Pesnik, pripovedač, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, "četiri sata hoda" od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i "poslovima razne vrste". Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od 'španske groznice', sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom na kulturno-prosvjetnom sektoru i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je "najizrazitiji pjesnik naše Revolucije". Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik "Pionira" (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.
Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u djačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom "Braco", u časopisu "Venac" Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku "Posmrtno ruvo Soje Čubrilove", u "Politici" 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali "Politika" ostaje njegova "prava književna kolijevka".
Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.
Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.
Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog "jesenjinovskog seoskog sanjalice" su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:
" Svoje 'bosonogo djetinjstvo' ovaj 'zaneseni dječak' proveo je 'pod Grmečom' 'ispod zmajevih krila' u carstvu 'leptira i medvjeda' upijajući zauvijek u svoje radoznale oči 'život u magli' svojih 'planinaca' i slušajući bajke 'ispod krnjeg mjeseca'. 'Magareće godine' školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za 'surovu školu' rata koji je banuo kao 'prolom' u svijet njegove planine u kojem oduvijek i 'orlovi rano lete'. Tu je uz 'ognjeno radjanje Domovine' počelo Ćopićevo 'ratnikovo proljeće' sa 'rosom na bajonetima' i uz prasak pravog i 'gluvog baruta'. Odratovao je uz mladiće kakav je bio 'Nikoletina Bursać' i starčekanje kakav je bio 'Vuk Bubalo' svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi 'gorki med' one poslednje 'osme ofanzive'. Za cijelo to vrijeme uz 'bronzanu stražu' sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo."
DELA
- zbirke pjesama: Ognjeno rađanje domovine (1944), Ratnikovo proljeće (1947);
- zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);
- romani: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975);
- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne priče (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji mačka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magareće godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);
- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;
- scenski tekst za djecu: Udarnici;
- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živeće ovaj narod, Major Bauk.
NAGRADE
Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938),
Rakićeva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940),
Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948),
Vlade FNRJ (1949),
Saveza sindikata (1953),
Dečje knjige (1954),
Oktobarska nagrada Beograda (1956),
NIN-ova nagrada kritike (1958),
Mladog pokoljenja (1964),
Nagrada AVNOJ-a (1972),
Nagrada Zmajevih dečjih igara (1971),
Njegoševa nagrada (1972).
znam nije to ali ako treba...ne moze da odmogne.
PS obavezno procitaj lektiru, kasnije sigurno neces imati kad
