Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su još jedino u Srbiji tabu tema. Sve krivične prijave do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta. Ali, istina polako izbija...
O zločinima komunista tokom i posle Drugog svetskog rata, u postkomunističkim zemljama, počelo je da se govori kada je pao Berlinski zid, 1989. godine. Novoformirane demokratske vlade otvarale su tajne dosijee, otkopavale masovne grobnice, pravile popise žrtava i dostojno ih sahranjivale. Od bivših jugoslovenskih republika najpre se oglasila Slovenija, otkopavajući masovne grobnice žrtava komunista. Onda je tajne arhive otvorila i Hrvatska, objavljujući dokumenta o poratnim likvidacijama u Zagrebu, da bi 31. marta Zagreb povukao prvi korak rapisujući međunarodnu poternicu za 86-godišnjim Simom Dubajićem, nekadašnjim Titovim majorom, kojeg terete za ubistvo 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu 1945. godine.
Tako je ironijom sudbine Hrvatska postala prva zemlja bivše Jugoslavije koja je raspisala poternicu za jednim partizanom. Ironijom sudbine jer su komunisti posle rata najveće čistke pravili u Srbiji, gde to pitanje nikad nije došlo na dnevni red.
Slavko Popović, predsednik SUBNOR-a Srbije: Gde smo mogli poštovali smo ratna prava
Predsednik SUBNOR-a Srbije Slavko Popović, general JNA u penziji, kaže povodom slučaja Sime Dubajića da je u pitanju „hrvatska ujdurma", kojom oni žele da okrive partizane da su pobili zarobljenike, što je suprotno ratnom pravu. On ističe da je u Kočevju bio logor, ali da se podaci koje ima SUBNOR ne poklapaju sa onima koje iznosi hrvatsko tužilaštvo.
- Oni hoće da kažu da su oni bili antifašisti, a mi ko zna šta. To je njihova državna politika. Mi znamo da smo, gde god je to bilo moguće, poštovali pravila ponašanja koja su određena ratnim pravom. Nećemo stati u zaštitu Dubajića, jer to treba da učini država, a naše udruženje može da se oglasi tim povodom. U svakom slučaju, jasno je da se nipodaštava uloga NOB-a, a država bi trebalo da stane u odbranu antifašističke borbe. I Zakon o rehabilitaciji je invalidan i jednostran. Niko nema pravo žalbe na presude. U Valjevu su tako rehabilitovali jednog četnika za koga se kaže: „Jeste bio u četnicima, ali bio je dobar, mada ga je narod zvao 'koljač'". To dovoljno govori i o zakonu i o odnosu države - napominje Popović.
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su tabu tema u Srbiji. Sve krivične prijave podnete protiv komunista do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta.
A, takav slučaj postoji još samo u Rusiji, gde milioni nevino pobijenih ljudi posle rušenja društvenog poretka još nisu izbrojani, iako su nedvosmisleno pokazali dve stvari: prvo, jednom pokrenuti talas masovnih zločina ne zaustavlja se činom osvajanja vlasti, i drugo, pre ili kasnije komunisti počinju da se ubijaju i međusobno.
Tako je Staljin poubijao gotovo celu garnituru Lenjinovih revolucionara, da bi se potom okrenuo i protiv svojih saradnika. U zloglasnim staljinističkim čistkama ubijeno je i više od 100 jugoslovenskih komunista - mnogo više nego što ih je u Kraljevini Jugoslaviji ubila Žandarmerija. Nestajali su Srbi da bi na njihovo mesto bili postavljani Hrvati i Slovenci.
Od 20 članova poslednjeg predratnog Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Moskvi je 1937. godine likvidirano njih 19. Saučesnik u ovim ubistvima bio je poslednji, dvadeseti član Centralnog komiteta - Josip Broz Tito. On je tada postavljen na čelo KPJ, gde je nastavio da primenjuje oprobani staljinistički metod: likvidirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počev od onih u svojoj blizini.
U izraz „klasni neprijatelj", po direktivi Kominterne, od 9. maja 1941. potpale su dve grupe ljudi: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, kao i svi članovi vladajuće dinastije i svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije...
