Procitao sam vase komentare i prvo bih vam se zahvalio sto niste odgovorile sa da ili ne, nego ste se potrudile i da objasnite vasa razmisljanja. O svim pomenutim opcijama sam vec razmisljao, i moram reci da mi je tesko kada razmisljam o donaciji sperme nekog muskarca, mislim bas mi je jako tesko. O usvojenju sam razmisljao i o tome sam pricao i sa majkom, da vidim sta ona misli i kako bi se ona postavila (i nisam dobio bas najjasniji odgovor), pa mi to ostaje, cini mi se, kao jedina opcija.
Sto se ostalih stvari tice, napisao sam redove tipa posle 10 god kad ljubav izbledi i sl. ne zato sto posmatram svet negativno, nego sto je to, na zalost, nasa realnost. Drago mi je kada vidim srecne parove koji su u ljubavi ceo zivot, ali pogledajte oko sebe, koliki je procenat takvih srecnih i dugovecnih brakova, mozda ni jedan u sto. Ali zato imamo gomile razvoda, izbledelih strasti i ljubavi, “nekvalitetnih odnosa” i kao sto je neko rekao “Kada bi ljudi znali u koliko slučajeva je biološki otac neko ko nije onaj prijavljen u krštenici, verovatno bi se zgranuli”, odnosno ta cinjenica govori sama za sebe, zar ne? E sad, nisam ovo napisao zato sto podrzavam stvar tipa: napravili smo dete-to nas drzi na okupu, niti bih ja zeleo takvu situaciju ni u svom, niti u bilo cijem zivotu. Znam da je tesko naci odgovarajuceg zivotnog partnera.
Takodje, ja znam da ne mogu da imam decu, i cesto razmisljam da kada budem to rekao devojci sa kojom se budem zabavljao, mozda ce se ona odmah postaviti sa odredjenom rezervom, i nece ni pomisljati na najozbiljniju varijantu, nego to traje koliko traje, a ja cu vec naci nekog ko mi odgovara i sa kojim cu moci da imam decu, a ja bas budem extra zaljubljen u nju, a njoj su deca najbitnija, i da mogu da ih imam ne bi bilo nikakvih problema. Naravno, moze da bude i drugacije, a ne samo ovako kako sam naveo. Dobro, sada se moze govoriti o 1000 kombinacija, i ne zelim da vas gnjavim.
“Da ti ne znas da ne mozes imati dece, li bi se ti ozenio zenom za koju znas da ne moze da rodi dete?”
Uf, jako tesko pitanje, i probacu da budem najiskreniji. Ako bi ta zena ona prava, savrsena za mene u svakom pogledu, koja bi oznacavala svrhu mog postojanja i bez koje moj zivot ne bi imao smisla, ozenio bih se 10000000%, medjutim ako mi to ne bi bas tako zvucalo, onda ne znam…
Otprilike imam neko koliko-toliko izgradjeno misljenje o svemu ovome, ali sam hteo da vidim sta Vi mislite…