Princ Đorđe Karađorđević (26. avgust 1887, Cetinje - 17. oktobar 1972, Beograd), prvi sin kralja Petra I i Zorke, kćeri crnogorskog kralja Nikole I.
Porodica kralja Petra je živela na Cetinju kod kralja Nikole u periodu 1883-1894. Tada je u Srbiji na vlasti bila dinastija Obrenovića i oni su na Cetinju, na neki način, bili u političkom izbeglištvu. Ovde su rođena sva Petrova i Zorkina deca, porodičnu sreću prekinula je prerana smrt kneginje Zorke. Posle Zorkine smrti, Petar sa decom odlazi u Ženevu 1894. gde su u ulici Monetije 10. živeli sledeće 4 godine.
Princ Đorđe je išao u vojnu školu u carskoj Rusiji, bio je to Kadetski korpus cara Aleksandra II. Često je tada od svojih drugova kadeta skrivao svoje plemićko poreklo, tj. da mu je deda crnogorski knjaz Nikola čije su dve ćerke bile udate u Rusiji za plemiće (Đorđeve tetke). Njegovo školovanje ovde prekinuo je Majski prevrat 1903. kada je u Srbiji ubijen kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena kraljica Draga. Odlučeno je da novi kralj bude knez Petar Karađorđević, koji je tada živeo u Ženevi. Od 1903. Đorđe je imao titulu prestolonaslednika, kao najstariji kraljev sin.
Dobio je ime prema svome pradedi - Crnom Đorđu (Karađorđu), osnivaču dinastije i vođi Prvog srpskog ustanka. Na njega je imao neukrotivu i neobuzdanu narav. Često je išao na Adu u ribarenje sa svojim profesorom matematike i velikim prijateljem Mikom Alasom. Njegova preka narav dovodi ga u mnoge neprilike, bio je u neprijateljstvu sa Pašićem, Apisom i oficirom Petrom Živkovićem. Za razliku od njega, Petrov mlađi sin Aleksandar imao je mnogo više diplomatskog duha i taktike i bio je Pašićev miljenik.
Jedan događaj bio je preloman za Đorđev život - smrt njegovog posilnog (tj. poslužitelja) Kolakovića. Jednom u besu prestolonaslednik Đorđe ga je udario jako nogom u stomak, od bolova i povreda sluga je posle nekoliko dana umro. Ovaj događaj izazvao je veliku buru u našoj, a naročito u Austrougarskoj štampi, pa je zbog svega toga i svoje griže savesti dobrovoljno ponudio abdikaciju 27. marta 1909. godine. Novi prestolonaslednik postao je Aleksandar koji tada dolazi iz Petrograda.
Princ Đorđe Karađorđević na Mačkovom kamenu. Fotografija iz spomen zbirke Riste MarjanićaOd te abdikacije Đorđe je samo princ, ne i prestolonaslednik, takođe pošto je kraljev sin negde se naziva i kraljević Đorđe (kraljević=kraljev sin, odatle i Kraljević Marko kao sin kralja Vukašina).
Austrougarska štampa je imala poseban pik na princa Đorđa jer je za vreme aneksione krize 1908. (aneksija Bosne i Hercegovine od strane AU) davao neodmerene izjave na račun Austrougarske.
Princ Đorđe je učestvovao u oba balkanska i u Prvom svetskom ratu, teško je ranjen u bici na Mačkovom Kamenu kod Krupnja septembra 1914.
Posle smrti kralja Petra 1921. vlast je i zvanično preuzeo njegov mlađi sin, kralj Aleksandar. Njihova netrpeljivost tada je sve više rasla. Princ Đorđe je uhapšen 1925. godine i godinama je boravio u zatvoru, montirani su lekarski izveštaji da je neuračunljiv itd. Posle ubistva kralja Aleksandra 1934. u Marselju, princ Đorđe se ponadao da će biti pušten na slobodu. Međutim knez namesnik Pavle i kraljica Marija nisu imali želju da ga oslobode i on je u zatvoru dočekao i Drugi svetski rat. Oslobodili su ga Nemci, znajući za veliku nepravdu koja mu je naneta.
Posle Drugog svetskog rata nova vlast je proglasila državnim neprijateljima, oduzela državljanstvo i konfiskovala imovinu svim članovima dinastije Karađorđević koji su bili u izgnanstvu. Jedino je princ Đorđe ostao u Beogradu i živeo mirno u slobodi kao penzioner. Čini se da je komunistička vlast imala više razumevanja za njega od rođenog brata. U poznim godinama oženio se Radmilom Radonjić, nisu imali dece.
Napisao je knjigu sećanja "Istina o mome životu" (2. izdanje Beograd, 1988.) u kojoj je pred kraj svog života sabrao sećanja na sve ono što je proživeo. Posebno su zanimljivi delovi knjige gde se on seća života na cetinjskom dvoru kralja Nikole i gde ga posmatra iz ugla unuka. Ova knjiga bi mogla da bude i korisno štivo za one koji se bave proučavanjem prilika u srpskoj kraljevini za vreme kralja Petra I.
Umro je u Beogradu, u dubokoj starosti 17. oktobra 1972. Sahranjen je u zadužbini svoga oca, crkvi sv. Đorđa na Oplencu kod Topole. Pored njega je sahranjena i njegova žena Radmila.