Novi Primitivizam Globalne Ekonomije i Psihologije
Robovi su podijeljeni u dvije vrste:
u jednu spadaju oni koji nastoje pobjeći na slobodu, a u drugoj su oni koji forsiraju "status quo", odnosno nastavak robovanja.
U normalnom svijetu ovakva situacija ne bi smjela postojati.
Na Golom Otoku siguro nitko nije bio sretan, naprotiv, netko je sigurno planirao bijeg.
Sada ćemo se malo prošetati vremenom, i iz Golog Otoka ući na velika vrata u zatvor današnjeg, dvadeset vjekovnog progresa, radni kamp.
Rob je konačno priveo kraju savršeni plan za bijeg.
Mislite li da će ostali robovi biti sretni gledajući jednog od njih, konačno slobodnog?
Mislite li da će mu netko pomoći u bijegu na slobodu?
Naprotiv!
Ovaj će se čovjek morati boriti protiv sebi sličnih prije nego sa čuvarima logora.
Zašto?
U današnjem modernom svijetu, ljudi su zaboravili reagirati, ne znaju više ni misliti ni disati bez da im netko drugi ne kaže i pokaže kako se to radi.
Ovako jadno i bijedno društvo nije postalo i nastalo samo od sebe, ovakvo psihičko i financijsko-ekonomsko stanje je bilo programirano unaprijed.
Ovakvi kakvi smo, bolji smo čuvari samih sebe i drugih od najboljih čuvara zatvora.
Čovjek koji nije više sposoban reagirati, namirisao je da nešto smrdi na robovlasništvo, ali ne smije to sam sebi priznati jer bi povrijedio sopstveno "dostojanstvo".
Praviti se da ne razumije je puno lakše.
Dopustiti drugima da misle i odlučuju umjesto njega, da ubiru plodove njegovog teškog i dugotrajnog, prekovremenog rada, zbog toga radije naziva demokracijom, modernom proizvodnjom i ekonomijom.
Zbog svoje nesposobnosti, nemogućnosti i izumrlog instinkta, rob podržava i hvali robovlasništvo.
Ako netko od robova slučajno i uspije pobjeći na slobodu, on će to popratiti ovim riječima:
"prije ili poslije će ga uhvatiti, i onda će biti još gore".
Vrlo vjerovatno, moderan rob će se zbog ovog bijega i uvrijediti, pa je navjerovatnije i da će komentirati na ovaj način:
"sada ćemo zbog njega svi mi morati platiti posljedice".
Ovo je samo zbog toga jer bjegunac predstavlja mentalnu represiju za roba i njegovu psihološku nesposobnost i nemogućnost.
Bjegunac je ogledalo njegovih strahova, jer je uspio u onome što robu nikada nije palo na pamet niti probati.
Naši su strahovi u biti dio mentalne manipulacije i dugogodišnjeg ispiranja mozgova.
Rezultati su očigledni:
"ne znam, ne mogu, ne želim i nemam hrabrosti, zbog toga nek se frigaju i svi ostali i neka ostanu trunuti skupa sa mnom u zatvoru".
Rob od spominjanja slobode u današnjim vremenima pada u paranoju, on slobodu vidi kao prijetnju.
Ovo je njegov klasičan i uvijek spreman odgovor, posuđen iz stvarnog, medijskog i virtualnog prostora bilo kojeg dijela svijeta:
"ja i ti tu ne možemo ama baš ništa,
(na ovaj način sigurno nikada nećemo moći ništa);
oduvijek je bilo ovako, sistem od pamtivijeka funkcionira na ovaj način i mi ne možemo ništa promijeniti,
(sistem funkcionira ovako samo zbog toga što dozvoljavamo drugima da odlučuju umjesto nas);
to nije istina,
(šta je istina? ako budeš čekao na ovu istinu iz medija,...);
to su kompiracijske teorije,
(da nema konspiracije, ne bi bili robovi. robovlasništvo je u potpunosti uspjelo kada rob samog sebe ubjeđuje da je slobodan);
a šta nam vi predlažete i šta hoćete da učinimo?,
(s tugom u sebi zamjećujem da si odlučio promijeniti gospodara)".
U komunikaciji sa robom, on će kako bi samoga sebe uvjerio da je sve u redu i da je u stvari čovjek koji žudi za slobodom onaj koji ima ozbiljne probleme, uvijek pribjegavati ovakvim i bezbrojnim sličnim, gore opisanim konstatacijama.
Ono što je još gore, ako ste uporni, on će vas bojkotirati i napadati.
Ropstvo je tragično stanje ljudskog postojanja.
U principu, rob je u duši i duboko u sebi dobar čovjek, no na površini, on je i direktno i indirektno, postao zao i opak čovjek, i prema sebi i prema drugima.
Neznanje stvara strah, a strah stvara mržnju.
Uz zavist, ovo su glavne karike lanca sistema kojim se upravlja društvom, u kojemu se novac izdaje i stvara kao dug.
Robovi su podijeljeni u dvije vrste:
u jednu spadaju oni koji nastoje pobjeći na slobodu, a u drugoj su oni koji forsiraju "status quo", odnosno nastavak robovanja.
U normalnom svijetu ovakva situacija ne bi smjela postojati.
Na Golom Otoku siguro nitko nije bio sretan, naprotiv, netko je sigurno planirao bijeg.
Sada ćemo se malo prošetati vremenom, i iz Golog Otoka ući na velika vrata u zatvor današnjeg, dvadeset vjekovnog progresa, radni kamp.
Rob je konačno priveo kraju savršeni plan za bijeg.
Mislite li da će ostali robovi biti sretni gledajući jednog od njih, konačno slobodnog?
Mislite li da će mu netko pomoći u bijegu na slobodu?
Naprotiv!
Ovaj će se čovjek morati boriti protiv sebi sličnih prije nego sa čuvarima logora.
Zašto?
U današnjem modernom svijetu, ljudi su zaboravili reagirati, ne znaju više ni misliti ni disati bez da im netko drugi ne kaže i pokaže kako se to radi.
Ovako jadno i bijedno društvo nije postalo i nastalo samo od sebe, ovakvo psihičko i financijsko-ekonomsko stanje je bilo programirano unaprijed.
Ovakvi kakvi smo, bolji smo čuvari samih sebe i drugih od najboljih čuvara zatvora.
Čovjek koji nije više sposoban reagirati, namirisao je da nešto smrdi na robovlasništvo, ali ne smije to sam sebi priznati jer bi povrijedio sopstveno "dostojanstvo".
Praviti se da ne razumije je puno lakše.
Dopustiti drugima da misle i odlučuju umjesto njega, da ubiru plodove njegovog teškog i dugotrajnog, prekovremenog rada, zbog toga radije naziva demokracijom, modernom proizvodnjom i ekonomijom.
Zbog svoje nesposobnosti, nemogućnosti i izumrlog instinkta, rob podržava i hvali robovlasništvo.
Ako netko od robova slučajno i uspije pobjeći na slobodu, on će to popratiti ovim riječima:
"prije ili poslije će ga uhvatiti, i onda će biti još gore".
Vrlo vjerovatno, moderan rob će se zbog ovog bijega i uvrijediti, pa je navjerovatnije i da će komentirati na ovaj način:
"sada ćemo zbog njega svi mi morati platiti posljedice".
Ovo je samo zbog toga jer bjegunac predstavlja mentalnu represiju za roba i njegovu psihološku nesposobnost i nemogućnost.
Bjegunac je ogledalo njegovih strahova, jer je uspio u onome što robu nikada nije palo na pamet niti probati.
Naši su strahovi u biti dio mentalne manipulacije i dugogodišnjeg ispiranja mozgova.
Rezultati su očigledni:
"ne znam, ne mogu, ne želim i nemam hrabrosti, zbog toga nek se frigaju i svi ostali i neka ostanu trunuti skupa sa mnom u zatvoru".
Rob od spominjanja slobode u današnjim vremenima pada u paranoju, on slobodu vidi kao prijetnju.
Ovo je njegov klasičan i uvijek spreman odgovor, posuđen iz stvarnog, medijskog i virtualnog prostora bilo kojeg dijela svijeta:
"ja i ti tu ne možemo ama baš ništa,
(na ovaj način sigurno nikada nećemo moći ništa);
oduvijek je bilo ovako, sistem od pamtivijeka funkcionira na ovaj način i mi ne možemo ništa promijeniti,
(sistem funkcionira ovako samo zbog toga što dozvoljavamo drugima da odlučuju umjesto nas);
to nije istina,
(šta je istina? ako budeš čekao na ovu istinu iz medija,...);
to su kompiracijske teorije,
(da nema konspiracije, ne bi bili robovi. robovlasništvo je u potpunosti uspjelo kada rob samog sebe ubjeđuje da je slobodan);
a šta nam vi predlažete i šta hoćete da učinimo?,
(s tugom u sebi zamjećujem da si odlučio promijeniti gospodara)".
U komunikaciji sa robom, on će kako bi samoga sebe uvjerio da je sve u redu i da je u stvari čovjek koji žudi za slobodom onaj koji ima ozbiljne probleme, uvijek pribjegavati ovakvim i bezbrojnim sličnim, gore opisanim konstatacijama.
Ono što je još gore, ako ste uporni, on će vas bojkotirati i napadati.
Ropstvo je tragično stanje ljudskog postojanja.
U principu, rob je u duši i duboko u sebi dobar čovjek, no na površini, on je i direktno i indirektno, postao zao i opak čovjek, i prema sebi i prema drugima.
Neznanje stvara strah, a strah stvara mržnju.
Uz zavist, ovo su glavne karike lanca sistema kojim se upravlja društvom, u kojemu se novac izdaje i stvara kao dug.
