Emil Sioran

Hvala ti na brzom odgovoru.

Tako se meni cini iz citanja njegovog dela "Silogozmi gorcine", ai tako pise u njegovoj biografiji, tj. da je bio osobenjak!

Ali, ni ja ne znam vise od toga, zato sam i postavio ovo temu.

Reci nesto ti o njemu?
 
je l to za neki školski zadatak..?? ( :
"osobenjak" jer je prezirao slabe, intelektualno inferiorne, koji nemaju odvažnosti da se uhvate u koštac sa važnim stvarima. prema njima nije imao milosti. odbijao je novčane nagrade i sl. priznanja za svoj rad, izbegavao oficijalno pojavljivanje na važnim mestima...voleo da vozi bicikl.. ( : za neke ostao: gnostik, mračnjak, osobenjak, što nije retka oznaka za avangardne ljude; u mladosti je bio zanesen bergsonom, kjerkegorom... on je jedan od najvažnijih francuskih stilista i uopšte pisaca, a pisao je na nematenjem jeziku. kao, balkanac, pitao se..kako to da da jedan balkanac, sa svim odrednicama koje uz to idu, čim kroči na zapad, doživi jednu vrstu pada....bio je ponosan čovek i, kao i svi veliki pisci i misliici - humnanista.. kod nas je, mislim, gotovo sve prevedeno
 
Sioran je na prvi pogled nerazumljiv filozof jer ne mozemo jasno videti o cemu ustvari on govori u svojim delima. Mislim da ima u tome sujete jer iako svi veliki filozofi opisuju jedno te isto, i svi piju iz istog "izvora vecnog zivota" svi taj izvor nazivaju drugacijim recima.

Nema filozofskog sistema koji traje a da nije, bar u nekim svojim delovima ozivljen intuicijom. Bergson

Kada Bergson upotrebi rec "intuicija" onda se zna na sta misli. Misli na ono nedeljivo , svojevrsno u nama , sto ne moze uci u forme opazanja razuma a sto svako nalazi unutar sebe. Bergson je to nazvao "Intuicija trajanja", Sopenhauer "Volja"...... a Emil Sioran govori o istom. Koja je to rec koju je Sioran odabrao samo da ne bi upotrebio vec "patentirane" reci. Ta rec je "AGONIJA" ili kako on kaze paroksizam, najvisi oblik patnje.

Agonija o kojoj Sioran govori nije stanje nekog depresivca ili nekog tipa razocaranog u zivot, vec je to nista drugo do uvid u unutrasnje sopstvo , dodir intuicije trajanja, dodir transcendentne volje a svako onaj ko je uspeo da se priblizi tome, da se priblizi unutranjoj sustini ili sopstvu, video je njegovu protivurecnost , fuziju blazenstva i patnje, koju nas intelekt ne moze drugacije da prikaze nego kao smenu dana i noci , disonance i konsonance.

Ovih nekoliko reci iz Sioranovog glavnog dela to najbolje pokazuju:

Tom čuđenju što karakteriše uobičajeni mentalitet može se suprotstaviti samo jedna od jakih mogućnosti bitnog razumevanja, koje su zatvorene u unutrašnjosti depresivnih stanja. Jer, u tim stanjima, u , kojima zjapeće razdvajanje od sveta postaje I bolno i uzima maha,.čovek se sve više približava svojim unutrašnjim stvarnostima i otkriva smrt u prirodnijoj subjektivnosti. Proces produbljivanja prodire do jezgra bića subjektivnosti i izlazi van svih socijalnih faktora koji je pokrivaju. Ako se prevaziđe i to prajezgro, onda napredujuće paroksističko produbljivanje nailazi na oblast gde je život isprepletan sa smrću, gde se čovek nije individuacijom oslobodio osnova postojanja i gde mahnit, demonski ritam sveta besni u svojoj potpunoj prauzročnosti. Sioran iz dela "Na vrhuncu beznadja

Kada vidite sa cime se Sioran suocavao u svojoj filozofiji i svom zivotu, onda vam nece biti cudni njegovi postupci u kojima je odbio 200000 franaka kao da je to smece , i ziveo povucenim i skromin zivotom u potkrovlju neke zgrade.

Sopenhauer je govorio. Zivot je pakao.
To isto govori i Sioran.
Obojica govore o istom. O transcendentnoj volji.

ps. Kada ovako uspemo da povezemo ucenja raznih filozofa, onda su stvari mnogo jasnije a i Sioranova filozofija prestaje biti samo skup poetskih izraza i dobija konkretno znacenje.
 
