Zapravo - ne. Sećam se da sam negde pročitala sledeće pravilo: što redovniji seksualni život, to veća potreba za seksom i bolji kvalitet orgazma, i obrnuto – što duža apstinencija, to manja potreba za seksom i neretko, kada do seksa ipak dođe, nemogućnost doživljavanja kvalitetnog orgazma.
Možda da, možda ne. Nisu svakom umetniku potrebni askeza i patnja da bi postao umetnik. Neki pesnici su, štaviše, izmišljali svoje Laure ne bi li imali taj svetli/mračni predmet želje kao večitu inspiraciju i životni lajt-motiv. Laura, proleće, polje suncokreta, divan san, dobro vino, mistični snovi ili ljubljeni zavičaj ... umetnikova su potreba za idealizacijom, odnosno traženje izvora nadahnuća u svakodnevnim stvarima koje će se doterati i ulepšati upravo zato što, tako doterane i ulepšane, predstavljaju zamajac za dalje stvaranje. To je potraga za izvorima ekstaze.
Čin kreacije je sublimacija svih ljudskih potreba za kojekakvim eliksirima besmrtnosti, mladosti, večne ljubavi, beskonačne sreće. Reč vrhunskog pesnika je izraz njegove mentalne onanije (pri čemu onanija nema nikakav jeftin, prizemni kontekst), dovoljno lep da i drugima bude dopadljiv, iliti orgazmičan, tj. ekstatičan. Napiši, naslikaj, komponuj ... jer kreaciju umetnik vidi kao ljubav na relaciji on - objekat stvaranja. Slikar će se, recimo, zaljubiti u cvet, ubeđen kako je u cvetu sadržan ceo kosmos koji mu se smeši, izaziva, uzvraća, i koji postoji samo radi njega, ili barem zato da bi ga on ovekovečio na platnu. Pesnik će se zaljubiti u Lauru, ili nepoznatu ženu u prolazu, i napisaće pesmu jer je ubeđen da mu je jedan slučajno dobačeni osmeh upućen za večnost. Što je umetnik zaljubljeniji u motiv, to je delo iskrenije pa samim tim i uspešnije. A kad Laura ili Beatriče zaista postoje kao bića od krvi i mesa, pesnicima to nije dovoljno pa im dodaju atribute kakve vide samo zaljubljeni , pa će tako, npr. obožavana Batriče prerasti u oboženi simbol ljubavi na putu do Raja. Nije to slabi dašak; to je emocija koja je narasla do ekstaze.
Šta je umetnost ako ne ?
Pitam se – da li je slučajno što reč klimaks označava vrhunac, kako u seksu, tako i u dramskoj radnji? Da li je katarza, kao mentalno pročišćenje/pražnjenje, pandan fiziološkom, tj. orgazmu?