Uloga planina
U Kur’anu se skreće paznja na značajnu geološku funkciju planina: “Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa …” (Al-Anbiya’ 31)More…
Ako obratimo paznju, uočit ćemo da se u ajetu ističe da planine imaju jednu osobinu - sprečavanja potresanja na Zemlji. Ova činjenica, koja, u trenutku objavljivanja Kur’ana, nije bila poznata nijednom čovjeku, ustanovljena je modernim geološkim pronalascima. Prema geološkim nalazima, planine nastaju kao rezultat pomjeranja i sudaranja velikih slojeva koji čine Zemljinu koru.
Prilikom sudaranja dva sloja, otporniji sloj se podvlači pod drugi sloj, koji se sabijanjem izdize uvis i stvara planinu. Napredujući ispod zemlje, donji sloj dolje stvara jedan duboki produzetak. Dakle, planine posjeduju jedan produzetak ispod površine Zemlje koji je jednak masi koju vidimo iznad površine Zemlje.Ova građa planina se u jednom naučnom izvoru objašnjava na slijedeći način: U brdovitim područjima, gdje su kontinenti deblji, Zemljina kora se zabada u manto sloj.
Upozoravajući na ovu karakteristiku, u jednom kur’anskom ajetu se planine uspoređuju sa stubovima: “Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima?” (An-Naba’, 6-7)
Korijenje planina doseze vidno dublje ispod nivoa Zemlje.
Sematski presniek. Planine imaju korijenje u vidu kolca koje se proteze duboko u Zemlji.
Druga sema koja pokazuje da, zbog svojih dubokih korijenja, planine lice na kolac.
Zahvaljujući ovoj osobenosti, pruzanjem ispod i iznad površine Zemlje u tački spajanja slojeva, planine vrše međusobno zakivanje ovih slojeva. Pored toga, ovakvim učvršćivanjem Zemljine kore planine sprečavaju pomjeranje nad magmatskim slojem ili međusobno pomjeranje njenih slojeva. Ukratko, planine mozemo usporediti sa ekserima koji osiguravaju međusobno pričvršćivanje dasaka.
Ova stabilizirajuća uloga planina u naučnoj literaturi navodi se pod terminom “izostaza”. Značenje riječi izostaza je slijedeće: Izostaza: ravnoteza između pojedinih dijelova mase Zemaljine kore. U geologiji se pojam spominje u značenju osiguravanja generalne ravnoteze Zemljine kore uz pomoć gravitacione snage koje su planine obrazovale ispod površine Zemlje.
Ova vitalna funkcija planina, koja je otkrivena zahvaljujući modernoj geologiji i iscrpnim istrazivanjima, u Kur’an-i-Kerimu, koji je objavljen prije niza stoljeća, navedena je kao jedan primjer superiorne mudrosti u Allahovom, subhanehu we te’ala, stvaranju. U drugom ajetu Allah, subhanehu we te’ala, kaze slijedeće: “… po Zemlji planine nepomične razbacao da vas ne trese…” (Luqman, 10)
Kur’an naziva planine stubovima. Zahvaljujući ovoj osobenosti, pruzanjem ispod i iznad površine Zemlje u tački spajanja slojeva, planine vrše međusobno zakivanje zemljinih slojeva. Ovakvim učvršćivanjem Zemljine kore, planine sprečavaju pomjeranje nad magmatskim slojem ili međusobno pomjeranje njenih slojeva. Ukratko, planine mozemo uporediti i sa ekserima koji osiguravaju medusobno pričvršćivanje dasaka.
Pokretljivost planina
U jednom kur’anskom ajetu ističe se da planine nisu statične, kako nam izgledaju, već da su u konstantnom pokretu: “Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci - to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.” (An-Naml, 88.)
Ova pokretljivost planina proističe iz pokretljivosti Zemljine kore, na kojoj se nalaze. Zemljina kora se, gotovo kao ploveći, pokreće nad manto slojem koji je dosta zbijeniji od nje.
Prvobitno je početkom XX stoljeća njemački naučnik po imenu Alfred Wegener nastupio sa tvrdnjom da su, u prvom periodu Zemlje, kontinenti bili zajedno, da su se, potom, pomjeranjem u različitim smijerovima, razdvojili i udaljili jedan od drugog.
Da je Wegener bio u pravu, geolozi su, međutim, uspjeli dokučiti tek 50 godina nakon njegove smrti, dakle 80-ih godina. Kao što je to i Wegener istakao u jednom tekstu, objavljenom 1915. godine, kontinenti su prije otprilike 500 miliona godina bili međusobno povezani i ovaj ogromni kontinent, nazvan Pangaea, nalazio se na juznom Zemljinom polu.
Prije otprilike 180 miliona godina Pangaea se razdvojila na dva dijela. Jedan od ova dva velika kontinenta koji su se u različitim smjerovima odvajali jedan od drugog je nazvan Gondwana i obuhvatao je Afriku, Australiju, Antarktik i Indiju. A, drugi kontinent - nazvan Laurasia - obuhvatao je Evropu, Sjevernu Ameriku i Aziju bez Indije. U razdoblju od 150 miliona godina nakon diobe Pangaea, u različitim vremenima Gondwana i Laurasia su se odvajali na manje kontinente.
Ovi kontinenti, koji su nastali prvobitnim razlaganjem Pangaea, konstantnom promjenom raspodjele između mora i kopna, kreću se površinom Zemlje brzinom od nekoliko centimetara godišnje.
Ova pokretljivost Zemljine kore, koja je otkrivena nakon geoloških istrazivanja provedenih početkom XX stoljeća, u naučnoj literaturi objašnjava se na slijedeći način: Površina Zemlje debljine od 100 km, koju čine Zemljina kora i gornji manto, obrazovana je od dijelova koji se zovu “slojevi”. Postoji šest velikih i bezbroj malih slojeva koji konstruiraju Zemljinu površinu. Ovi slojevi, prema teoriji nazvanoj “tehnika slojeva”, pokreću se noseći na sebi kontinente i dna okeana … Proračunato je da godišnje pomijeranje kontinenata iznosi izmedu 1 i 5 cm. Ovakvim pokretanjem slojeva nastaju promjene u svjetskoj geografiji. Atlantski okean, naprimjer, svake godine se pomalo širi.
Jedna vazna tačka na koju ovdje treba upozoriti je slijedeća: u navedenom ajetu Allah, subhanehu we te’ala, je pokretanje kontinenata obznanio kao promicanje. Upravo danas, naučnici za ovo pomjeranje, također, koriste engleski termin “Continental drift”, odnosno “pomicanje kontinenata”.
Obznanjivanjem u Kur’anu ove naučne činjenice koju je nauka nedavno otkrila je, nesumnjivo, jedna od kur’anskih mudziza.
Literatura: “Kur’anske mudzize”, Harun Yahya