Hvala puno na ovako iscrpnom odgovoru.

Nisam ni zamisljao da postoji veza izmedju Siorana i Sopenhauera...?!
Sjajno tumacenje.

Ipak, nije mi jasno kakva je osnovna misao Siorana...mnogo toga je razbacano po njegovim delima, sve su to fragmenti sa kojima nije lako uspostaviti neki sistem osnovnih misli.

Odakle mu onako jak jezik?
Koje uticaje je poprimio od drugih mislioca?
 
Ipak, nije mi jasno kakva je osnovna misao Siorana...mnogo toga je razbacano po njegovim delima, sve su to fragmenti sa kojima nije lako uspostaviti neki sistem osnovnih misli.

Ne mozemo lako kod Siorana pronaci osnovu misao oko koje bi se vrtela njegova filozofija , on sam je bio protiv bilo kakvih filozofskih sistema, ali ne mozemo ne primetiti uticaj pre svega Bergsona , i to u svim aspektima. Tako da ako njegov paroksizam patnje, zamenimo recju "intucija" po Bergsonu ili "Volja" po Sopenhaueru, sve ce postati veoma jasnije a sistem koga je i on sam pokusao da izbegne isplivace na povrsinu.
 
Francuzi su carevi...
Sioran,Delez,Liotar,Bodrijar.
Misel Uelbek,kraj 'podrucja borbe' ,gde se junak vozi BICIKLOM!...kroz pitomi gaj...govori o
Citat:Tom čuđenju što karakteriše uobičajeni mentalitet može se suprotstaviti samo jedna od jakih mogućnosti bitnog razumevanja, koje su zatvorene u unutrašnjosti depresivnih stanja. Jer, u tim stanjima, u , kojima zjapeće razdvajanje od sveta postaje I bolno i uzima maha,.čovek se sve više približava svojim unutrašnjim stvarnostima i otkriva smrt u prirodnijoj subjektivnosti. Proces produbljivanja prodire do jezgra bića subjektivnosti i izlazi van svih socijalnih faktora koji je pokrivaju. Ako se prevaziđe i to prajezgro, onda napredujuće paroksističko produbljivanje nailazi na oblast gde je život isprepletan sa smrću, gde se čovek nije individuacijom oslobodio osnova postojanja i gde mahnit, demonski ritam sveta besni u svojoj potpunoj prauzročnosti.
A sve rodjeno sa Stendalovim 'genijem sumnje',sa pocetka XIX veka...
B.N.(before nitche). :=)
 
trebalo je da napiše neku knjigu, rad o ničeu koji je najavljivao da sprema godinama. i, kako je vreme proticalo, a već se unapred znojili dlanovi od nestrpljenja, samo je sopštio kako on nikad nije ni imao nameru da napiše bilo šta slično....bio je svoj, verovatno uticaji postoje, ali daleko od toga da su bili od bitnijeg značaja....
 
Svim poststrukturalistima i dekonstrukcionistima zajednicki je Niche i ilogicka sirina 'logike srca'...Mislim,nisu dzabe francuzi.;) idem dotle da nichea gledam kao dekadentnog i epohom sasushenog emisara Stendalovog 'egotizma',mnogo vitalnije filozofije koja se vezuje za princip uzivanja zivota,Kondijaka i senzualiste XVIII veka...Logicno je da se takve tendencije javljaju u potrosackom i konzumentskom drustvu XX i XXI veka,gde se 'ona' filozofija glatko zaobilazi radi najnovijeg i jos boljeg 'ovoga'.;):D
 
Bicu slobodan da se oglasim na ovom forumu, jer vidim da su na njemu svoju rec rekli ljudi koji tragaju za sustinom, a ja laskam sebi da i ja tu spadam. Odmah da se ogradim, ja nisam citao Siorana, ali iz Vasih reci razabiram jednu stvar: taj covek je u stvari govorio o COVEKOVOJ LICNOJ HRABROSTI, u raznim pojavnim oblicima. Naime, pojam PAROKSIZAM, koji ja inace prvi put cujem i koji oznacava vrhunski oblik PATNJE, nuzno mora u sebi nositi i znacenje esencijalne licne hrabrosti (ne praga izdrzljivosti odnosno sposobnosti trpljenja) da bi se ta patnja PREZIVELA, bez pomracenja uma (ma sta to znacilo), jer ne mora covek biti jako pametan da bi znao kako kukavice reaguju na prvu pojavu patnje, odnosno njenih uzroka. Nadam se da je moje pisanije bilo dostojno Vaseg citanja...
 
