PISMO PRINCEZE...

Šta je zaustila da kaže? Da brzina usporava pokrete? Već je rekla. Ona? Ili ko u njeno ime? Možda u moje ime? U čije se ime govori, kada se piše? Kada se piše priča? Ne u "moje" ime, ne govori se ni u čije ime. A ipak se govori. Ipak je zaustila da kaže. I rekla. Otvorena vrata nisu je upozorila da je neko ušao. Ja? "Ja" - čitalac?

Zaustila je da kaže. Već izrečeno. Nekoliko puta. Niko je nije upozorio da je neko ušao. I da stoji. A trebalo je. Da stoji, postoji, u ćošku, sedi, posmatra, sluša, ćuti, prati kako otkucava sat (ona misli da je to - srce). Kako kap kucka o okno (ona misli da je to muva, u prozoru). Kako se preliva zrak preko politure, preskače, sve brže, usporavajući se, sve do tačaka u kojima naglo nestane (ona misli da je to prašina na policama). Nešto treperi, potom, skoro nevidljivo, u ogledalu (ona misli da su to smetnje na TV-ekranu, iz susedne sobe). Sve to gleda, i ima, na trenutak (na trenutak, koji, u brzini kojom promakne, ostavi blesak, i jako usporen, traje skoro dve večnosti), utisak da noge same hoće da joj priđu.
 
Podelicu sa vama jos jednu moju sasavu misao, rodjenu u trenucima nemira, kada osecam da mi dusa jeca...

"Uprkos vetru koji mi siba lice, u ocima ne prestaje magla da mi muti pogled,
dok svi oko mene znaju kuda idu, ja te i dalje neumorno trazim..."
 
Slusaj me dobro, slusaj, radosti moja! Ti umiri srce svoje, i nemoj me voleti tako kao sto si me sad zavoleo. Bice ti lakse, tvome srcu bice lakse i milije, a sacuvaces sebe od ljutoga neprijatelja, a steci ces sebi neznu sestricu. Dolazicu kod tebe, kad hoces, milovacu te, i necu se stideti sto sam te poznala. Bila sam vec dva dana s tobom kad si lezao u zloj bolesti! Primi me kao sestru. Nismo se uzalud ti i ja bratimili, nisam se ja uzalud molila Bogorodici za tebe! Takvu sestru neces vise steci. Ceo svet ces obici, pod nebo otici- neces naci bolje ljube, ako bas tvoje srce ljubu zeli. Zavolecu te vatreno, volecu te uvek kao sada, i volecu te zato, sto ti je dusa cista, svetla, sva providna; zato sto sam, kad sam te prvi put ugledala, odmah razumela da si ti gost kuce moje, dugo ocekivani gost, i da nisi slucajno na nas naisao; volecu te zato, sto, kada gledam, tvoje oci vole i o tvome srcu pricaju, a kada nesto kazu, odmah saznam sve sto je u tebi, i zato bih i zivot mogla tebi za ljubav dati, dati i svoju slobodu, zato sto bih slatko bila i robinja onome, cije sam srce poznala...ali zivot moj nije vise moj, vec tudji, a volja mi je vezana! Zato primi sestricu, i budi mi brat, i primni me svom srcu, kad me opet spopadnu tuga i teska nemoc; samo ucini to tako, da mogu kod tebe da dodjem, i celu noc kao sad s tobom da presedim, a da se toga ne stidim. Da li si me cuo? Jesi li mi otvorio svoje srce? Jesi li razumeo sta sam ti govorila?
 
Došao sam tebi kao što reka ide moru

Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine

Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo

Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti

Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke

Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom

Dao sam ti sve svoje sećanje kao jednu kovrdžu moje kose

Spavam samo u tvojim snegovima

Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile

Odrekao sam se već davno svojih legendi

U kojima su Rembo Kras i Dikas

I Valmor koja plače u ponoći

Konopac Nervalov prekinuo se

I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce

Podeljeno tvojim koracima

Razvejano tvojim pokretima

Ko zaljubljeni vetar neke šume

Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće

I koja se strpljivo vraća neprimetno u toku čitavog dana

Bršljan koji raste a da niko ne primećuje

Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti

Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja

Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mestu

Okno sa koga tvoje čelo gori gledajući u prazno

Petparački roman koji govori samo o tebi

Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je pročitano

Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja

Trepatanje soba kroz koje se prošlo

Parfem koji ostavljaš za sobom

A kad izadeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo


oko.jpg
 
Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se,
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja,
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka.
U ovoj sivoj sam haljini od tralja,
U cipelama izlizanih potpetica.
Ali, kao i pre, dajem vruć zagrljaj,
I strah nosim u velikim zenicama.
Pismo moje ne paraj, mili,
Ne plači zbog laži istinske;
I dobro ga, na samo dno, sakrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.

