
poceti da isparava pod naletom silnih osecanja.
dok joj se primicao s ledja,
u njemu je neki glas neprestano ponavljao
"obozavam te..."
plasio se da ce nekim trikom nacuti njegove misli,
ali ona je zadrzala mir,
mada joj je srce toliko lupalo
da se gusila.
polako su krenuli gore-dole stazama
pa medju decu i vozni park,
oboje prebledeli od uzbudjenja.
njene tamne oci
bile su pune zara, idealizma i inteligencije.
cuo je kako mu reci izlaze,
ali nije bio svestan sta prica...
u jednom momentu,
njegove oci su ponovo promenile boju i ona
oseti snazno naviranje emocija...
toliko snazno, da je morala cvrsto stegnuti bedra
kako bi ih stisala.
seli su na stepenice i cekali da padne mrak...
otpratio ju je bez reci do stanice
na kojoj su ljudi grupisani u gomile vec cekali....
gledajuci je kako odlazi, pomislii samo jedno,
ljudska sreca....
kakav divan nacin za pocetak jedne nove sudbine.
"alexandra"
[/b]
alexandra011:GRAD
Paranoični mesec i morbidno svetlo neona
bore se za prevlast nad dušama onih koji žive u kvartu.
Do mene dopire promukli,
od vina i noći doteran vokal i priča mi
svoju priču, vidovitu priču bez kraja....
Spominje Marksa, razapetog,
ulične pse, snove koji su ga mimoišli,
bivšu vlast koja mu je uzela sve,
sinove što su ga ostavili,
sve vreme psovajući ulične perače ulica
koji će jakim mlazevima
odneti sve nedogorele cigarete
i saterati ih u smrdljivu kanalizaciju,
skidajući trag njegovih bosih i izranjavljenih nogu.
Oko njega i mene sve neke plašljive oči i iste slučajnosti,
puno dlanova željnih, a želje sve na izdisaju...
tek nešto emocija koje su
uspele da iscure nepažnjom sećanja i
nepažnjom deteta kome se eto, oteo smeh....
Na drugoj strani čovek sa kartonskim kutijama na ledjima
pokušava uporno da predje ulicu van pešačkog,
e baš u inat pobesnelim vozačima,
i gradskim damama što ga zaobilaze u širokom luku.
Jedno svetlo se upalilo na zgradi preko,
žena prilazi i otvara prozor,
rasklanja zavesu i pušta grad u sobu...
U stanu do, neko je upravo završio večeru,
i ugasio svetlo, a zatim upalio TV...
Devojke cikoću o svom prvom orgazmu šapatom,
da ih ne čuju,
dok će ga neko po hiljaditi put uspešno odglumiti
otići u kupatilu i gorko plakati nad lavaboom.
Čuju se pucnji u daljini...
kao osveta za izgubljenu sreću i nedočekanu ljubav,
ili kao radost zbog tek rodjenog sina.
Neko u ovom času znam, umire sam,
a neko sam i zaboravljen,
neko pali poslednju cigaretu a da to ni ne zna...
Vučemo se ulicama, grad i ja...
Novembar je opet,
pozorišta ponovo puna,
a najveći glumci su ostali ispred
jer nemaju za kartu...