Moje Neposlato pismo...napisano jednog tmurnog i tužnog dana, februarskog . Rano popodne. Nije važno koja je godina u pitanju. Zapisano je tada. Dok sam imala volje. Želje. I snage.
NIje istina, da mi je bilo svejedno. I da me nije bolelo. Jer jeste. Puno. Mnogo. I uvek će. Zato što mi jeste bilo važno i zato što mi nije bilo sve ravno.
Napisano... Za večnost. Za Tebe od mene. Ovo je moj odgovor na sve.
"Volim te beskrajno mnogo; svega mi na ovome belom svetu. Sve što imam, ja dala bih za još jednu priliku. Za još jednu šansu, da popravim sve. Da izmenim sve. Toliko te beskrajno duša moja voli i srce želi. Na izmaku sam snaga. Molim te svakim danom u mislima, da prekinemo ovo ćutanje, ovo neprijateljstvovanje. Ovu "zaveru " ne govorenja, ne poverenja, otuđene ljubavi. Prelomi i "spasi " me. Uhvati, dok ne bude prekasno. Dok ne "razbijem" se. Molim te. Preklinjem. Nije moguće da od tolike ljubavi ništa ostalo nije. Ne verujem u to. Mnogo te volim. I ne želim da se ne sećam. Ne mogu. Jednostavno, ne umem. Jer želim tebe. Ne želim da zaboravim. Prekini ovo "loodilo", znam da možeš. Kao i što znam...da ne želiš. Plačem.
Beskrajno te čisto, čisto...Volim. Beskrajno mnogo. I istinski. "Spasi" me. "
pismo nikada nije poslato, napisano je mojim svojeručnim potpisom. Kao i ostala, takođe neposlata. Jednog dana, kada te savest dovede ipak, na moja vrata...da srce vrati se, tamo gde je ostalo, kada je krenulo...ja pokazaću ti sve. Šta iza tebe ...ostalo je.
Ljudi znaš, uglavnom prave u vezi mene dve kardinalne greške. Uglavnom svi oni koji me nisu dovoljno voleli, poštovali i cenili. Sada znam, da jesu bili moji učitelji. Da naučim voleti sebe. I ti si među njima. Možda ste me svojim nedovoljnim volenjem ili kako ja to kažem, ne volenjem...naučili samo...da volim sebe.
Prave, prave...samo dve...kardinalne...Prvu, kada odlaze na način, ne primeren srazmeri dolaska. Drugi, što mi dajete šansu...da uvek shvatim, da bez nečega mogu.
Od danas si sam. Sam si odavno, kao i ja, ali od danas zvanično. Zapiši. Čak i kada budeš imao sve, sve na ovome belom svetu, da se rađa i smeje za tebe, znaj...na svetu si za jednu osobu, sam. Jer ti to hteo si. I to je ok. I ja to poštujem.
Mene su otac i majka učili, da čak i kada nešto ne može da se popravi...da ljudi trebaju da znaju to. Jer je istina prava i živa, da me je sve doticalo. Jelo. I mrvilo.
Budi mi dobro i čuvaj se. Neka te moje misli više ne muče. Šala mala...
Znam da neće.