Ana Ahmatova
 
IZMEDJU STVARNOSTI I NISTAVILA NALAZI SE SVET ILUZIJA I MASTE,U KOJEM VLADA POTPUNO BEZVLASCE....
VUKU TE OBE STRANE,I IZMEDJU NJIH NECES ZNATI GDE SE NALAZIS...
MISLICES DA JE SVETLO TAMO NEGDE,I CINICE TI SE DA JE TAKO BLIZU,I HTECES DA GA DODIRNES,
A ONO CE SVAKIM TRENOM BITI SVE DALJE I DALJE,
I TI CES BEZUSPESNO POKUSAVATI DA GA DOHVATIS...
IZGUBICES SE U SVOJIM MISLIMA UVIJENIM U ZVEZDANU PRASINU,
SVET KAKAV SI NEKADA POZNAVALA NECE VISE POSTOJATI...
NE DOZVOLI DA TI ILUZIJA POKVARI STVARNOST...
IZBORI SE SA SVOJIM STRAHOVIMA I ZELJAMA,
JER JEDINO TADA CES USPETI NASTAVITI PUT KOJIM SI KRENULA,
I IZACI CES IZ SVETA ILUZIJE I MASTE,
TVOJ SVET CE POSTATI STVARAN KAKAV JE I BIO...
 
Znaš

bilo je mnogo dobro

bilo je

bolje od

bilo čega

bilo je kao

nešto

što možemo da

podignemo

držimo

gledamo

i onda se smejemo

zbog toga

Bili smo na

Mesecu

bili smo u

yebenom Mesecu

imali smo ga

Bili smo u vrtu

bili smo u

beskrajnom ponoru

Nigde nema takvog

mesta

Primaklo se tako blizu

ludilu

smejali smo se

bezumno

tvoj smeh

i

moj

Pamtim kad su

tvoje oči

glasno rekle

volim

sada

dok se ovi zidovi

tako nečujno

ljuljaju.
 
Ovo je tema mojih najlepsih godina... Kasnih tinejdzerskih i ranih dvadesetih.
Tada je zelja bilo pregrst. I snova. Dosta se toga ostvarilo. Mnogo toga se desilo , nazalost kada je bilo prekasno, ili se nije ni ostvarilo.
Ova tema postoji vise od petnaest godina. A ja od nevine, vesele, prkosne , tinejdzerke sa punim srcem vere i nadanja do razocarane zene i majke, sa sa gomilom problema, pitanja, par zelja, i malo nade.
Moj princ nije bio pravi, brak nije bio srecan, dete je zrtva, tuga beskrajna.
Nisam princeza, ali sam obozavala ovu temu. Tema maste, bajke, romantike. Zelja i nadanja, snova .
Tesko je kad covek ostane bez vere i bez zelja. Za sta onda ziveti? Cemu se nadati.
Moja namera:
Osveziti temu, probuditi secanja, snove i zelje, i ponovo verovati i nadati se. Vratimo se , mozda shvatimo i gde smo pogresili..
Bilo bi mi drago da mnogima ne treba ovakav vremeplov, ali za one koje me razumeju, srecno i samo hrabro.
Srdacno, Jelena
 
Princeze , uvek imaju problem ,zbog samog toga sto su PRINCIZE , nisu bas sretne
Nihova lepota i dobrota im nedarju uvek srecu ......ali moderne princeze bore se , vole i daju svoj zivot za ljubav ........jos jednom da iskrno budu voljene da prozive dane i noci sa njim .
Pisala bi princeza jos dugo ,zna da nece on to citati .pa umorno spusta glavu ,nema snagu ,,,,nema ....
kosa joj pokriva lice ,neda da je tuga lomi .
davno su joj rekli niko nevoli tuzne .........umor i san su ovde
zaspala je Princeza NIJ MU NAPISALA ISTA ,JER SVE ZNA ...
Spavaj , sanjaj tiho udalini cuje njegov glas .TO JE SAMO SAN
10403725_823579081026019_7266621360912657859_n.jpg
 

Back
Top