„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu
Direktiva je, dakle, zahtevala ubistva širokog kruga ljudi, što je uskoro počelo da se sprovodi u delo. Najpre u Srbiji. I najpre po srpskim varošima i selima. I opet je upotrebljen poznati recept sa slanjem Lenjina da diže revoluciju i razbija sistem „iznutra".
Očekujući otpor Srba, 1941. godine u Srbiju stiže 400 profesionalnih revolucionara, pronađenih u okupiranim evropskim zemljama, gde su se sklonili posle poraza u Španskom građanskom ratu. Na čelu je Josip Broz Tito. Pošto se pokazalo da 400 revolucionara nije dovoljna brojka, oni su potražili saveznike u robijašima odbeglim iz zatvora tokom aprilskom sloma. Tako se u partizanima našao i najpoznatiji kriminalac u zemlji Draža Gligorijević, koji je aprila 1941. čekao izvršenje smrtne kazne, zatim zloglasni razbojnik sa Kosmaja Milosav Živanović Čaruga, Aleksandar Živaljević Coja, zvani Coja prvoborac, iz Kragujevca i mnogi drugi.
Teorija i praksa dolaze prvi put masovno do izražaja u Užicu, jedinom većem mestu iz kog su se Nemci povukli bez borbe, 21. septembra 1941. Nemci su predali Užice Žandarmeriji i Pećančevim četnicima koji, videvši da dolaze komunisti, pozivaju najviđenije građane da proglase mobilizaciju. Ovi, pak, nameću odluku da se grad preda bez borbe, s obrazloženjem: „Da vidimo šta i ova naša deca hoće". Već 1. oktobra komandant Užičkog partizanskog odreda, Dušan Jerković, izdaje proglas: „Glavni cilj naše borbe jeste uništenje naših klasnih neprijatelja". Uskoro u grad dolaze sve komunističke strukture. Bogate, ugledne i nepokorne građane komunisti masovno hapse i streljaju iznad kasarne u Krčagovu. Jedan od glavnih egzekutora, Vladan Mićić iz Požege, svedočio je posle da su ubili preko 400 osoba.
„Neke sam ubio i maljevima", rekao je. Poslednja grupa od 50 uhapšenika, a među njima i akademski slikar Mihailo Milovanović, ubijena je u noći između 27. i 28. novembra, uoči povlačenja iz Užica.
O zločinima komunista tokom i posle Drugog svetskog rata, u postkomunističkim zemljama, počelo je da se govori kada je pao Berlinski zid, 1989. godine. Novoformirane demokratske vlade otvarale su tajne dosijee, otkopavale masovne grobnice, pravile popise žrtava i dostojno ih sahranjivale. Od bivših jugoslovenskih republika najpre se oglasila Slovenija, otkopavajući masovne grobnice žrtava komunista. Onda je tajne arhive otvorila i Hrvatska, objavljujući dokumenta o poratnim likvidacijama u Zagrebu, da bi 31. marta Zagreb povukao prvi korak rapisujući međunarodnu poternicu za 86-godišnjim Simom Dubajićem, nekadašnjim Titovim majorom, kojeg terete za ubistvo 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu 1945. godine.
Tako je ironijom sudbine Hrvatska postala prva zemlja bivše Jugoslavije koja je raspisala poternicu za jednim partizanom. Ironijom sudbine jer su komunisti posle rata najveće čistke pravili u Srbiji, gde to pitanje nikad nije došlo na dnevni red.
Slavko Popović, predsednik SUBNOR-a Srbije: Gde smo mogli poštovali smo ratna prava
Predsednik SUBNOR-a Srbije Slavko Popović, general JNA u penziji, kaže povodom slučaja Sime Dubajića da je u pitanju „hrvatska ujdurma", kojom oni žele da okrive partizane da su pobili zarobljenike, što je suprotno ratnom pravu. On ističe da je u Kočevju bio logor, ali da se podaci koje ima SUBNOR ne poklapaju sa onima koje iznosi hrvatsko tužilaštvo.
- Oni hoće da kažu da su oni bili antifašisti, a mi ko zna šta. To je njihova državna politika. Mi znamo da smo, gde god je to bilo moguće, poštovali pravila ponašanja koja su određena ratnim pravom. Nećemo stati u zaštitu Dubajića, jer to treba da učini država, a naše udruženje može da se oglasi tim povodom. U svakom slučaju, jasno je da se nipodaštava uloga NOB-a, a država bi trebalo da stane u odbranu antifašističke borbe. I Zakon o rehabilitaciji je invalidan i jednostran. Niko nema pravo žalbe na presude. U Valjevu su tako rehabilitovali jednog četnika za koga se kaže: „Jeste bio u četnicima, ali bio je dobar, mada ga je narod zvao 'koljač'". To dovoljno govori i o zakonu i o odnosu države - napominje Popović.