Francuzi su carevi...
Sioran,Delez,Liotar,Bodrijar.
Misel Uelbek,kraj 'podrucja borbe' ,gde se junak vozi BICIKLOM!...kroz pitomi gaj...govori o
Citat:Tom čuđenju što karakteriše uobičajeni mentalitet može se suprotstaviti samo jedna od jakih mogućnosti bitnog razumevanja, koje su zatvorene u unutrašnjosti depresivnih stanja. Jer, u tim stanjima, u , kojima zjapeće razdvajanje od sveta postaje I bolno i uzima maha,.čovek se sve više približava svojim unutrašnjim stvarnostima i otkriva smrt u prirodnijoj subjektivnosti. Proces produbljivanja prodire do jezgra bića subjektivnosti i izlazi van svih socijalnih faktora koji je pokrivaju. Ako se prevaziđe i to prajezgro, onda napredujuće paroksističko produbljivanje nailazi na oblast gde je život isprepletan sa smrću, gde se čovek nije individuacijom oslobodio osnova postojanja i gde mahnit, demonski ritam sveta besni u svojoj potpunoj prauzročnosti.
A sve rodjeno sa Stendalovim 'genijem sumnje',sa pocetka XIX veka...
B.N.(before nitche). :=)

Fali ti Derida pa da upotpunis ekipu dekonstruktivista i relativista. I gde Sartra da yaboravim.
Nesumnjivo je da im se filozofija oslanja na Ničea. Tom svojom nihilističkom pričom sve su srozali do gole kože. Medjutim, cini mi se da je nihov uticaj u politici i nauci pre svega bio poguban(i još uvek je). Naravno, ya nauku verovatno najveću odgovornost snosi Fajerabend i tretiranjem nauke kao umetnosti gde sve može da prođe. Taj totalni relativizam oličen je u postmodernizmu gore pomenutih koji su se dobrim delom napajali idejama frojdizma(potpuno mističnog), a sa druge strane marksizma(mada su u izvesnoj meri doživeli razočarenje u njega).
U nauci su postmodernisti napravili haos, pa je Bek s pravom postmodernost okarakterisao kao izgovor za bezidejnost.
 
Bas zbog te bezidejnosti imas dve linije,razmahnitali um i liniju srca,intime. Derida mi nekako isao medju ove prve,bukache,pa ga nisam pomenuo.:) s druge strane,imas ove poststrukturaliste koji ipak odmerenije tragaju za nekakvom istinom sto je bliza intimnijim i stvarnim covekovim potrebama ...a sve to vuce zapravo poreklo iz XVIII i XIXog veka,iz stendalovog hedonizma zvanog 'egotizam...',provalite..;) kao sto rekoh,promucurnije francuze krasi-senzitivizam...:cool:
 
Poslednja izmena:
Он заиста јесте мало чудан у том погледу што нема никакав систем, теорију, нешто за шта можеш да се ухватиш, неку идеју коју развија. С друге стране, имам утисак да се он није само 'спустио у дубину и бушио тло' као Ниче, него је буквално изгарао и разарао себе, т.ј. није се штедео ни мало. Ево нешто из крика безнађа:

Здрави, нормални и осредњи људи немају искуство агоније, па самим тим ни осећај смрти.
Њихов живот има коначни карактер...
 
“Krik beznađa” – odlomak

“Činjenica da ja postojim potvrđuje da svet nema nikakvog smisla. Kako da nađem smisao u padovima čoveka, dramatičnim i nesrećnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog sveta? To što je svet dozvolio postojanje ljudskog primerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu života tako velike da će vremenom da mu sakriju svetlost. Zverstvo života me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije. Žalite se da su ljudi zločesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemerni? Predlažem vam metod agonije, kojim ćete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka. Primeniti ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo poslednjih trenutaka, da bi u stravičnom mučenju pokušao veliko čišćenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da beži od straha sve dok iscrpljen ne padne. I garantujem vam da je učinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem. Kada bih mogao, doveo bih vasceli svet u agoniju, da bih ostvario čišćenje korena života; stavio bih goruće i ubedljive plamenove na te korene, ne da bih ih uništio, već da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu. Vatra koju bih ja upalio u ovom svetu, ne bi donela ruševine, već kosmički preobražaj. Na taj način, život bi navikao na visoku temperaturu i ne bi više bio medij za madiokritete. A možda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom životu.”

http://frenzyspark.com/2012/01/22/emil-sioran-vatra-koja-prociscava/
 
да, те словне пермутације и варијације
ментална забава у периоду свих година које се завршавају са teen
 

Back
Top