Ja bih rado batalila svaku, ali svaku svoju misao... samo da se ne budim sa rečenicom u glavi:
O, ne! Još jedan dan za preživeti. Ne proživeti, već preživeti. Bolje da se nisam ni probudila.
Isti ljudi oko mene, uvek ista slika... I više me ne ispunjavaju stvari koje nekad jesu, razgovori sa ljudima, smeh, odlazak na kej, tvrđavu, u pozorište...
I to me sve tako odbija...
A možda samo zima progovara iz mene.
Ne mogu da dočekam proleće.
Pesimista sam, izgleda.
No, na trenutke se zavaram i neke sitnice mi udahnu osećaj optimizma...
Ali to su momenti. Kao i to duhovno uzdizanje.
Ništa drugo do želje da se ostvari smisao.
Trenutni smisao.
I jeste, religija ljudima pruža pomoć, oslonac, beg od ništavila i apsurdnosti.
Religijska patnja je u isto vreme i odraz istinske patnje i protest protiv patnje.
Religija je uzdah ugnjetenog bića, ona je srce sveta bez srca, ona je duša bezdušnog sveta, ona je opijum za mase.
No, ja ne mogu da se posvetim religiji.
A treba mi oslonac... a ne nalazim ga ni u čemu.
Ali nešto mi uvek spreči pad... i, i dalje letim, a aterirala bih, rado.
Makar na sopstvenu zaluđenost, glupost, neka i boli više nego besmisao... Samo da je čvrsto tle.
Kakvi ciljevi?
Da završim fakultet, da se zaposlim, udam i rađam decu!?
A sve je tako prolazno...
I nema više onog bagrema, koji je na proleće tako lepo mirisao.
A i kiša kada pada, peče kožu.