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su tabu tema u Srbiji. Sve krivične prijave podnete protiv komunista do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta.
A, takav slučaj postoji još samo u Rusiji, gde milioni nevino pobijenih ljudi posle rušenja društvenog poretka još nisu izbrojani, iako su nedvosmisleno pokazali dve stvari: prvo, jednom pokrenuti talas masovnih zločina ne zaustavlja se činom osvajanja vlasti, i drugo, pre ili kasnije komunisti počinju da se ubijaju i međusobno.
Tako je Staljin poubijao gotovo celu garnituru Lenjinovih revolucionara, da bi se potom okrenuo i protiv svojih saradnika. U zloglasnim staljinističkim čistkama ubijeno je i više od 100 jugoslovenskih komunista - mnogo više nego što ih je u Kraljevini Jugoslaviji ubila Žandarmerija. Nestajali su Srbi da bi na njihovo mesto bili postavljani Hrvati i Slovenci.
Od 20 članova poslednjeg predratnog Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Moskvi je 1937. godine likvidirano njih 19. Saučesnik u ovim ubistvima bio je poslednji, dvadeseti član Centralnog komiteta - Josip Broz Tito. On je tada postavljen na čelo KPJ, gde je nastavio da primenjuje oprobani staljinistički metod: likvidirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počev od onih u svojoj blizini.
U izraz „klasni neprijatelj", po direktivi Kominterne, od 9. maja 1941. potpale su dve grupe ljudi: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, kao i svi članovi vladajuće dinastije i svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije...
„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu
Direktiva je, dakle, zahtevala ubistva širokog kruga ljudi, što je uskoro počelo da se sprovodi u delo. Najpre u Srbiji. I najpre po srpskim varošima i selima. I opet je upotrebljen poznati recept sa slanjem Lenjina da diže revoluciju i razbija sistem „iznutra".
Očekujući otpor Srba, 1941. godine u Srbiju stiže 400 profesionalnih revolucionara, pronađenih u okupiranim evropskim zemljama, gde su se sklonili posle poraza u Španskom građanskom ratu. Na čelu je Josip Broz Tito. Pošto se pokazalo da 400 revolucionara nije dovoljna brojka, oni su potražili saveznike u robijašima odbeglim iz zatvora tokom aprilskom sloma. Tako se u partizanima našao i najpoznatiji kriminalac u zemlji Draža Gligorijević, koji je aprila 1941. čekao izvršenje smrtne kazne, zatim zloglasni razbojnik sa Kosmaja Milosav Živanović Čaruga, Aleksandar Živaljević Coja, zvani Coja prvoborac, iz Kragujevca i mnogi drugi.
Teorija i praksa dolaze prvi put masovno do izražaja u Užicu, jedinom većem mestu iz kog su se Nemci povukli bez borbe, 21. septembra 1941. Nemci su predali Užice Žandarmeriji i Pećančevim četnicima koji, videvši da dolaze komunisti, pozivaju najviđenije građane da proglase mobilizaciju. Ovi, pak, nameću odluku da se grad preda bez borbe, s obrazloženjem: „Da vidimo šta i ova naša deca hoće". Već 1. oktobra komandant Užičkog partizanskog odreda, Dušan Jerković, izdaje proglas: „Glavni cilj naše borbe jeste uništenje naših klasnih neprijatelja". Uskoro u grad dolaze sve komunističke strukture. Bogate, ugledne i nepokorne građane komunisti masovno hapse i streljaju iznad kasarne u Krčagovu. Jedan od glavnih egzekutora, Vladan Mićić iz Požege, svedočio je posle da su ubili preko 400 osoba.
„Neke sam ubio i maljevima", rekao je. Poslednja grupa od 50 uhapšenika, a među njima i akademski slikar Mihailo Milovanović, ubijena je u noći između 27. i 28. novembra, uoči povlačenja iz Užica.
Poslednja izmena: